Priča o Potjehu

29. Muzički biennale Zagreb, 22. – 29. travnja 2017.: Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Pierre-Andre Valade, solist: Milan Pala, violina, KD Vatroslav Lisinski, 27. travnja 2017.

  • Milan Pala, Pierre-Andre Valade i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: mbz.hr

    Već tradicionalno prilog Biennalskom programu daju i dva zagrebačka simfonijska orkestra. Za njih se i naručuju djela od izbranih skladatelja. Uglavnom hrvatskih, ali i probranih inozemnih. Razvijen sustav narudžbi svakako relevantnim izvedbama pridonosi i skladateljima i festivalu koji angažira vrhunske ansamble. Tako su za ovogodišnje, 29. izdanje Biennala, za koncert Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a upućene dvije narudžbe. Biennale je naručilo od djelo Vjekoslava Nježića, a Hrvatska radiotelevizija od Mladena Tarbuka.

    Između dvije praizvedbe u sredinu je na uobičajenoj programskoj liniji: uvodna skladba – koncert – simfonija, smješten i Koncert za violinu i orkestar britanskog skladatelja Harrison Birtwistlea (1934). Solist je bio Milan Pala, promišljeni i kompetentni violinist suočen s konglomeratom razvijenog orkestralnog sloga pod dirigentskim vodstvom Pierre-Andréa Valadea. Jedan od najistaknutijih i vrlo iskusnih britanskih skladatelja čija se djela izvode po cijelom svijetu, solističku dionicu violine je stavio u dijalog sa osamdesetak ukupno nadmoćnih instrumentalista. Indirektno, savjesna izvedba violinista Milana Pale u razmještanju razasutog tereta orkestra, zapravo ostavlja pitanje koliko je dijalog uopće moguć. Relativno nedavno napisan Koncert, naručen je Birtwistleu iz Bostona, tamo je i praizveden 2011. godine. U dijalogu solističke violine, svjesnom autorovu odricanju od njezine dominacije, u suradnji s glomaznim orkestrom ostaje i najveća zamka djela. Unutar jasne strukture ne nedostaje dijaloga samo što u bujnosti orkestralnog zvuka, glas violine ostaje gotovo plah i prigušen.
    Milan Pala i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: mbz.hr
    Skladba Kako je Potjeh tražio istinu Vjekoslava Nježića, nadahnuta je bajkom Ivane Brlić-Mažuranić. Napisana je za orkestar i elektroniku, a ukupno zvukovno je vrlo slikovita. Međutim, podrazumijeva poznavanje priče o tri brata, dva neizlječivo zločesta i trećem Potjehu. On je u potrazi za istinom unatoč vanjskim mračnim silama koje ga ometaju. Struktura djela vrlo izražajnih i individualiziranih orkestralnih, elektroničkih pa i naivno sročenih svjetlosnih pokreta previše se dodiruje s lijepom pričom koju su svi jednom čitali, a odrastanjem i zaboravili. Ipak nije za slušatelje predviđeno da ponovno čitaju priču niti da uza slušanje čitaju programsku knjižicu. Ostaje samo slikovito sročen glazbeni zapis s jasnom dramaturškom namjenom. I bez prethodnih uputa, Nježićeva glazbena slikovitost slušateljima otvara prostor za smišljanje vlastitih priča.

    Jednostavno Sinfonia nazvana je i nova skladba Mladena Tarbuka čije se svestrane glazbeničke, pedagoške i upraviteljske aktivnosti teško može i nabrojiti. Sinfonia u tri stavka nastala je u sklopu zahtjeva mandata rezidencijalnog skladatelja Simfonijskog orkestra HRT-a. Na stanovit, vrlo složen način, Sinfonia u tri zgusnuta stavka efektno rekapitulira ono što je autor nazvao duhovima prošlosti te iskustva novih stremljenja u glazbi. Ona teži i suživotu burnog europskog naslijeđa i izabrane inačice atraktivnog američkog u blues epizodama. Prekooceanska razmjena je promišljeno objedinjena u tri maštovito i zapravo koncizno sročena stavka Tarbukove Sinfonie. Računica je, napominje autor, u kombinatorici Fibonaccijevih brojeva. Za bivšeg diplomanta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta to je šala mala. No, i bez udubljivanja u pozadinu stvaralačkog procesa ili u Fibonaccijev niz, jasna je namjera sintetizirajućeg autorskog pregleda glazbenih naslijeđa sažetog u klasična tri stavka Sinfonie. Istodobno atraktivnih koliko i poučnih.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 11. svibnja 2017.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike