Mo Kranjčević zaklopio je svoju knjigu

Oproštajni koncert Mo Vladimira Kranjčevića: Zbor i Orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, dir. Vladimir Kranjčević, solisti: Rebeka Lokar, sopran, Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran, Tomislav Muže, tenor, Ivica Čikeš, bas, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 10. svibnja 2017.

  • Vladimir Kranjčević, arhivska fotografija, foto: Dinko Bažulić, www.hrt.hr

    Premda ne treba doslovce shvatiti onu latinsku nomen est omen, Mo Vladimir Krajčević uvjerava nas da se izvedbom Verdijeva Requiema u HNK-u u Zagrebu 10. svibnja oprostio od dirigentskog pulta. No ako je to doista njegov posljednji koncert onda može biti zadovoljan izvedbom i njezinim prijamom. Bio je to uravnotežen Requiem u skladnom spoju dramatike i kontemplacije, s vrlo prisutnom i naglašenom željom svih sudionika da pruže svoje najbolje, radilo se o ansamblu Orkestra i Zbora HNK-a u suradnji s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić ili odabranim solistima. Dinamičko gradiranje bilo je odmjereno i dotjerano, bilo je mnogo lijepih piana s dominantnim prekrasnim sopranskim tonom „b2“ koji se uvijek posebno iščekuje. Rebeka Lokar dojmila se nešto lirskije nego u svojim opernim ulogama, Dubravka Šeparović Mušović napravila je skok u kvaliteti u odnosu na svoju interpretaciju Eboli, Tomislav Mužek oslonio se na svoju već poslovičnu muzikalnost, a Ivica Čikeš na svoj verdijanski glas i verdijansku frazu.

    Posebno je ozračje vladalo te večeri u dupkom punom kazalištu. Jedna ličnost koja je svojim cjelokupnim djelovanjem obilježila više od pola stoljeća hrvatske glazbe rekla je – Zbogom. Premda se Mo Kranjčević neće povući iz glazbenog života jer je glazba neodvojiva od njegova bića, odložit će dirigentski štapić. Oprostio se od svih ansambala s kojima je surađivao a za kraj ostavio zagrebačku Operu, čiji je ravnatelj bio osam godina. Prigoda je da se prisjetimo njegova dirigentskog djelovanja – jer je vrlo brzo napustio svoju klavirsku karijeru, iako je diplomirao glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu – i potpuno se posvetio dirigiranju. Imao je za dirigenta neobično važnu osobinu – znao je stvoriti autoritet. A znao je pridobiti ansambl, ne samo svojim dirigentskim umijećem nego i duhovitošću.

    Sve je to bilo razvidno i te večeri, u čestitkama onih s kojima je surađivao, u nazočnosti naših najistaknutijih vokalnih umjetnika, u njegovoj zahvali ne samo onima od kojih je učio tijekom cijeloga života, roditeljima i prijateljima nego baš svima s kojima je zajedno radio, onima poznatima i onima čijih imena nema u programskim knjižicama ali bez kojih takav velik i složen pogon kao što je kazalište ne bi mogao funkcionirati. Mo Kranjčević je zaklopio svoju knjigu. Završila je jedna epoha u kojoj se klasičnom glazbom bavilo sa zanosom i oduševljenjem, kad joj se davalo potpore i poticaja i kad je imala dostojno mjesto u društvenom i kulturnom životu.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 18. svibnja 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...