Najljepša opera buffa ikad napisana

Seviljski brijač Gioachina Rossinija u povodu premijere na 63. Splitskom ljetu (1)

  • Ovogodišnje 63. Splitsko ljeto otvara se remekdjelom – komičnom operom Seviljski brijač Gioachina Rossinija, koja se na njemu izvodila već u njegovoj prvoj sezoni u Ljetnom kinu Split 20. srpnja, 3. i 10 kolovoza 1954. pod ravnanjem Jakova Voltolinija u režiji Lidije Mansvjetove, Ante Marušića i Vojdraga Berčića i sa scenografijom Herberta Hofmanna.

    Kad je Rossini prihvatio ponudu vojvode Francesca Sforze Cesarinija da sklada operu prema Beaumarchaisovoj komediji Seviljski brijač, odabran je libretist – Cesare Sterbini. Rođeni Rimljanin kojega su odgojili jezuiti, Sterbini je stekao izvrsnu naobrazbu; počeo je raditi pri Svetoj Stolici. Bavio se filozofijom, dobro je poznavao grčki, latinski, francuski i njemački jezik te književnost. Posjećivao je rimske književne krugove u kojima se cijenila njegova nadarenost za poeziju. U pristupu istoimenoj Beaumarchaisovoj komediji potpuno je zadržao njezin duh i dao liku Figara ono mjesto i važnost što mu ih Giovanni Paisiello  nije dao u svojoj četvrt stoljeća prije nastaloj i 1782. u Petrogradu praizvedenoj istoimenoj operi. Paisiellova je opera tada u Italiji uživala veliku popularnost i Rossini se iz poštovanja obratio slavnom autoru, moleći ga da mu dopusti skladati operu na isti siže. Paisiello je pristao, vjerujući da će Rossini doživjeti neuspjeh, ali je Rossini djelu lukavo dao naslov Almaviva ili Uzaludan oprez (Almaviva o sia L' inutile precauzione). Po svoj prilici, Paisiello nije bio osobito sretan zbog Rossinijeva uspjeha. Umro je 5. lipnja 1816. godine. Iscrpljen financijskim problemima, vojvoda Sforza Cesarini umro je četiri dana prije praizvedbe.

    Kad je Rossini pristupio skladanju Seviljskog brijača, nije se ustručavao uporabiti odlomke iz nekih svojih prethodnih opera. Uvertiru je uzeo iz četiri i pol mjeseca prije u Napulju praizvedene opere Elisabetta, regina d'Inghilterra (Elizabeta, engleska kraljica) a tu je, pak, preuzeo iz  svoje 1814. izvedene opere Aureliano in Palmira (Aurelijan u Palmiri). No to je bilo iz nužde, jer se zagubila originalna uvertira koju je skladao koristeći se nekim španjolskim temama koje mu je pribavio interpret grofa Almavive, slavni Manuel Garcia. Garciji je dopustio da na premijeri pjeva španjolsku pjesmu i sam se prati na gitari, ali to je nesretno završilo. Sretniji je bio izbor za ulogu Rosine - Rossinijeve prijateljice iz učeničkih dana u Bologni, Gertrude Righetti, kontraalta velikog opsega glasa, koja se 1814. udala za advokata u Bologni - Luigija Giorgija, i zbog udaje prekinula jedva započetu karijeru. Iz prijateljstva prema skladatelju vratila se na scenu. Za nju je skladao i Angelinu u Pepeljugi.

    Seviljski brijač je u neku ruku opera di bravura, jer se u rijetko kojem djelu može pronaći toliko elemenata bravuroznog stila koji su čvrsto uklopljeni u radnju i služe postignuću određenog cilja – komičnog djelovanja. Oni su tako integralno povezani s likom da kod Rosine izražavaju prkos i odlučnost, u Figara lukavost i vještinu, kod Almavive ograničenu inteligenciju, u doktora Bartola priglupost i nadmenost, u Don Basilija sklonost spletkarenju. Sve su to živi likovi, majstorski ocrtani i tako karakteristični da postaju gotovo simboli. Okosnice djela su inventivna melodija i pregnantna ritmika. A ono što najviše iznenađuje s obzirom na doba nastanka jest važnost koju je Rossini dao orkestru, ne samo u samostalnim prizorima – sjajnoj uvertiri i prizoru oluje – nego i u pratnji pjevača. Orkestar je tumač psihološkog stanja i zbivanja.

    Rossinijevo bogato nadahnuće i izvanredno vladanje kompozicijskom tehnikom najjasnije je u ansamblima, poglavito u finalu prvoga čina. U blještavom allegru izmjenjuju se kao u nekom vrtlogu vrlo kratke note – tridesetdruginke – od najnižih do najviših registara, od pianissima do fortissima, i u jednom dahu, podvučene orkestralnom pratnjom koja često demantira riječi protagonista, proizvode rijetko komičan efekt – odraz stanja zbunjenosti, zaprepaštenja, likovanja, čuđenja i samouvjerenosti osoba na sceni. To je vrhunac komike situacije, u čijem je stvaranju Rossini majstor. Za razliku od Paisiella koji je jednostavno komičar, Rossini je uz to i čarobno lepršav, pun mladenačkog žara i brija. Slabiji je u realističkom tretmanu; nije se previše zamislio nad društvenom i političkom situacijom svojega vremena, iako se i njegov Figaro šalom i ironijom izruguje frivolnoj umišljenosti plemstva i lakomosti svećenika. Ostao je vjeran sebi i svojoj vedroj i duhovitoj prirodi. I stoga u Seviljskom brijaču najviše osvaja njegova živa, neposredna i blistava komika.

    Seviljski brijač trijumf je Rossinijeva genija, najbriljantniji, ali i posljednji izdanak opere buffe. Ta komedija načina koja prerasta u sjajnu farsu zaokružuje žanr koji u razvoju talijanske - i svjetske, opere zauzima posebno mjesto. A skladao ga je za trinaest dana!  

    Praizvedba opere Almaviva ili Uzaludan oprez (Almaviva o sia L' inutile precauzione) bila je 20. veljače 1816. u Teatru Argentina u Rimu. Najslavniji sudionik praizvedbe bio je španjolski tenor i skladatelj Manuel del Pópulo Vicente Rodriguez Garcia,  rodonačelnik zacijelo najslavnije pjevačke obitelji u povijesti. Glazbu je učio kao član dječačkog zbora katedrale u Sevilli. Bio je dirigent, skladatelj i pjevač tonadilla. Iz Madrida je 1808. otišao u Pariz i nakon velikog uspjeha koji je postigao u Théâtre des Italiens, došao je 1811. u Napulj. Poslije prvih skladateljskih pokušaja, potpuno se posvetio pjevanju. Tenor baritonalnog timbra, velike glasovne pokretljivosti, bio je prvi interpret nekoliko Rossinijevih likova, najslavniji kao Otello. Sjajnu karijeru nastavio je 1817. u Parizu i Londonu, nastupajući najčešće u Rossinijevim operama. Bio je prijeke naravi, ali vrhunski glazbenik i izvrstan pjevač. Rosinu je pjevala Gertrude Righetti-Giorgi. Protivno ustaljenim mišljenjima da je Figaro prototip uloge visokog baritona, njegov prvi interpret bio je ne više tako mlad bas buffo Luigi Zamboni. Prema iskazima svjedoka, pedesetogodišnji Zamboni, pjevač velikog iskustva i razvidno dobre škole, jer mu je karijera dugo potrajala, bio je uspješan tumač naslovnoga lika. Dva basa - Bartolomeo Botticelli (Bartolo) i Zenobio Vitarelli (Basilio), nisu bili osobite vrsnoće.

    Praizvedba opere u povijesti je zabilježena kao fiasco. U kazalištu je bilo mnogo Paisiellovih poštovatelja i oni su gestu mladog Rossinija smatrali čak i uvredom starome maestru. Druga predstava je hladno primljena, a treća je već doživjela uspjeh. Jasno je da su za neuspjeh praizvedbe krive mnoge nespretne (nesretne) okolnosti koje su pozornost skrenule na sporedne detalje. Ali glazba je bila tako briljantna da je trijumfalni put opere po svijetu počeo već dvije godine poslije, pod naslovom Seviljski brijač Il Barbiere di Siviglia.
    Giuseppe Verdi je pak kasnije napisao: Ne mogu si pomoći, vjerujem da je po bogatstvu ideja, komičnom vervu i istinitosti deklamacije Seviljski brijač najljepša ikad napisana opera buffa.(nastavlja se).

     © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 30. lipnja 2017.

     

Piše:

Marija
Barbieri

kritike