Nedovoljno brušenje izvedbe

Ciklus Sfumato Zbora Hrvatske radiotelevizije: dir. Martina Batič, solisti: Monika Cerovčec, sopran, Martina Borse, alt, Siniša Galović, tenor, Andro Bojanić, tenor, Muzej Mimara, Zagreb, 21. ožujka 2017.

  • Martina Batič i Zbor Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić

    Zbor HRT-a je malo skratio najavljeni program na koncertu svoga ciklusa što nije bilo ništa loše jer nije bitno utjecalo na jednosatni koncert. Jedino je na naslovnici tiskanog programa ostao naziv naziv koncerta Nebo, zrak i vjetar... prema izostavljenom djelu Rudolfa Eschera. Ovaj put je dirigentica Zbora došla iz susjedstva. Martina Batič je slovenska glazbena pedagoginja koja, nakon poslijediplomskog studija zborskog dirigiranja u Njemačkoj, posvuda postiže uspjehe i biva nagrađivana. Osobito se ističe nagrada na natjecanju mladih zborskih dirigenata na uglednom švedskom natjecanju Eric Ericson prije desetak godina. Slavni prethodnik, zborovođa nenadmašnog Zbora Švedskog radija, čije ime natjecanje nosi, na posredan joj je način otvorio puteve do uglednih europskih zborova, a često ih je pripremala za vokalno-instrumentalne projekte slavnih dirigentskih kolega – od Valerija Gergijeva do Gianandree Nosede.
    Martina Batič, foto: Dinko Bažulić
    Možda je upravo Ericsonu u čast na početku programa bila skladba švedskog kompozitora Ingvara Lidholma, rođenog još 1921. godine. Kada je napokon Lidholm napustio serijalne principe, za Zbor Švedskog radija piše ...a riveder le stelle prema zadnjem stihu Danteova Pakla, a na narudžbu Umjetničkog vijeća Švedske vlade za Zbor Švedskog radija. Grandiozna suzvučja Lidholmove skladbe ukazala su se precizno isklesanih zvučnih blokova, ali i nedovoljno obrađena, u čijoj se nakupini kao utjeha pojavila vokaliza prostorno izdvojenog, nosivnog soprana Monike Cerovčec.

    Slijedile su Tri jesenske pjesme (Three Autumn Songs) Uroša Kreka na stihove suvremenog američkog pjesnika Johna Gracena Browna. Lirska poezija odlično je pristajala novonađenom pitomijem i lagodnijem usmjerenju slovenskog skladatelja Kreka koji je mali, recimo eskapistički ciklus napisao kobne i nevoljne godine 1991. Kvartet solista – Monika Cerovčec, Martina Borse, Siniša Galović i Andro Bojanić – diskretno je, osjetljivo i jasno naznačio svoje solističke uloge. Nažalost, inzistiranje na preciznosti čitanja notnog teksta Martine Batič, možda i zbog nedostatka vremena, nije dospjelo do brušene ljepote zborskog tona i izgovora engleskog teksta kao niti do zornog prikaza slutećeg zajedničkog nazivnika malog, dojmljivog Krekova ciklusa.
    Monika Cerovčec, foto: Dinko Bažulić
    Martina Batič je sposobna, precizna i odrješita, a u nastupu skromna, bez ikakve nametljive i sebeljubive dirigentske namjere. U preciznosti pomno izrađenih detalja i bistrih polifonih struktura zna se izgubiti luk cjeline i plemenitost tona. To se najviše osjetilo u Misi za dvostruki zbor a cappella podcijenjenog švicarskog skladatelja Franka Martina. Iako je Martin Misu počeo pisati još godine 1922., do praizvedbe je na osnovi rekla-kazala o kvaliteti djela u glazbeničkim krugovima došlo tek 1963. Korak po korak to impresivno ostvarenje postalo je redovito u repertoaru zborova. Već je jednom predstavljeno u ciklusu Zbora HRT-a, a nova izvedba je donijela nešto više tonski jasno rezanih rubova i opet očekivanje obuhvata cjeline pomno smišljena djela standardnih misnih stavaka. Ostalo je još prostora za brušenje izvedbe i kvalitete tona, za što nadasve vrijednoj Martini Batič očito ne bi uzmanjkalo strpljenja nego vremena određenog za pokuse.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 23. ožujka 2017.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike