Komično i virtuozno

63. Splitsko ljeto, Gioachino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivo Lipanović, red. Krešimir Dolenčić, premijera 14. srpnja 2017.



  • Komično i virtuozno – tim riječima bi se ukratko mogli sažeti dojmovi nakon premijere Seviljskog brijača na otvorenju 63. Splitskog ljeta 14. srpnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Isto tako, jedan od najvažnijih dojmova je ujednačenost u kvaliteti izvedbe: praćenje Rossinijeve svevremene komedije teklo je glatko, bez osciliranja ili padova u kvaliteti pojedinih interpreta kakve, htjeli-ne htjeli, očekujemo i najčešće susrećemo prilikom živih izvedbi ne samo na našim pozornicama. Od solista do Orkestra i Zbora HNK Split – ništa nije narušilo visoki nivo predstave. Solistička postava odabrana za ovaj važan događaj otvorenja našeg drugog najstarijeg ljetnog festivala i jedinog koji je, unatoč povremenim težim razdobljima, od svog osnutka profiliran kao operni, bila je sastavljena od pjevača koji ulogama u Seviljskom brijaču majstorski vladaju, koji se njima mogu igrati u pravoj bel canto maniri, i polazeći iz glazbe i iz libreta stvarati uvjerljive likove i istinski komične situacije. Seviljski brijač, osim niza pojedinačno slavnih glazbenih brojeva, opera je ansambala u kojima sinergija zajedničkog muziciranja, glume i živog stvaranja komedije pred našim očima, da bi uspjela, iziskuje osim pojedinačnog vladanja ulogom ujedno i međusobnu uigranost.

    Sve smo to dobili na premijeri Seviljskog brijača u Splitu, u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Ive Lipanovića. Uigranost, istina, mogu zahvaliti - barem dio njih, prijašnjim zajedničkim nastupima u Seviljskom brijaču na sceni Opere zagrebačkog HNK, s kojom je HNK u Splitu ovom prilikom poduzeo koprodukciju. Koprodukcija za Otvorenje 63. Splitskog ljeta bila je prema riječima ravnatelja Splitskog ljeta Gorana Golovka i ravnatelja glazbenog programa Ive Lipanovića, kompromis u cilju boljitka festivala – umjesto sasvim nove planirane predstave (trebala je to biti Talijanka u Alžiru), pribjeglo se koprodukciji sa HNK u Zagrebu kako bi se uštedjelo i time dobila mogućnost većeg broja opernih naslova odnosno predstava na festivalu. Seviljski brijač pokazao se dobrim odabirom. Opera je toliko poznata i u uhu čak i onima koji nisu operni znalci, da bi - ako je se zadrži na repertoaru, mogla privući u kazalište brojnu i široku publiku.

    Unatoč prenošenju režije iz već postojeće predstave Seviljskog brijača u Zagrebu, splitski Seviljski brijač odisao je novinom i svježinom, karakterističnom za mnoge Dolenčićeve režije. Prisjetimo se Ljubavnog napitka u Splitu ili Građanina plemića u Zagrebu - tek dva među mnogim naslovima u režiji Dolenčića, koji su izvrsni primjeri kako s novim izvedbama, u novoj ili izmijenjenoj postavi, predstava može rasti, iznova privući publiku i ostati izazovom za izvođače. Duhoviti zaplet u kojemu će mladi nadmudriti stare, oštroumni nadjačati one malo naivnije, donesen je s toplinom svojstvenom redatelju Krešimiru Dolenčiću, koji ne ismijava nego poput Rossinija i tvorca dramske trilogije o Figaru - Pierrea Beaumarchaisa, ljudske nedostatke čini zabavnima a razlike dobrodošlima i simpatičnima. Razigrani mise-en-scène i živopisno okarakterizirani likovi dobili su nadgradnju u razrađenoj glumi interpreta, a sve se zajedno kretalo na sigurnoj i lepršavoj potki orkestra pod živim, osjetljivim vodstvom Ive Lipanovića čiji su pokreti i geste prenosili rossinijansku energiju i želju da svi Rossinijevi efekti,  kontrasti, crescenda, briljantni pasaži, uzbudljiva ubrzanja i konstantni brio partiture budu postignuti. Prvi dio opere donosi niz najpoznatijih ulomaka kompletne operne literature.

    Orkestar HNK Split uvertirom, odgovorivši brzim tempima i svim kontrastima i akcentima u punom zamahu svih sekcija, dao je odgovarajući impuls izvedbi, da bi uskoro uslijedilo nizanje virtuoznih arija i zabavnih ansambala. Mark Milhofer, engleski gost, tenor kojeg je zagrebačka publika upoznala kao Ernesta u Don Pasqualeu prošle sezone, s više punine u tonu i stabilnosti u frazi donio je tešku ulogu Grofa Almavive, punu brzih pasaža izvedenih besprijekorno i strpljivo, vodeći do sigurnih visina. Duhovita, ležerna glumačka gesta, kao i poigravanje i katkad karikiranje Rossinijevih na trenutke prezasićeno ukrašenih i zakučastih melodijskih linija, kojima ovaj karakterizira pomalo pompoznoga grofa, pokazali su pravo razumijevanje uloge.

    Pjevački, oduševila je Diana Haller kao Rosina, koja već i s nekoliko tonova svog čvrstog glasa, punog sjaja i karaktera, osvaja pozornicu. Nepogrešiva u koloraturama, ne gubeći na punini i prodornosti glasa ni u kojem dijelu velikog opsega uloge, logične, prirodne fraze, pokazala je i pravi smisao za glazbenu duhovitost. Svježa i mladenačka boja otkrili su se u punoj raskoši u zahtjevnoj cavatini Rosine Una voce poco fa, kao i u ansamblima, posebno duetu Dunque io son, i kasnije u briljantno izvedenom tercetu Zitti, zitti.

    Figaro snažnog glasa i uvjerljive cjelokupne posture bio je bariton Ljubomir Puškarić, bravurozne baritonske manire kakva i pristaje svemogućem i sveprisutnom majstoru od zanata, brijaču Figaru. Od slavne cavatine Largo al factotum, otpjevane razgovijetno, s velikim osjećajem za formu i ideju cjeline arije koja nosi niz zamki - ne samo zbog očekivanja publike kao globalno poznat ulomak, pa do nepogrešivog udjela u ansamblima, Puškarićev Figaro imao je dozu elegancije koja je posebnom notom osvijetlila poznati operni lik.

    Onaj koji je izmamljivao konstantni smiješak i bio pravi pokretač komike bio je izvrstan Doktor Bartolo - Ozren Bilušić, koji je uspio stvoriti stvaran lik, čiju komiku tvori odlično odigran spoj naivnosti, nemoćne zloće, ambicije i staračkih gesti, s konstantno malo izobličenim tonom, katkad nazalnim, katkad tepajućim, što je vrhunski primijenio u ariji A un dottore della mia sorte, ali i u duetima i dijalozima s Almavivom, u kojima je s Markom Milhoferom našao izvrsnu interakciju.

    U nizu slavnih ulomaka u 1. činu opere posebno je omiljena arija La calunnia Don Basilija, a u izvedbi basa Ivice Čikeša dobila je dostojnog interpreta – arija u dugom crescendu (u kojoj se domišljatim rječnikom, koji libretist Sterbini preuzima od Beaumarchaisa a Rossini pojačava genijalnim glazbenim idejama, pokazuje kako od malog povjetarca kleveta može prerasti u udar topa) bila je maestralna u izvedbi Ivice Čikeša, kao i cjelokupna uloga koja je ostvarena u svim glazbenim detaljima, s velikim osjećajem za Rossinija i impresivnim glasom.

    Berta je povjerena splitskoj sopranistici Antoniji Teskeri, koja ju je duhovito odigrala, posebno lijepo zazvučavši u finalu 1. čina, kao i u efektno izvedenoj ariji, insceniranoj poput malog izdvojenog vaudevillea. Fiorello Mate Akrapa uveo je u operu lijepim, muzikalnim baritonom, a Joško Tranfić kao Zapovjednik straže zabavio je sve dobro odglumljenim skečom smišljenim za uhićenje Grofa Almavive. Muški zbor priključio se kvalitetnom glazbenom i glumačkom izvedbom (u pripremi zborovođe Ane Šabašov), doprinijevši individualnom glumom pojedinačnih članova cjelokupnoj komici, među kojima se nizom nepjevanih uloga istaknuo Miroslav Ljubičić.

    Scenu su razigrali Frano Đaković kao nepjevana uloga Figarovog pomoćnika i niz statista. Lijepi šareni kostimi Ane Savić Gecan nadopunjeni su scenografijom Dinke Jeričević – nizom malih šarenih kućica koje su se modulirale u različite scene. Ipak scenografija, originalno namijenjena Meštrovićevom kašteletu, na kojemu se predstava trebala prikazati ovoga ljeta (odustalo se zbog loše vremenske prognoze), djelovala je pomalo oskudno u gabaritima scene HNK u Splitu. 

    Već spomenuto jako dobar Orkestar s velikom je voljom odgovarao virtuoznoj a opet zahtjevno prozračnoj partituri u kojoj se svaka nepreciznost čuje. Pratnju secco recitativima, dajući osjećaj lakoće u protoku dijaloga likova, u pogođenoj stilskoj maniri odsvirala je Vera Pavasović. Lijep gitarski solo s početka opere odsvirao je Natan Zlodre.

    Odličan uspjeh splitske premijere, koji je osiguran izborom naslova, sjajnim nizom solista, kao i ansamblima splitskog HNK, ne zanemarujući pritom da su se u svojim kreacijama svi mogli osloniti na režiju Krešimira Dolenčića i na žustro vodstvo Ive Lipanovića, nešto je što priželjkuje svako kazalište. Ovu predstavu, pogotovo stoga što je izvedena unutar kazališne kuće, svakako bi trebalo zadržati u sezoni.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 28. srpnja 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...