Amblematski peristilski naslov

63. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Aida, dir. Ivo Lipanović, red. Dražen Siriščević



  • Peristil, u svojoj antičkoj ljepoti posebniji od niza antičkih kazališta i arena koje svakoga ljeta postaju pozornicama opernih festivala, u Splitu je kao pozornica klasične glazbe zanemaren i tek dvije večeri u cijeloj godini poput kakve Pepeljuge uspijeva zasjati u svom najljepšem izdanju - onom opernom. Sva čarolija traje tek nekoliko sati; ove godine s dvije izvedbe Verdijeve Aide, dok je svih ostalih večeri Peristil - taj jedinstveni prostor, zapravo tek privatni kafić na otvorenom, koji za zvučnu kulisu ima istrošene, čak i trivijalne melodije. Nemamo naravno ništa protiv demokracije u glazbi, ali demokracija bi trebala vrijediti i za klasičnu glazbu na Peristilu, i umjesto vokala praćenih gitarom - koje nam se ne bi trebalo nametati baš svaku večer, možda bi taj prostor, tako poseban, zapravo šokantan u svojoj ljepoti, trebao češće prodisati u spoju s adekvatnom, biranom glazbom. Operna ljepotica Peristila, Verdijeva Aida, uvijek je u ustima mnogih kada se želi govoriti o operi i umjetnosti u Splitu, ali istina je da su te dvije večeri u cijelom ljetu više nego malo. Posebno zato što niti te dvije večeri izvedba opere nije osigurana od okolne buke.

    Buka je ometala i prvu izvedbu Aide na Peristilu ovoga ljeta. Do piana komornih scena Aide na trenutke smo se probijali dubokom koncentracijom kako bi ignorirali buku koja je dopirala iz niti pedeset metara udaljenog kafića koji je normalno radio, a negdje prije ponoći počelo je udaranje elektroničkog ritma koji je tvorio poliritamsku podlogu nježnim posljednjim scenama Aide. Vrlo moderno i u razbarušenom ljetnom ugođaju Splita.

    To je jako narušilo dojam predstave, koja inače odgovara svjetskim standardima ne samo izgledom - koji treba zahvaliti Peristilu ponajprije, a potom i raskošnim kostimima Juraja Zigmana, ostvarenima u holivudskoj maniri kakve se ne bi posramile ni najbogatije Zeffirellijeve predstave, nego i prilično dobrim nivoom glazbene izvedbe u kojoj je uz odlične ansamble splitskog HNK pod vodstvom Ive Lipanovića sudjelovala međunarodna solistička podjela.  Prisjetimo se, Aida je na Splitsko ljeto premijerno, nakon niza ljeta što je nije bilo, postavljena na Peristil prije četiri ljeta, u režiji Dražena Siriščevića pod ravnanjem Nikše Bareze. Novo vodstvo, na čelu s ravnateljem glazbenog programa Splitskog ljeta Ivom Lipanovićem, zadržalo je ovaj amblematski naslov koji Splitsko ljeto njeguje od samih svojih početaka na Peristilu. Ove godine predstava je obnovljena s novim tumačima glavnih uloga.

    Aidu je tumačila bugarska sopranistica Cvetelina Vasileva, koja je oduševila kao naslovna Turandot u Puccinijevoj operi na otvaranju prošloga Splitskog ljeta u Galeriji Meštrović. Koliko god je besprijekorna bila kao bajkovita, pomalo hladna princeza, čvrstog vokala kojim je izvela stroge, robusne linije koje Puccini sklada za lik Turandot, toliko nas je ostavila blago frustriranima ove godine kada smo je gledali kao Aidu. Toplina, mekoća, emocionalnost ovog slavnog Verdijeva lika, etiopske princeze i egipatske robinje u čijoj se glazbi ogleda ljubav, domoljublje, borba između dužnosti i želja, skladanoj intenzivnim Verdijevim emocionalnim jezikom – sve je to izgledalo prilično blijedo i mlako u izvedbi sopranistice. Nekoliko memorijskih grešaka, nedostatak izražajnosti, ritamska nepreciznost i brzanje u tempu – unatoč pokušajima maestra Ive Lipanovića i cijelog orkestra da prate pjevačicu - učinili su cijelu ulogu naizgled neatraktivnom.

    Nasuprot Cvetelini Vasilevoj, u ulozi egipatske princeze Amneris, Aidine suparnice za ljubav Radamesa, bila je jako dobra talijanska mezzosopranistica Raffaella Angeletti. Ugodan vokal, lijep legato u kombinaciji s verdijanskom frazom učinili su lik Amneris dojmljivim, kulminirajući u sceni sudnice.

    Iskusni srpski tenor Zoran Todorović ostvario je ulogu Radamesa uspješno. Uloga nije skladana tako da je se pjeva s lakoćom - to je herojska uloga u kojoj su sadržane duboke psihološke dileme, a sve je doneseno u raznolikoj glazbi koja unutar nekoliko taktova iziskuje i dramske i lirske kvalitete glasa. U izvedbi Todorovića osjetili smo živ lik, kao i iskustvo pjevanja ove uloge koje je na verdijanskoj pjevačkoj liniji.

    Dirljivom emocijom i toplinom ostvaren je bio lik Amonasra u izvedbi Giorgija Suriana. Premda ovu ulogu nije pjevao ranije u svojoj dugogodišnjoj karijeri (na svjetskim pozornicama puno puta pjevao je uloga Ramfisa), očinski lik mu pristaje pojavom a osjećajne fraze - koje su najljepši primjer Verdijeva pisanja za bariton, otpjevao je s istinskim razumijevanjem i velikom izražajnošću, pridobivši nas do kraja u duetu s Aidom. Ivica Čikeš dokazao je svoje vrhunske pjevačke i scenske kvalitete u još jednoj ulozi koja je njegov basovski adut – Ramfis, uloga kojom vlada autoritativnim glasom i kraljevskom gestom.

    Egipatski kralj bio je mladi bas Leonardo Šarić, tamnog lijepog glasa, koji mora poraditi na boljem izgovoru talijanskog jezika. I ove godine sopranistica Antonija Teskera bila je u maloj ali karakterističnoj ulozi Svećenice, u čijim je kromatskim meandrima Verdi dao lokalni kolorit, zamišljeni Egipat. Nažalost, u izvedbi Antonije Teskere nismo doživjeli ljepotu te ponavljane melodije koja sadržava mistiku drevnog Egipta. Zbog nepreciznosti u njezinoj izvedbi narušen je doživljaj cijele scene. Glasnik Vinka Maroevića bio je standardno solidan, čvrst i uvjerljiv glasovno i scenski.

    Zbor koji je uvježbala i iza scene vodila Ana Šabašov pokazao se ponovo jako dobrim - ženski zbor ugodnog tona, mekan, intonativno precizan; muški zbor jednako dobro pripremljen, lijepe boje, posebno u finalu prvog čina. Trijumfalna scena otpjevana je moćno, i to u prilično pokretljivim tempima, s punim gromkim visinama zbora i glasovnim volumenom koji obuzima publiku i uvlači je pod svoju široku kapu tona. Orkestar je pokazao vladanje partiturom, u nizu uglavnom lijepih sola, u prozračnim teksturama različitih sekcija, s lijepo odsviranim piano ulomcima, koje smo doduše katkad morali pažljivo osluškivati zbog otvorenog prostora i okolnih zvukova.

    Scenske glazbe dobro su funkcionirale, a igranje u kolonadama oko crkve Sv. Duje i glasovi koji dopiru iz Vestibula, uvijek  nepogrešivo svake godine pa i ove, donijeli su jedinstven, neopisiv doživljaj za publiku. Balet i dječji balet, u koreografiji Oskara Harmoša odnosno Dinka Bogdanića, bili su efektni i uvježbani. Osjetljivo, nadasve muzikalno, pravo verdijansko dirigiranje još jednom smo doživjeli od dirigenta Ive Lipanovića.

    Režija Dražena Siriščevića pogođena je u praćenju partiture, bez pretenzija na neke posebne interpretacije kakvima često pribjegavaju suvremeni redatelji. Zadnji, posebno lijep dodir režije, u kojem se nakon završnog dueta u grobnici Aida i Radames zaustave u tipičnoj egipatskoj kretnji sa savijenim rukama, ostavlja poetičan dojam kao da su se likovi, nakratko oživljeni u operi, vratili u dvodimenzionalni crtež poput onih sačuvanih na zidovima drevnih egipatskih grobnica.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 28. srpnja 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...