Spoj neba i zemlje

Ciklus Triade Vokalnog ansambla Antiphonus u Muzeju za umjetnost i obrt: Od Leonarda da Vincija do Björk, gost: Sławomir Zubrzycki, viola organista, 21. veljače 2017.

  • Ansambl Antiphonus, foto: facebook

    Mnogo je starih novosti u jednoj koncertnoj večeri skupio Ansambl Antiphonus na svom posljednjem koncertu iz malog, tročlanog ciklusa Triade u atriju Muzeja za umjetnost i obrt. Cijela se koncepcija programa profinjene dramaturgije, kao i izbor djela, odnosio na vremenski raspon od otprilike pola tisućljeća. No, to je oživljavanje bilo vrlo opipljivo spojeno s današnjim (istim) vremenom razbuktale tehnologije. Putujuća izložba Leonardo da Vinci – Genij i njegovi izumi, održana u Zagrebu tijekom prošle godine, bavila se Leonardovim izumima. Leonardo da Vinci je među izumima ostavio i nacrte za instrument nazvan viola organista, svojevrsnu kombinaciju instrumenta s tipkama nalik čembalu koji se spaja s gudalom u obliku kotača na remenu od konjske dlake, a kojega kao na kolovratu ritmično pokreće desna pedala. Pritisak gudala na žice, odnosno dinamiku valja kontrolirati drugom (lijevom) pedalom.

    Prvi se graditelj Hans Heiden u Nürnbergu, potaknut Leonardovim nacrtima okušao još godine 1575. nazvavši glazbalo Geigenwerk. Srodna, manja, recimo ulična varijanta za krilo sa skromnim opsegom znana je kao sljepačka viola ili kako su je nazivali – hurdy-gurdy, poslije veći Bogenklavier... U njemačkim zemljama Heidenov Geigenwerk završio je u rukama Orlanda di Lassa kada je kao maestro di cappella službovao na kneževskom dvoru u Münchenu. Tamo je napisao i zbirku madrigala Lagrime di San Pietro (Suze svetog Petra). Davni spoj nastavio se koncertom Ansambla Antiphonus koji ih je predstavio s galerije muzejskog atrija, dok je u središtu ostala rekonstruirana viola organista koju je 2013. godine izgradio Sławomir Zubrzycki, školovani poljski pijanist koji se iskreno i uspješno i kao graditelj posvetio oživljavanju prošlosti.
    Sławomir Zubrzycki, foto facebook
    Izgradio je Da Vincijev instrument u (izbrojeno) osmom povijesnom pokušaju. Kao niti prije, nije izvjesno dokad će on potrajati i kada će ga se ponovno oživljavati. Novi je pothvat čudesnog spoja ljepote gudačkog zvuka – poput consorta viola i mogućnosti neprekinutog orguljaškog trajanja zvuka itekako medijski odjeknuo prije nekoliko godina kada je glazbalo predstavljeno u Krakovu. Repertoar koncertne večeri sezao je sve do neobično sugestivne islandske pjevačice Björk, koja ga je osjetljivo upotrijebila na unplugged verziji svog iscjeliteljskog albuma Vulnicura čiji je djelić izveden u dodatku.

    Cijela ta nimalo jednostavna i vrlo zanimljiva priča, mimo izvedbe glazbe, mogla je biti ispričana u nekom tiskanom programu, koji se ovaj put nažalost nije pojavio premda njegova neuvezana proizvodnja u današnjim uvjetima nije nimalo zahtjevna. Doduše, to zasigurno jesu prijevodi tekstova, ali oni nisu najvažniji. Antiphonus je bio dobro usklađeno vokalno tijelo s neba muzejske galerije, ansambl u kojemu ipak prevladava sklad ženskih glasova ljepše boje i izražajnosti iskaza u madrigalima Lassovih Suza sv. Petra. Dodatno, svako poštovanje treba odati trudu poljskog graditelja svježe inačice instrumenta koji se preoprezno, kao na kakvom ispitu, okušao u Canzonama Andree Gabrielija na francuski način. Možda je i tim izborom ograničio maštovitije iskazivanje zasigurno većeg spektra izraza i boja viole organista, ostvarena, opredmećena Da Vincijeva gudačkog instrumenta s tipkama.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 15. ožujka 2017.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike