Kralj u šlafroku

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek Gimpel

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek Gimpel

    Na tragu promišljanja o prethodnoj premijeri HNK Zagreb, operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, kada je zaključak o uspjeloj premijeri bio pomiješan s ponešto neoptimističnom mišlju da ansamblima i solistima zagrebačke Opere bolje leže moderni operni naslovi, nego operni klasici, u kojima treba pokazati istinsko umijeće lijepog pjevanja i razumijevanje stila, pokazao se nažalost točnim s novom premijerom – upravo jednim klasičnim, Verdijevim opernim naslovom. S jedne strane nedostatak pravih verdijanskih pjevača, a s druge balast besmislene režije, glazbene koncepcije, scenografije i općenito pristupa u kojemu se išlo u smjeru suprotnom od djela, pomutili su užitak u klasiku talijanske opere.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek GimpelHrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek Gimpel
    Početi treba od glazbene koncepcije tzv. integralne verzije. Iako je sam Verdi, shvativši da opera predugo traje, još i prije pariške praizvedbe, izbacio niz scena, a u talijanskoj verziji opera je dodatno izmijenjena i skraćena, što s Verdijevim odobrenjima, što bez njih, zagrebačka verzija donijela je i sve ono što je Verdi sam bio ukinuo. I danas se opera izvodi u različitim verzijama, s različitim brojem činova, ali rijetko tko vidi potrebu za integriranjem u operu onih dijelova bez kojih je mogao sam Verdi. Zagrebačka opera pokazuje međutim određenu filološku sklonost dugim integralnim verzijama, tako da ova predstava traje gotovo punih pet sati. Sigurno smo mogli bez nekih dijelova, kao što su uvodna scena prvog čina, balet i još niz ulomaka, kao što može i publika mnogih drugih opernih kuća. Usto, nije pomoglo što je premijera ove peterosatne predstave, koja završava petnaest minuta do ponoći, bila postavljena na samom početku radnog tjedna, u ponedjeljak navečer. Pretpostavljamo da je to razlog što kazalište nije bilo do kraja popunjeno.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek GimpelDakle, čuli smo vjerujemo svaku notu koju je Verdi napisao, čak i one koje je sam izbacio. Od integralne koncepcije dolazimo do režije koja je u nju trebala unijeti život, i oživjeti Španjolsku u doba inkvizicije, s njezinim državno-crkvenim spletkama, borbom za slobodu Flandrije, i složenih političkih i intimnih odnosa unutar kraljevske obitelji i španjolskog dvora. Redatelj Derek Gimpel, gost iz Njemačke, kao da nije znao što bi sa svim tim, a u tome mu nije pomogla ni scena ni kostimografija. Od početka kada se otvori – istina lijepa šumska scena, rad još jednog stranog gosta, scenografa Itala Grassija, te kad u nju stupi glavna protagonistica s ruskim krznom, rusko krojenim kaputićem i perjem na glavi, u dosta luksuznoj, ali isto tako s Don Carlom nespojivoj, kostimografiji još jednog stranog gosta, Stephana Dietricha, imamo osjećaj da smo u Evgeniju Onjeginu, a ne u Don Carlu. Svakako ne u Francuskoj (prva scena opere), ni u Španjolskoj bilo kojeg doba, a ne samo 16. stoljeća. Kostimi i scenografija podsjećali su prije na Sankt Peterburg, negdje u doba zadnjih godina Ruskog imperija, a nikako ne na Španjolsku, kamoli u doba inkvizicije i Filipa II. Nemamo ništa protiv stranih gostiju, dapače, ako pozivamo relevantne umjetnike, kao ni neobičnih koncepcija, ali ako vidimo da su izgubljeni i da ne udovoljavaju barem jednom ultimativnom uvjetu, a to je da nam dozvole da barem prepoznamo u kojoj smo operi i o kojem se skladatelju radi, onda nisu relevantni, i ne vidimo razloga zašto ih zovemo, čineći od sebe veću provinciju nego što moramo biti.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek GimpelNigdje nije bilo ni pokušaja da se u atmosferi, scenom, kostimom, odnosima, glumom ili scenskim pokretom, odrazi mračna, veličanstvena, španjolska tinta ove Verdijeve opere. U odnosima među likovima, u situacijama opisanima u libretu, u karakterizaciji likova samih, u njihovim pokretima, njihovoj energiji, usmjerenosti – u svemu je nedostajalo smisla, čiste i obične logike, pa makar i samog praćenja libreta i didaskalija. Pjevači su često djelovali izgubljeni na sceni, tražeći neki svoj, manje ili više uspješan način da tumače likove, glumeći (u nedostatku redateljskih ideja i uputa – ne samo solisti, nego i zbor) vrlo rudimentarno, blisko onom pogrdnom ako hoćemo izrazu tzv. operne glume. U tome nisu pomagali ni neki suvišni, katkad i komični detalji režije, primjerice kada se u auto-da-fé sceni pojavi artefakt – nekakva napravica slična kobasici, koju vojnik vozi na malim kolicima po sceni, a za koji se na kraju scene ispostavi da je naprava za žigosanje, koje na završetku auto-da-fé ritualno izvodi ni manje ni više nego sam kralj (prema kojemu doduše nismo ni dotad mogli osjetiti strahopoštovanje, jer se prvi put na sceni pojavio u šlafroku). Ne znamo odakle te ideje. Ili kada Veliki inkvizitor nalijeva čašu viskija i miriši ga, u sceni s Filipom. U najmanju ruku besmisleno.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Elio Boncompangi, red. Derek GimpelU analizu pjevanja i karakterizaciju uloga možda se ne isplati ići, jer ovakva režija uništava bilo kakvu glazbenu vjerodostojnost… Pjevači kao da ni u glazbenom dijelu nisu imali pravo vodstvo, ne samo prilikom izvedbe, koja je bila troma, nesugestivna od strane dirigenta, talijanskog gosta Elija Boncompangija, nego i u pripremama: prave verdijanske fraze se gotovo nije moglo čuti. Pojedini pjevači su stilu i ideji odgovorili nešto uspješnije, poput Tomislava Mužeka, čija emocija i intenzitet u izvedbi izmučenog i kompleksnog lika Don Carla nisu mogli ostaviti ravnodušnima. Ipak, nedostajalo je poleta u tim frazama, kao i određene talijanske jasnoće, čvrstine i boje glasa. Ljubomir Puškarić pokazao je i u ovoj ulozi pitku toplinu glasa, osvojivši njome i publiku, u čemu mu je na ruku išla i prijemčivost i humana snaga lika Markiza Pose, kako ga je, nasuprot kompleksnom i teškom liku Don Carla, zamislio sam Verdi.

    Adela Golac Rilović bila je ovaj put neuvjerljiva u ulozi Elizabete, glasovno kolebljiva, kao da nije bila povezana s likom, koji je usto i nezahvalan, čekajući u ovoj integralnoj verziji na svoju veliku ariju cijela četiri sata predstave… Ljepše fraziranje i čvršće uvjerljivije ostvarenje uloge trebalo je i Lucianu Batiniću, tumaču kralja Filipa II., čijem mračnom autoritetu na sceni odmaže možda tu i tamo i pojavljivanje u neprikladnoj odjeći (ovdje u šlafroku, a sjetimo se i Scarpije u donjem rublju). Ipak, gotovo svi ovi naši protagonisti bili su nagrađeni ovacijama, posebno nacionalna operna prvakinja, primadona zagrebačke opere Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Eboli. Publika ju je ocijenila s pet plus, ako ćemo po ovacijama koje je dobila. Što se tu još može dodati.
    x_Don_Carlo1
    Vjerujemo stoga da je premijerna zagrebačka publika dobila upravo onakvog Verdija kakvog zaslužuje. Oni koji ga ne zaslužuju, neka pogledaju neku video snimku iz Milanske Scale. Bio je tu i Veliki inkvizitor u izvedbi gostujućeg basa Branimira Jatića, popraćen također velikim pljeskom, kao i niz manjih uloga, te Zbor i Orkestar, koji su donijeli prilično dobra ostvarenja, orkestar ugodnog tona, snažnih pojedinačnih sekcija, posebice puhača u ovoj operi, a zbor koji je pripremio Luka Vukšić, punog, uglavnom izbalansiranog glasa, s dobro pripremljenim posebnim malim grupama zbora, zazvučavši u auto-da-fé sceni napokon kao pravi Verdi. Možda treba dati priliku Verdiju i Don Carlu u alternativnoj postavi, s Ivicom Čikešom kao Filipom, Valentinom Fijačko kao Elizabetom i Stjepanom Franetovićem u naslovnoj ulozi, ili možda pričekati neki novi naslov iz 20. stoljeća na zagrebačkoj opernoj sceni, gdje nakon pet sati Verdija nećemo ostati željni i žedni Verdija. . 

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 14. travnja 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...