Veliki interpreti

Behold a Wonder Here, Andreas Scholl, kontratenor, Edin Karamazov, lutnja, Koncertna dvorana braće Bersa, Kneževa palača, Zadar, 17. veljače 2017.

  • Andreas Scholl i Edin Karamazov, foto: Koncertni ured Zadar, kuzd.hr

    Sljedeći koncert u nizu glazbenih događanja kojima se obilježio svečani povratak glazbe u zadarsku Kneževu palaču – nije mogao biti bolje odabran. Kontratenorska zvijezda Andreas Scholl i Zeničanin svjetskog glasa Edin Karamazov, pučkim su rječnikom rečeno, oborili s nogu prepunu Koncertnu dvoranu braće Bersa. Ako Edin Karamazov zadarskoj publici i nije nepoznanica, velika je čast što je Andreas Scholl za svoj prvi koncert u Hrvatskoj odabrao upravo Zadar.

    Behold a Wonder Here – tematski odabir engleske renesansne glazbe za glas i lutnju doista je čaroban! Pretežno skladbe Johna Downlanda, mudro isprekidane lutnjističkim solo-izletima u opus Lea Brouwera (Ideja – Passacaglia za Eli, Hommage à Szymanowski) i Johanna Sebastiana Bacha (Prva suita za violončelo solo u G-duru, BWV 1007), uvode slušatelje u svijet elizabetanskog Lieda, utjelovljenja jednostavnog i profinjenog, quasi pučkog i erotskog u glazbi. Možda može i začuditi što se Scholl za prvi koncert u stranoj zemlji odlučio za upravo ovaj repertoar umjesto virtuoznog blještavila kakvog bi vjerojatno odabrao Philippe Jaroussky, druga sjajna kontratenorska zvijezda na nebu rane glazbe. No, bio je to pravi potez.
    Andreas Scholl, foto: Koncertni ured Zadar, kuzd.hr
    Skladbe Johna Downlanda i jedna Thomasa Campiona ogoljenih su i dugih melodijskih linija, kod kojih je Scholl vrlo pomno izbjegavao uobičajeno ornamentiranje, svodeći ga na minimum te otkrivajući promišljenu renesansnu simbiozu riječi i glazbe. Francuzi bi ovakvu izvedbu nazvali de bon goût. Na prvi pogled to je jednostavna glazba pučkog prizvuka (ta što može biti jednostavnije od glasa i lutnje bez virtuoznih bravura i efekata?), no stvarnost je upravo suprotna: Englezi su u eri Elizabete skladali sofisticiranu glazbu bogatu simbolizmima i madrigalizmima koji tek naznačuju, ali ne u potpunosti otkrivaju kompleksnost naizgled jednostavnog u glazbi, a majstorski detektiranog, raščlanjenog, analiziranog i interpretiranog u Schollovu teško nadmašivom umijeću, pravom primjeru ars.

    Tek je u kratkoj Händelovoj kantati Nel dolce tempo, HW135b Scholl dao naslutiti svoje veliko iskustvo i poznavanje bogata Händelova talijanskog razdoblja: k tome, i njegova opsežna diskografija pokazuje koliko je vrstan interpret upravo talijanske barokne kantate i opere. Edin Karamazov besprijekoran je basso continuo: diskretan, usklađen, gipkih gestikulacija, agilan na pravim mjestima i upućen u baroknu glazbenu retoriku, u simultanom disanju sa kontratenorom. Povremene blage naznake napetosti Karamazov je iznimno spretno zaobišao i pretvorio u vlastiti trijumf, a to ne uspijeva svakome. Svojih pet minuta ipak nije toliko pokazao u Brouwerovim skladbama koliko u lutnjističkoj obradi Bachove Prve suite za violončelo solo. Ona se, dakako, često svira u gitarističkim obradama, no lutnjistička, Karamazovljeva verzija daje joj posebnu čar i profinjenost. A publiku se ne da prevariti, ona i intuitivno osjeća što interpretu najbolje leži.
    Edin Karamazov, foto: Koncertni ured Zadar, kuzd.hr
    Da veliki interpreti – a Scholl je doista velik! – osobito vole pučko, pokazala je i završnica koncerta sa tri engleske narodne pjesme u obradi Lea Brouwera. Nije čest slučaj da zadarska publika dobije tri dodatka; ovom dvojcu to je uspjelo. Publika je posebno zadržala dah pri Bachovom Jesus bleibet meine Freude. Taj popularan i u dodacima omiljen glazbeni broj tek je nagovijestio jedno drugo veliko Schollovo specijalističko područje, ono Bachovih kantata, koje ga je prije toliko godina i lansiralo u orbitu. S obzirom na Glazbene večeri u Sv. Donatu – možemo se nadati da ćemo ga jednom čuti i u ovom ruhu.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 7. ožujka 2017.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike