Reljefna cjelina i nepresušna energičnost

57. Glazbene večeri u Sv. Donatu, Crkva sv. Donata, 20. srpnja 2017., Zbor HRT-a i Barokni instrumentalni ansambl, Tomislav Fačini, dirigent; Vinko Jelić: Audivi vocem



  • Audivi vocem, projekt rekonstrukcije i revitalizacije nepravom zapostavljene ranobarokne glazbe Vinka Jelića, nije nepoznanica hrvatskoj kulturnoj javnosti. Nakon snimljenog CD-a i tri održana koncerta (u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Osoru) u više-manje istom izvođačkom sastavu (Zbor HRT-a, Barokni instrumentalni ansambl i Tomislav Fačini kao voditelj projekta), i zadarska je publika dobila priliku uživati u posve drugačijem zvuku Vinka Jelića od onog na kakvog smo do sada navikli. Dok se isto ne može reći za njegove suvremenike Cecchinija ili Lukačića, desetljećima omiljene među izvođačima hrvatske rane glazbe, Jelić se nekako zaobilazio, premda se redovito naziva „jednim od najznačajnijih hrvatskih ranobaroknih skladatelja“.

    Zaboravljene gramofonske ploče starog Jugotona ili CD-i u izdanju Croatia Recordsa, Orfeja, Svete glazbe i dr., redovito predstavljaju Vinka Jelića kao jednog među mnogima, glazbeni primjer unutar generičkih naslova antologija, hrvatske stare glazbe, dva ili četiri stoljeća duhovne, riječke ili neke druge glazbe. I u tim se slučajevima najčešće radilo o duhovnim koncertima u stile nuovo uz portativ ili neku drugu skromnu instrumentalnu pratnju – čiji je zvukovni rezultat u konačnici bio taj da Jelić ipak ne stoji uz bok Lukačiću. Tek su snimke zbirke Parnassia militia i Vesperae beate Mariae virginis iz Ariona secundusa (iznimno!) snimke isključivo Jelićeve glazbe, bez prisutnosti drugih skladatelja. Modernija Parnassia militia još je i dobro prošla u odnosu na staromodnije skladane zbirke Arion primus i Arion secundus koje su figurirale kao gotovo službeno proglašene neatraktivne zbirke, skladane u stile antico. Obično se nedostatak interesa izvođača objašnjavao i izgubljenim tenorskim dionicama iz Ariona primusa i Ariona secundus, za što znaju i srednjoškolci. No, kako su se pri pripremanju Jelićevih notnih izdanja i Županović i Vidaković zbog vlastitog skladateljskog iskustva odvažili ući u rekonstrukciju te dionice – i to na posve različite načine, od kojih je onaj vremenski stariji - Vidakovićev, stilski usklađenijeg sloga već i zbog samog Vidakovićeva cecilijanskog skladateljskog opredjeljenja - ne može se reći da su hrvatski izvođači bili ostavljeni na suhom.

    Kako je u svom znalačkom, zanimljivo i neposredno sročenom popratnom tekstu koncerta naveo voditelj projekta Tomislav Fačini, razlozi neizvođenja su višestruki. Premda je u posljednjih petnaestak-dvadesetak godina postupno dolazilo do potrebnog zanatskog poznavanja suvremenije izvođačke prakse rane glazbe na hrvatskoj glazbenoj sceni, možemo zaključiti da je među ostalim i nedostatak interesa za službeno proglašeno nezanimljivo ipak konačno odnosio prevagu nad do-komponiranim izdanjima oba Ariona.

    Tomislav Fačini je kao izvrstan dirigent i poznavatelj rane glazbe s vlastitim skladateljskim i aranžerskim iskustvom uspješno popunio nastalu prazninu nakon Vidakovićeva i Županićeva rada, ne samo glede transkripcije nego i izvedbe. Odabrati skladbe iz sve tri Jelićeve zbirke, osobno rekonstruirati tenorsku dionicu i korigirati ranije nepravilnosti u dionicama, instrumentirati prema izvorniku i ranobaroknoj izvođačkoj praksi te (možda i najvažnije!) unijeti sebi svojstvenu strast za ekspresivnim glazbenim izvedbama rane glazbe kakvu poznajemo iz primjerice njegova rada s Antiphonusom – sve je to opsežan i kompleksan pothvat, kojim je Fačini osmislio glazbenu izvedbu visokih suvremenih tehničkih standarda i raspojasane, energijom nabijene, ali usklađene unutarnje raskoši.

    U tome je imao i svesrdnu suradnju profiliranog Zbora HRT-a, kojemu je odnedavno i šef-dirigent. S probranim instrumentalnim sastavom od 10 glazbenika (dva korneta, dva trombona, dvije violine, viola, violončelo, lutnja i orgulje) i solistima (sopranima Ivanom Garaj Korpar i Monikom Cerovčec, tenorima Androm Bojanićem i Želimirom Panićem te basom Mladenom Klepom), Fačini je dobio podatnu bazu za istraživanje jednog vrlo zanimljivog, u suvremene skladateljske prakse upućenog i darovitog skladatelja. Kada govorimo o ranobaroknoj glazbi, suvremenost se uglavnom nastoji povezati isključivo sa secondom pratticom koja se ne naziva bez razloga i stile moderno. Da je i prima prattica bila jednako legitiman i raširen skladateljski stil koji je proizveo ogroman broj onodobnih opusa, a uz to je i bila službeni glazbeni stil katoličke crkvene glazbe, istovremeno se i podrazumijeva i smatra anakronim, slično uporabi bassa continua u Mozartovim i Haydnovim simfonijama.

    Uz duhovne koncerte poput O quam pulchra est, Doctor bonus, Bone Jesu ili O pretiosum et admirandum (premda zbog realnih izvođačkih prilika skladanima na poprilično skroman način), Jelić proizlazi kao pravi skladateljski stile misto – što je zapravo i skladateljska realnost s početka 17. st. A da bi se došlo do te slike, nedostajali su upravo Arioni. Fačini je iz Jelićeve glazbe na vidjelo izvukao mnogo toga, dajući joj i vitalnost i podatnost -  i mekoću i snagu. Ispreplitanje gregorijanike s Palestrininim stilom, ali i dalekim odjecima Monteverdijevih tehnika iz San Marca,venecijanskim instrumentalnim uvodima i umetcima, odmjereno ornamentiranim dugačkim melodijskim linijama, ponekim novijim harmonijskim potezima i zanimljivim dinamičkim kontrastima i gradacijama, otkriva mnogo višeslojnijeg i zanimljivijeg Jelića negoli onog kojeg smo uobičajili poznavati iz dosadašnjih dosadnjikavih snimki. Upravo bismo ovako mogli zamisliti stvarnu Jelićevu kapelu u Zabernu...

    Zbor HRT-a poznat je po svojim raskošnim zvukovnim bojama i izuzetnoj čistoći tona, u čijem je ukupnom sastavu dovoljno kvalitetnih pjevača koji po potrebi mogu uspješno djelovati kao solisti, a što u konačnici i čine - budući da su solisti kako psalmodijskih dijelova, tako i duhovnih koncerata upravo izvrsni zborski pjevači. (Bit će zanimljivo promatrati na koji će se način dalje razvijati Zbor HRT-a s Fačinijem na čelu.) Uz upućenu i više nego temeljitu instrumentalnu bazu dobivamo reljefnu cjelinu s kojom Fačini surađuje na doista stvaralački način, a čiju jezgru čine neprekidna igra zvukovnih raznolikosti i nepresušna energičnost. Više od poznavanja pravila igre, tj. uzusa suvremenih izvođačkih interpretacija, dobivamo izvedbu koja daje nešto istinski novo, koja svojom životnošću današnjem slušatelju uspijeva iskomunicirati zaboravljenu glazbu.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 6. kolovoza 2017.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike