Vrhunski ansambl i vrhunska izvedba

29. Muzički biennale Zagreb, 22. – 29. travnja 2017.: Ensemble intercontemporain, dir. David Fulmer, Zagrebačko kazalište mladih, 23. travnja 2017.

  • Ensemble intercontemporain, foto: facebook MBZ

    Nastup uglednog francuskog ansambla Ensemble intercontemporain na 29. Muzičkom biennalu Zagreb svakako je bio jedan od vrhunskih događaja cjelokupnog festivala posvećenog suvremenoj glazbi koji je i ovaj put okupio veliki broj glazbenika na podijima i znatiželjnih slušatelja u različitim zagrebačkim koncertnim prostorima. U tu sam tvrdnju osobno potpuno uvjerena budući da sam tijekom studijskog boravka u Parizu kasnih sedamdesetih godina imala priliku pratiti djelovanje Ensemble intercontemporain i slušati predavanja njegova utemeljitelja u prvim godinama djelovanja te grupe zaljubljenika u Novu glazbu. Naime, Ensemble intercontemporain osnovao je najugledniji francuski skladatelj i dirigent 20. stoljeća Pierre Boulez (1925.-2016.) kao instrumentalni sastav koji je djelovao u okviru IRCAM-a (Institut de Recherche et Coordination Acoustique/Musique), a čije je sjedište uz velebni Centre Pompidou u samom trbuhu Pariza (to je dio Pariza s povijesnim nazivom Les Halles, koji je nekada bio glavna pariška tržnica monumentalne metalne konstrukcije sa staklenim zidovima sagrađena između 1854. i 1870. godine, a koju je realistično ovjekovječio Émile Zola romanu naslovljenom Trbuh Pariza).

    Ensemble intercontemporain, foto: facebook MBZDakle, Pierre Boulez, potaknut željom tadašnjeg francuskog predsjednika Georgesa Pompidoua, utemeljio je IRCAM, koji je počeo radom 1973. i Ensemble intercontemporain, čije osnivanje datira iz 1976. godine, a onda su slijedile generacije skladatelja, istraživača-elektroakustičara i interpreta iz cijelog svijeta koji se okupljaju u tom važnom, svakako tehnološki sjajno opremljenom glazbenom centru. U tom je kontekstu ostvarena tradicija pisanja i izvođenja glazbe koja, najjednostavnije rečeno, piše cjelokupnu svjetsku povijest na području bavljenja zvukom i umjetnošću zvukovlja u 20. i 21. stoljeću. To dakako uvjetuje i angažiranje najboljih interpreta kao i posebno biranih koncertnih programa čije su izvedbe trajno na najvišoj umjetničkoj razini.

    Američki dirigent i skladatelj David Fulmer (1981.) čiji životopis svjedoči izuzetna priznanja na međunarodnom planu i veliki stečeni ugled jednako kao autora glazbe tako i kao dirigenta, za koncert na MBZ-u odabrao je četiri ostvarenja izrazito različite profiliranosti. U osobnom komentaru Fulmer ističe kako je to pretežno francuski program, uz iznimku novog djela hrvatskog skladatelja Berislava Šipuša (1958.), za koje kaže da je „po prirodi hirovito, na mjestima je teško i zbijeno, a drugdje vedro i tajanstveno.“

    Prvo djelo na programu, poduža skladba s naslovom L'Asie d'après Tiepolo francuskog skladatelja Huguesa Dufourta (1943.) razrađuje vrlo precizno zvučanja pojedinih instrumenata suprotstavljajući odnose pojedinačnog timbra u kompleksnim ritmičkim strukturama. Koliko su u tim skladateljskim postupcima prisutne i korištene složene formule glazbenog pulsiranja pod utjecajem glazbe Dalekog istoka moguće je tek naslućivati, ali da je riječ o mnogim suptilnostima baratanja zvukom, to je činjenica.

    Streets (Ulice) francuskog uspješnika Bruna Mantovanija (1974.) primjer su glazbenog protoka potpuno u skladu sa školom koju je moguće osluškivati kod nasljednika velikana kakav je bio Pierre Boulez, te posebno kod skladatelja s iskustvima koja se stječu radom u centru s tako razvijenim alektro-akustičkim i drugim istraživanjima kao što je to IRCAM. Djelo je autor i posvetio svojem uzoru Boulezu, a opis poticaja za nastanak djela, kako to opisuje Mantovani, naime šetnja ulicama New Yorka i ljudski metež i zbrka te gungule u milijunskom megalopolisu, moguće je shvatiti kao svojevrsni obračun s vanjskim zvučanjima koja, prenesena u instrumentalne „kumulativne teksture“ (skladateljeva sintagma), ostvaruju protok u kojemu slušatelj može ali i ne mora prepoznati utjecaje s područja elektroničke glazbe.

    Treće djelo na programu bila je praizvedba skladbe Berislava Šipuša koju je naš uglednik i utemeljitelj Cantus Ansambla naslovio In der Ferne (U daljini). Iz opaske u programskoj knjizi saznajemo da je Šipuš djelo napisao ove godine i posvetio ga Ensembleu intercontemporain, a kao narudžbu Muzičkog biennala Zagreb. Uz skladateljev komentar kako je djelo nadahnuto epizodom koju je pročitao u nekoj knjizi a govori se o „velikom Putniku koji je odlučio krenuti preko jezera...“, te uz njegov opis u partituri riječima „iz daleka ... čuje se ta glazba ... podsjeća me uvijek na dan tvojeg dolaska ... iz daljine“, slušatelju se pruža glazbeni doživljaj koji je moguće definirati kao istinsku evokaciju glazbenosti koja ne preza pred isticanjem osjećaja u različitim vidovima raspoloženja.
    Ensemble intercontemporain, foto: facebook MBZ
    Šipuševa je glazba u tome vrlo rječita, pjevna kada poželi, složena u instrumentalnim suzvučjima i prepoznatljivo osmišljena kao traženje lijepoga zvuka i skladnih harmonijskih odnosa. Doista, ovim svojim novim djelom Berislav Šipuš nastavlja osobni hod suvremenom produkcijom koja izbjegava otuđenost pretjeranog intelektualiziranja nego glazbu poima kao umjetnost u kojoj se vrijeme oplemenjuje glazbenim sadržajima koji slušateljima pružaju ugodu i emocionalnu ispunjenost. Vrsnost izvedbe, preciznost i koncentracija u dinamičkim odnosima i bravuri instrumentalnog sviranja potvrdili su ozbiljnost Šipuševa nastojanja da novom partiturom glazbenicima pruži zapis u kojemu obje strane podija, oni na njemu kao izvođači i oni pred njim kao slušatelji, dožive glazbu kao emanaciju poetski osmišljene zvučne poruke.

    A na kraju koncerta izvedena 45-ominutna, dakle vrlo opsežna „simfonijska poema“ Dérive 2 (Strujanje 2) Pierra Bouleza bila je za zagrebačke slušatelje svakako upoznavanje antologijskog ostvarenja skladatelja čije je ime u noviju povijest glazbe upisano velikim slovima. Posvećeno 80. rođendanu Elliota Cartera, važnom američkom suvremeniku i Boulezovom prijatelju koji je studirao u Parizu kod Nadie Boulanger, to je djelo izuzetna studija „glazbene izdržljivosti“ s karakterističnim boulezovskim harmonijama i uzbudljivim tijekom instrumentalnih (su)odnosa. Svakako veliki dobitak za novo skladateljsko iskustvo pruženo publici i kao znatno obogaćenje festivalskog programa.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. svibnja 2017.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike

najavljujemo...