Vrijedan pothvat

Johann Sebastian Bach – Muka po Ivanu, Ansambl Antiphonus, Hrvatski glazbeni zavod, 12. ožujka 2017.

  • Ansambl Antiphonus, arhivska fotografija s koncerta u Mariboru 11. ožujka 2017., foto: facebook

    Dvije antologijske skladbe iz bogate riznice europske pasionske baštine – Muka po Mateju i Muka po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha, skromno su zastupljene na repertoaru hrvatskih glazbenika tek od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prva zagrebačka izvedba Muke po Mateju, BWV 244 zabilježena je u kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Mladena Bašića u ožujku 1972., a prvu izvedbu Muke po Ivanu, BWV 245 priredila je Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Milana Horvata u ožujku 1991. Tim je za poznavatelje pasija još vrjedniji pothvat Ansambla Antiphonus koji već pet godina u vrijeme Korizme izvodi Bachovu Muku po Ivanu, oduševljavajući svakim svojim nastupom vjernu i brojnu publiku.

    Preseljenje izvedbe iz (hladnog) prostora Crkve sv. Katarine u (zagrijani) Hrvatski glazbeni zavod možda je privuklo još više posjetitelja na rijetki glazbeni događaj i vrhunski glazbeni užitak. Johann Sebastian Bach skladao je Muku po Ivanu možda još za boravka u Weimaru. Praizvedena je u prvoj verziji 1724. godine u Leipzigu u Crkvi sv. Nikole, a kasnije je doživjela još nekoliko prerada prema zamislima samoga skladatelja. Sadržaj raspoređen u četrdeset brojeva temelji se dijelom na 18. i 19. poglavlju Muke po Ivanu prema Bibliji Martina Luthera, ime libretista ostalih dijelova ostalo je nepoznato, a za komentare događaja Bach je koristio korale uglazbivši ih na osebujan način. Nešto kraća od kasnije napisane Muke po Mateju, Muka po Ivanu osmišljena je jednostavnije i u formalnom pogledu. Potvrđuju to samo dva slučaja u kojima Bach koristi arioso kao prijelaz između recitativa i arije povjerivši ga različitim glasovima, dok ih u Muci po Mateju povezuje isti pjevački glas i odabir instrumenata.

    Manji izvođački sastav Bach je ostvario izostavivši dječji i još jedan mješoviti zbor, ali zato Muka po Ivanu s iznimno virtuozno pisanim vokalnim dionicama iziskuje vrhunske vokalne i instrumentalne soliste u komornoj izvedbi kakvu je pružio Ansambl Antiphoinus. Pratnja u više arija povjerena je primjerice dvjema violinama i violi, violi da gamba, violoneu te bogato instrumentiranoj dionici bassa continuo povjerenoj orguljama, violončelu i lutnji. Zbor sastavljen od trinaest pjevačica i pjevača bio je besprijekoran u odnosu na intonaciju (osobito u završnom a cappella nastupu), dikciju i suradnju s instrumentalnim solistima, dok su pojedine članice zbora – Monika Cerovčec (sopran), Ana Jembrek (sopran) i Martina Borse (alt) na isti način izvele arije vezane uz neke manje uloge u Muci po Ivanu. Mladi njemački tenor Robert Bartineck, čest gost Ansambla Antiphonus, pjevao je zahtjevnu ulogu Evanđelista i tenorske arije, središnju ulogu Isusa i arije basa pjevao je glasovno suveren Krešimir Stražanac, dok je član zbora Sreten Manojlović pjevao ulogu Pilata.

    Jednu ariju alta pjevao je gost iz Rusije Dmitry Sinkovsky, ujedno i koncertni majstor malog instrumentalnog ansambla. U njemu su uz Sinkovskog nastupili gudači Laura Vadjon (dionica druge violine), Vlatka Peljhan (dionica viole), Pavle Zajcev (virtuozno osmišljena dionica violončela) i Domen Marinčić u dvostrukoj ulozi solista na violoneu i violi da gamba. Poprečne barokne flaute obojile su nekoliko arija u savršenoj interpretaciji dviju izvrsnih solistica Ane Benić i Marte Šomođi Homan, dok su u nekoliko arija virtuozno pisane dionice oboe i oboe d'amore tumačili Daniel Ramirez Escudero i Stjepan Nodilo. Pozitiv-orgulje je svirao Aapo Häkkinen, a dionicu bassa continua obogatio je zvukom lutnje Izidor Erazem Grafenauer.

    Bachova Muka po Ivanu izvedena je pod umjetničkim vodstvom dirigenta Tomislava Fačinija koji se – ravnajući izvedbom iz ansambla, i sam povremeno uključio u nastupe zbora. Od uvodnog zbora Gospodin, naš vladar čija je slava velika u svim zemljama! (Herr, unser Herrscher, dessen Ruhm in allen Landen herrlich ist!) gotovo dvosatna izvedba Muke po Ivanu protjecala je zanimljivo, u svome glazbenom vremenu, u stalnom očekivanju novih nastupa izvrsnih instrumentalnih i vokalnih solista iz kojih je teško izdvojiti najbolje, ali možda bi se odabir ipak mogao svesti na dvojicu: Roberta Bartinecka i Krešimira Stražanca. Posebno su se istaknule njihove dotjerane interpretacije pjevački veoma zahtjevnih uloga u odnosu na intervalske skokove i brojne ukrase u brzim tempima. Sve je u izvedbi bilo podređeno što vjernijem tumačenju izvornog zapisa u kome je Bach skromnije odabranim izvođačkim sastavom i prikladnim izražajnim sredstvima iskazao iskreni stav u promišljanju vjere.

    Povremenim tonskim slikanjem u recitativima približio je događanja opisana u pripovjedačkom dijelu, dok je arije i zborske odlomke ostvario iznalaženjem zanimljivih melodijsko-ritamskih rješenja uz povremeno diskretnu primjenu polifonije. Praćenje bogato dinamički iznijansirane i s obzirom na manji instrumentalni sastav zvukovno ujednačene izvedbe Bachove Muke po Ivanu, koja postaje tradicijom glazbenoga života Zagreba, bilo bi publici jednostavnije da je postojao barem informativni letak s osnovnim podacima o izvođačima i sadržaju. Ansambl Antiphonus nije, čini se, ipak dovoljno prepoznat kao nositelj u nas rijetko izvođenog repertoara, što bi bilo korisno i opravdano popratiti i odgovarajućim tiskanim programima osiguranjem materijalnih sredstava. Nakon uspjelih koncerata Ansambla Antiphonus publika odlazi kućama prepuna dojmova, a tiskani dokumenti s podacima o izvođačima i djelima mogli bi ostati kao podsjetnici u privatnim zbirkama posjetitelja koncerata, ali i u kronologiji koncerata u Zagrebu, svjedočeći o profiliranom izboru repertoara i profesionalnoj izvedbi.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. ožujka 2017.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike