Trijumfalni put po svijetu

Seviljski brijač Gioachina Rossinija u povodu premijere na 63. Splitskom ljetu (2)

  • Nelley Melba kao Rosina 1920-ihGertrude Righetti-Giorgi iznijela je sedam godina nakon praizvedbe Seviljskog brijača svoja sjećanja o tome. Članak je izašao pod naslovom Natuknice jedne žene, bivše pjevačice, o maestru Rossiniju kao odgovor na ono što je ljeti 1822. napisao engleski novinar u Parizu, što je iste godine prenijela La Gazzetta di Milano, a objavljeno je u Bologni 1823. godine. Engleski novinar bio je Stendhal koji je pod pseudonimom Alceste pisao u The Blackwood's Edinburgh Magazine i The Gallignani's Monthly Review.

     „Što se sve toga dana nije govorilo po ulicama i kavanama Rima! Zavidni i zlobnici rado bi da je Rossini izgubio prvotno nadahnuće! Pa su pokazivali najveće iznenađenje na vijest da ga je plemeniti impresario Teatra Argentina angažirao za jednu operu. Svi su stoga bili spremni da ga žrtvuju, a da bi što bolje uspjeli u svojoj namjeri, počeli su ga osuđivati što je uzeo sadržaj koji je već uglazbio Paisiello. 'Eto kamo dovodi oholost jednog mladića!' govorilo se po gradu. 'Palo mu je na pamet da uništi besmrtno ime Paisiellovo. Vidjet ćeš ti svoje, bezumniče, vidjet ćeš!'

    Iz neke zlosretne popustljivosti, pun poštovanja prema tenoru Garciji, Rossini mu je dopustio da sam sklada ariette koje je trebao pjevati pod Rosininim prozorima poslije uvoda u operu. Ali nakon što je ugodio gitaru na sceni, što je izazvalo smijeh nekih indiskretnih gledatelja, Manuel Garcia je s malo duhovitosti zapjevao svoje cavatine koje su dočekane s prezirom.
    Bila sam spremna na sve. Dršćući, popeh se uz stepenice koje su vodile na balkon da bih izrekla ove riječi: 'Nastavi, dragi, samo nastavi tako.' Rimljani navikli da me nagrađuju pljeskom u Talijanki u Alžiru, očekivali su da taj pljesak zaslužim kakvom lijepom i ljupkom cavatinom. Kad su čuli samo tih nekoliko riječi, ispunili su gledalište zvižducima i galamom. I dogodilo se ono što se trebalo dogoditi.
    Cavatinu Figara, premda ju je magistralno otpjevao Luigi Zamboni, i prekrasan duet Figara i Almavive, koji su otpjevali Zamboni i Garcia, nitko nije ni slušao. Naposljetku, pojavih se na sceni, ne više na prozoru, ja, iza koje je bilo trideset devet predstava prihvaćenih s ustrajnom naklonošću. Bila sam na pragu dvadeset i treće godine. U Rimu se moj glas smatrao najljepšim koji se ikad čuo. U velikoj želji da uvijek ispunim svoju dužnost, postala sam Rimljanka.
    Zašutješe, dakle, i stadoše me slušati. Povrati mi se hrabrost, a kako sam otpjevala cavatinu – neka kažu sami Rimljani i reći će Rossini. Počastiše me s tri uzastopna niza pljeska, a i Rossini jedanput ustade da im zahvali. On, koji je tada veoma cijenio moj glas, okrene mi se s čembala i reče u šali: 'Ah, priroda! Zahvali joj!' Odgovorih mu: 'Jer bez njezine naklonosti ti ne bi ustao sa stolice.'

    Činilo se tada da je opera uskrsla, ali nije bilo tako. Otpjevasmo Zamboni i ja lijep duet Rosine i Figara, a zavist, postajući sve bješnja, stade razvijati sve svoje vještine. Zvižduci sa svih strana. Dođosmo do finala, koji je klasična skladba i kojim bi se mogli dičiti prvi svjetski skladatelji. Prodoran smijeh, urlici, zvižduci. Stišavali bi se samo da bi se čuli oni glasniji. Kad odjednom svi u jedan glas uzviknu: 'Ova pustolovina!' A samo jedan glas zakokodakne s galerije: 'Evo pogreba D. C.' Pretpostavljam da se to odnosilo na vojvodu Francesca Sforzu Cesarinija, impresarija kazališta, koji je umro četiri dana prije praizvedbe. Ništa više nije trebalo. Nemoguće je opisati uvrede koje su pljuštale po Rossiniju, koji je neustrašivo sjedio za čembalom i kao da je govorio: Oprosti, Apolone, ovoj gospodi jer ne znaju što čine.
    Kad je završio prvi čin, Rossini je zapljeskao, ali ne svojem djelu, što je bilo opće mišljenje, nego izvođačima koji su se, pravo reći, trsili da ispune svoju dužnost. Mnogi su se uvrijedili. Dovoljno je to da bi se zamislilo kako je protekao drugi čin.
    Rossini je izašao iz kazališta kao da je bio nezainteresirani gledatelj. Zaokupljena tim događajima, zaputila sam se njegovoj kući da bih ga tješila; a on, kojemu moja utjeha nije bila potrebna, mirno je spavao.
    Sljedećeg dana Rossini je izbacio iz partiture što mu se s pravom činilo suvišnim i nepotrebnim; i prikaže se bolesnim, možda da se ne bi ponovno pojavio za čembalom.

    Rimljani su se u međuvremenu smirili i promislili kako bi najprije trebalo pozorno odslušati cijelu operu, a onda donijeti pravedan sud. Dođoše, dakle, u kazalište i druge večeri, i bijahu posve tihi. Opera je okrunjena općim odobravanjem.  Poslije predstave svi se zaputismo lažnom bolesniku, oko čije se postelje okupila brojna ugledna rimska gospoda. Požurili su se da mu čestitaju na izvrsnosti djela. Na trećoj izvedbi odobravanje je bilo još veće: i na kraju Seviljski brijač postade jedna od onih skladbi koje ne zastaruju.“

    S izvedbe 15. studenog 1913., Boljšoj teatar, Moskva (gore: Fjodor Ivanovič Šaljapin) Trijumfalni put opere po svijetu počeo je već dvije godine poslije pod naslovom Seviljski brijač, kako se prvi put izvela u Bologni nešto poslije praizvedbe. Te se 1818. godine Seviljski brijač izveo u Zadru i u Londonu na talijanskom jeziku i u engleskom prijevodu. Već je sljedeće godine bila i prva izvedba opere u Novome svijetu; izvedena je u Park Theatreu u New Yorku. U povijest ulazi izvedba Seviljskog brijača 29. studenoga 1825., također u Park Theatreu u New Yorku, kad je otac Garcia pjevao Figara, njegova supruga Joaquina Sitchès, umjetničkim imenom Briones, u Italiji Goachina (1778-1864) Bertu, sin Manuel Patricio Rodriguez (1805-1906), također tenor, koji je brzo prekinuo pjevačku karijeru i u Parizu se posve posvetio pjevačkoj pedagogiji (autor je prvog udžbenika o pjevačkoj tehnici Traité complet du chant) Almavivu, a kći Maria Felicità Malibran (1808-1836) Rosinu. Bilo je to u kazalištu koje je vodio slavni libretist druge velike opere prema Beaumarchaisu, Mozartova Figarova pira - Lorenzo Da Ponte.

    Na putu u svijet, Seviljski brijač doživljavao je mnoge dopune. U Bologni je sačuvan originalan Rossinijev rukopis, ali u njemu ima mnogo uputa koje su se odnosile na tadašnju izvedbenu praksu. Tada nije bilo u interesu ni autora ni izdavača da se sve precizno fiksira, jer je svaka nova izvedba uvelike ovisila o mogućnostima ansambla. U drugoj polovici 19. stoljeća, kad se već počelo ozbiljno skrbiti o autorskim pravima, glavni talijanski izdavač Ricordi redovito je uzimao partiture iz Scale, a u to je vrijeme prevladavao bujan romantični orkestar. U drugoj polovici 20. stoljeća jačala je težnja da se Rossini izvodi što bliže duhu vremena kad su djela nastala, pa je u tom smislu važan doprinos nedavno preminulog rossinologa Alberta Zedde. No valja napomenuti da je i sam Rossini unosio izmjene. Izmjene su se unosile i mimo njegove volje, npr. u pariškoj Velikoj Opéri koja je raspolagala golemim orkestrom. Tada je dodano mnogo novog orkestralnog zvuka, čak su uporabljeni i neki novi instrumenti, pa Rossini nije htio biti na izvedbi. Rekao je: „Dopuštam da se to učini, ali sam neću u tome sudjelovati.“

    Rossini je sam napisao ukrase kad je sredinom 19. stoljeća Rosinu pjevala sopranistica Matilde Juva Branca. Ali nije želio transpoziciju uloge za koloraturni sopran i to se počelo raditi u kasnijim godinama 19. stoljeća. Priča se da je jedanput slušajući slavnu koloraturnu sopranisticu Adelinu Patti kako pjeva ariju Rosine s mnogim dodanim ukrasima, na pitanje kako mu se sviđa, odgovorio: „Vrlo dražesna pjesma. Čija je?“

    Seviljski brijač je prema statistici Operabase deveta najizvođenija opera u svijetu.

    Posve prirodno, Seviljski brijač je bio prva Rossinijeva opera koju je upoznalo hrvatsko općinstvo, naravno u izvedbi talijanskih opernih družina. Najprije se čuo u Zadru već dvije godine nakon praizvedbe, 1818. godine. U Rijeci je Seviljskog brijača godine 1846. izvela talijanska operna družina u starom Adamićevu kazalištu, vjerojatno pod ravnanjem Josipa (Giuseppea) Zajca. U Zagrebu je talijanska operna družina Ulissea Brambille izvela Seviljskog brijača 1859. godine. U Osijeku je opera izvedena u prvoj sezoni 1871/1872. njemačkog teatra. Prva hrvatska izvedba opere bila je 2. prosinca 1874. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Ivana pl. Zajca s budućim slavnim Josipom Kašmanom u naslovnoj ulozi. Uz njega su nastupili Matilda Lesić (Rosina), Josip Lendinara (Almaviva), Josip Chlostik (Basilio) i Ivan Novak (Bartolo). „U prizore je stavio i sve slike udesio nadredatelj Josip Freudenreich.“ Opera je često obnavljana i u tim se obnovama izmijenilo mnogo pjevača. Uzoran interpret Figara bio je Vladimir Ruždjak, a u sjećanju se posebno ističe nezaboravna Majda Radić, kad je napokon Rosinu interpretirao mezzosopran.

    Vladimir Ruždjak (Figaro) i Nada Siriščević (Rosina) u Seviljskom brijaču u Meštrovićevu kašteletu, Splitsko ljeto 1969.; dirigent: Mladen Bašić, redatelj: Vladimir Ruždjak

    Ansambl Narodnog kazališta u Splitu prvi put je uprizorio operu 24. travnja 1954. i iste je godine izveo u sklopu, kako su se tada zvale, Splitskih ljetnih priredbi. U sklopu tih priredaba, koje su poslije prerasle u Splitsko ljeto, ponovno je izvedena 1958. na Trgu braće Radića (Voćni trg), 1967. prikazana je na Boškovićevoj poljani, a 1969. došla je u Meštrovićev kaštelet i sjajno se uklopila u ambijent. Redatelj, scenograf, kostimograf i interpret naslovnog lika bio je Vladimir Ruždjak.

    63. Splitsko ljeto počet će 14. srpnja premijermom izvedbom Seviljskog brijača pod ravnanjem Ive Lipanovića u režiji Krešimira Dolenčića. Uloge tumače Marc Milhofer (Grof Almaviva), Ozren Bilušić (Bartolo), Diana Haller (Rosina), Ljubomir Puškarić (Figaro) i Ivica Čikeš (Basilio).

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 30.lipnja  2017.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike