Blistavost i melodioznost

Erez Ofer, violina, Elisaveta Blumina, klavir, Kneževa palača, Koncertna dvorana braće Bersa, Zadar, 10. svibnja 2017.

  • Erez Ofer i Elisaveta Blumina, foto: Vedran Penga

    Zadarski koncert izraelskog violinista Ereza Ofera i ruske pijanistice Elisavete Blumine zanimljivo je arhitektonsko zdanje dvoje izvrsnih umjetnika s uglednim prebivališnim adresama u Njemačkoj. Njihovi su životni putovi slični tolikim suvremenim umjetnicima: oboje su učili od te surađivali s najboljima iz ceha, dobili su niz nagrada i priznanja i snimali nosače zvuka. Danas je Erez Ofer koncert-majstor Berlinskog radijskog simfonijskog orkestra, a Elisaveta Blumina ravnateljica Međunarodnog festivala komorne glazbe u Hamburgu i Festivala Giluim u Schönebecku na Elbi. Da je oboje povezala komorna glazba, često je među vrhunskim glazbenicima čiji je životni put bio obilježen gore navedenim, budući da propitivanje vrlo osjetljivog, zahtjevnog i samozatajnog komornog muziciranja predstavlja izazov koji otkriva koliko je tko doista dobar glazbenik.
    Erez Ofer, foto: Vedran Penga
    Arhitektonski temelj koncerta činila je tamna, stroga izvedba repertoarne dvostavačne Mozartove Sonate za violinu i klavir u e-molu br. 21 KV 304/300c, čiji ciljano prigušen i sabijen zvuk odudara od uobičajenih patetičnih gesti, karakterističnih za izvedbu ove sonate koja vremenski ne pripada Sturm und Drangu, a u kojoj se jasno ocrtavaju naslage pomalo sentimentalnih arija iz onodobnih pariških opera s naznakama ranog romantizma. Svaki ton na svom mjestu, komprimiran i kontroliran do maksimuma, pomalo krhak, u prvi se mah može činiti kao izvođački oprez radi ispitivanja terena, no već nakon nekoliko taktova biva jasno da je ovakav koncept u službi podcrtavanja dostojanstva i ozbiljnosti jednog od najljepših Mozartovih komornih opusa. Jedino što bi slušatelji navikli na zvuk pianofortea mogli prigovoriti profinjenoj izvedbi poput ove, jest često korištenje pedala koje Bluminoj doista nije potrebno. Premda bi i taj prigovor to mogao biti tek uvjetno – kao dio estetičkog pristupa izvođača.

    Sljedeći arhitektonski sloj jest rijetko izvođena Sonata za violinu i klavir u F-duru iz 1898. Franza Schrekera. Ne bismo ulazili u to je li ovo doista prva izvedba ove sonate u Hrvatskoj ili ne, kako piše u koncertnom programu. Vrlo moguće, budući da je Franz Schreker kod nas u izvođačkom pogledu i inače poprilična nepoznanica, osobito u sredinama izvan Zagreba u kojima svaka srodna izvedba nerepertoarnih skladbi predstavlja gotovo kulturološki fenomen. Uzme li se u obzir da je Schreker bio tek dvadesetogodišnji student kada je napisao ovu lijepu Sonatu koja počiva na tradiciji Brahmsova opusa, jasno je da se radi o vrlo nadarenom i s nepravom zanemarenom opusu kojeg tek čekaju njegovi dani. Ofer i Blumina svojoj su glazbenoj imaginaciji širom otvorili vrata. U posvemašnjoj suprotnosti s prethodnom izvedbom, zabljesnula nas je sva raskoš kasnoromantičkih preljeva ovog malog majstora – u europskim okvirima kratke, ali efektivne – Moderne koji ne mogu, a ne podsjetiti na rane i srednje opuse Dore Pejačević. Pun i čvrst zvuk, raspojasana i iscrpna tehnička bravura, blistavost i melodioznost drugog stavka s vokalizama gotovo beskrajno dugog daha: sve su to Ofer i Blumina izvukli na svjetlo dana bez i trunke banalnosti i (samo)dopadljivosti.
    Erez Ofer i Elisaveta Blumina, foto: Vedran Penga
    Krov koncertnog zdanja ponovno čini jedan veliki repertoarni opus, Prokofjevljeva Sonata za violinu i klavir u D-duru br. 2, op. 94a. Ta Prokofjevljeva sonata doista je zarazna, osobito njezin četvrti stavak, te je malo slušatelja koji je ne vole. Erez Ofer i Elisaveta Blumina istaknuli su sve tehničke, pa i emotivne potencijale ovog komunikativnog remek-djela kojim su stavili točku na i zadarskog koncerta. Zaključnom noticom: uzorna, posve angažirana i strastvena izvedba koja je s pravom oduševila publiku. Kod Ereza Ofera i Elisavete Blumine, komornih glazbenika u savršenom dosluhu, nema nedorađenosti i nedorečenosti, nema violine i pratnje (kao što je, uostalom, niti ne bi trebalo biti, a što nije nažalost uvijek slučaj!), nema kamufliranja, a niti prenemaganja. Prirodnost i neizvještačenost – postulat je kojim se vode, kojeg publika prepoznaje i kojeg treba cijeniti.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 15. svibnja 2017.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike