Tehnički savršeno i nadahnuto sviranje

29. Muzički biennale Zagreb, Bazilika Presvetog Srca Isusova, Ante Knešaurek, Improvizacije na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara



  • U okviru 29. Muzičkog biennala Zagreb nastupio je u subotu, 29. travnja u Bazilici Presvetog Srca Isusova Ante Knešaurek, orguljaš i skladatelj. Program naslovljen Improvizacije na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara predstavio je stvaralački impuls potreban za skladateljski proces koji obično, iako ne mora uvijek tako biti, rezultira notnim zapisom neke skladbe. U uvodnom tekstu u programskoj knjižici Ante Knešaurek, koji se među suvremenim hrvatskim orguljašima ističe upravo po vrhunskim improvizacijama veoma složenih glazbenih vrsta, istaknuo je kako su opusi mnogih skladatelja ostali nepotpuno sačuvani upravo zbog toga što dio svojih improvizacija nisu nikada zabilježili na papiru (što je bilo jedino moguće rješenje do izuma bilježenja i reprodukcije zvuka).

    Improvizacija na instrumentima s tipkama bilježi svoj istinski početak u razdoblju baroka u djelomično zapisanoj dionici bassa continua, a u praksi se u kasnijim razdobljima postupno gubila zahvaljujući sve većoj preciznosti bilježenja skladbi i poštivanju autorskoga zapisa. Reproduktivni glazbenici usmjeravaju se uglavnom na što vjernije tumačenje izvornika, dok su rijetki – uglavnom orguljaši, kojima je i danas u sustavu studija ostao kao jedan od predmeta improvizacija. Združi li se smisao za improvizaciju s izvrsnim sviračkim vještinama kao u slučaju Ante Knešaureka, može se prije svakog njegovog nastupa pretpostaviti kako će publika pratiti dobro osmišljeno i sugestivno muziciranje. Ante Knešaurek često stvara nove skladbe na različite teme prema strogo određenim principima baroknih glazbenih oblika poput fuge. Slike četvorice suvremenih hrvatskih slikara nadahnule su ga, poput izvan-glazbenog sadržaja, na improvizaciju koja je iznjedrila formalno slobodno oblikovane skladbe. Slike su odabrane redoslijedom: Pietà (2000) – autor Vladimir Blažanović, Čovjek (1992) i Par (2002)  - autor Željko Mucko, Čuvari (1999) – autor Davorin Radić, Sjena (1984) i Trag sunca (1983) – autor Tihomir Lončar, Noina predstava (1998) – autor Davorin Radić te Krist i slijepac (1989) – autor Vladimir Blažanović.

    Slike različite tematike reproducirane su u programskoj knjižici, a kako kaže u uvodu Ante Knešaurek, odabir iz opusa četvorice slikara „pomno je promišljen, oblikujući tako svojevrsni misaoni hod. (...) Ispreplitanje onostranog i zemaljskog, smrti i života, svjetla i sjene, zapravo su svojevrsni galzbeni antinomi, koji su i uvjeti života glazbe: kontrast, sukob, promišljanje, emocija, afekt, stanje...“ Pred slušateljima su se nizala uglavnom u tempu polagana i mirna ispreplitanja tematske građe i harmonija uglavnom konsonantnoga prizvuka, s povremenim iskoracima u bržim ritamskim figurama usklađenima s kratkim prodorom svjetla na pojedinim slikama.

    Izvrstan poznavatelj registracije orgulja i boja, osobito ovih u Bazilici Presvetog Srca Isusova na kojima svira niz godina, Ante Knešaurek profinjeno je odabrao dinamički prigušenije, svjetlije registre, vinuvši se u dinamički vrhunac tek u posljednjoj improvizaciji Krist i slijepac. Ostvarena slobodna forma upućuje na promatranje slika i otkrivanje sadržaja ili poruka, pa su se iznimno rijetko ponovili neki motivi ili dulje glazbene misli. To je publiku ostavilo u stalnom i napetom iščekivanju i pozornom praćenju vrhunskog, tehnički savršenog i nadahnutog sviranja koje se po promišljanju autora, ugođaju i glazbenom sadržaju moglo predstaviti i izvan Muzičkog biennala koji zagrebačka publika prvenstveno povezuje s avangardnom glazbom.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 21. lipnja 2017.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike