Ovacije za maestra Kranjčevića

18. Gostičevi dani, Ljubljana, Homec, Domžale, Zagreb, 4. – 18. ožujka 2017.: Zbor Slovenske filharmonije, dir. Vladimir Kranjčević, solist: Janko Volčanšek, bas, Dvorana Marjana Kozine, Ljubljana, 4. ožujka 2017.

  • Vladimir Kranjčević, Janko Volčanšek i Zbor Slovenske filharmonije, foto: Zdenka Weber

    Ljubljana, Homec, Domžale i Zagreb središta su u kojima se od 4. do 18. ožujka održavaju 18. Gostičevi dani, tradicionalna manifestacija kojom organizatori Kulturno društvo Jože Gostič Homec, Društvo prijatelja Zagrebačke opere, SNG Opera in balet Ljubljana i Opera HNK-a u Zagrebu odaju počast slovenskom tenoru Josipu Gostiču (1900–1963), „jednom od najvećih umjetnika hrvatske glazbene scene, stupu Opere HNK u Zagrebu od 1937. do 1963. godine“. Pri utemeljenju Gostičevih dana (Gostičevi dnevi) važnu je ulogu imao maestro Vladimir Kranjčević, dobar poznavatelj uspjeha i značaja slovenskog opernog umjetnika u Zagrebu i ugledni dirigent mnogih koncerata u Ljubljani. Naime, maestro Kranjčević potaknuo je domaće djelatnike u Homcu, malom mjestu nedaleko od Ljubljane, u kojemu je Jože Gostič pokopan, i oni su doista zdušno i s mnogo entuzijazma pristupili organizaciji te manifestacije koja se tijekom vremena razvijala i doživjela sada već svoje osamnaesto izdanje.

    Budući da je maestro Kranjčević, koji je prošle godine 21. studenoga proslavio 80. rođendan, odlučio u 2017. godini zaključiti svoje javno djelovanje i oprostiti se od orkestara i zborova s kojima je desetljećima ostvarivao nadasve uspješne koncertne nastupe, takav je svečani koncert u Ljubljani, najavljen kao oproštajni, organiziran sa Zborom Slovenske filharmonije, bio ujedno i početak 18. Gostičevih dana u Ljubljani. Brojna se publika okupila u Dvorani Marjana Kozine u kući Slovenske filharmonije sa željom da još jednom čuje izvedbu kojom ravna u Sloveniji nadasve ugledni i poštovani hrvatski dirigent. Na programu je bila Liturgija sv. Ivana Zlatoustog, op. 31 Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), velebnog zborskog a cappella djela skladanog na izvorni tekst Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustog, teksta koji pripada glavnom obredu Istočne ortodoksne crkve i pisan je na staroslavenskom jeziku.

    U pravoslavnoj je crkvi spomendan Sv. Ivana Zlatoustog 13. rujna, a svetac je bio carigradski patrijarh i crkveni naučitelj iz 4. stoljeća. Zbog svojih jasnih prijekora raskošnog i raskalašenog života carskih i crkvenih velikodostojnika, navukao je na sebe bijes carice Eudoksije i aleksandrijskog patrijarha Teofila, pa je više puta bio proganjan i konačno svrgnut i prognan u Armeniju. Uz svete Bazilija Velikog, Atanazija Aleksandrijskog i Grgura Nazijanskog, proglašen je velikim istočnim crkvenim ocem, a istočna liturgija nosi njegovo ime. Rahmanjinov je Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog, op. 31 skladao u srpnju 1910. godine na svojem imanju Ivanovki nakon što se vratio s gostovanja u Americi 1909. godine. U pismu prijatelju Nikiti Morozovu zapisao je kako je o pisanju Liturgije razmišljao dulje vrijeme, a sa skladanjem je započeo zapravo slučajno. Ali, ubrzo je bio očaran tekstom i djelo je vrlo brzo završio. Uz to je napomenuo kako dugo nije skladao neko djelo s tako velikim užitkom.

    Doista velebna partitura, čija izvedba traje sat vremena i uključuje muški glas koji solistički pjeva jektenije – u pravoslavnoj crkvi kratke i sažete molitve koje pjeva đakon ili svećenik iskazujući molbe za zemaljska i vječna dobra i spasenje duša svih vjernih (interpret je bio bariton Janko Volčanšek, pjevač izrazito lijepo obojenog glasa), te mješoviti zbor a cappella koji pjeva uglavnom četveroglasno, ali se mjestimice harmonija proširuje i na osmoglasje, ostvarenje je izuzetne snage djelovanja. Melodijski i harmonijski jezik kasnoromantične idiomatike, izmjene različitih ugođaja koji u dvadeset stavaka djela izriču različita duševna stanja i osjećaje puka, sklad zborskih dionica u ponavljanju harmonijskog sklopa na tekst „Amin“ nakon svake jektenije, razvoj dinamičkih uspona u crescendu svih glasova i blaga pianissima skrušene molitve, posebno na tekstove Tebe pojem, Oče naš i završnog Otpuštenja, odlike su koje Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog Sergeja Rahmanjinova uzdižu na visoku razinu nedvojbeno jednog od najuspjelijih ostvarenja ruske duhovne glazbe s početka 20. stoljeća. Pa ipak, nakon praizvedbe 25. studenoga 1910. u Moskvi autoriteti ortodoksne crkve protestirali su navodeći „duh modernizma“ i odbili uključivanje djela u crkveni obred. Kako Rahmanjnov nije ništa poduzimao u pogledu promoviranja vlastitog djela, a nakon nekoliko godina je napustio rodnu Rusiju, ostvarenje je ubrzo palo u zaborav.

    Upravo je zbog ne tako učestalog izvođenja i u suvremenom zborskom repertoaru izvedba Zbora Slovenske filharmonije pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, zahvaljujući nadasve skladnom i nepogrešivom pjevanju ljubljanskog profesionalnog mješovitog zbora, oduševila sve slušatelje. A kada je pjev utihnuo i došao svojem kraju, nakon interpretacije koja je protekla u jedinstvenoj koncentraciji jednako pjevača kao i slušatelja, prolomio se gromoglasni pljesak koji se nakon samo nekoliko trenutaka pretvorio u dugotrajne standing ovations. Dakako, bilo je očito da je pljesak u glavnini bio upućen maestru Kranjčeviću, dirigentu kojemu je publika slovenske metropole očito željela izraziti svoje veliko poštovanje i zahvalnost. Poklon kipa sv. Cecilije, koji je vidljivo ganuti maestro primio od Zbora Slovenske filharmonije, tako ostaje trajno sjećanje na posljednji nastup sa zborom s kojim su postizani mnogi uspjesi, izvedena brojna djela i snimljeno više nosača zvuka.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 28. ožujka 2017.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike

najavljujemo...