Izuzetan festivalski doživljaj

68. Dubrovačke ljetne igre: Opera Orlando G. F. Händela



  • Izuzetan doživljaj ponudile su 68. Dubrovačke ljetne igre izvedbom opere Orlando Georga Fridricha Hȁndela na otoku Lokrum. Brojna publika prevezena je brodicama na poznati otok nadomak Dubrovnika i smještena pod lukove starog Benediktinskog samostana. U tom okruženju s gustim visokim drvećem i kultiviranim žbunjem u sredini atrija bio je smješten manji uzdignuti podij, a na prvoj izvedbi naklonio se i mjesec, pa se sve doimalo bajkovitim i savršenim za izvedbu jedne od  najljepših baroknih opera s vječnom temom: dužnost ili ljubav i tajna preobrazbe. Ono što nas posebno raduje jest povratak opere u produkciji samog festivala i to prvenstveno na temelju domaćih glazbenih snaga.

    Život Orlanda - viteza Karla Velikog, ovjekovječio je talijanski pjesnik Lodovico Ariosto, podcrtavajući njegovu hrabrost u borbi između kršćana i Saracena. Koliko je poznato, prvi skladatelj koji je uglazbio lik Orlanda (L'Orlando overo La gelosa pazzia) bio je Domenico Scarlatti prema  libretu Carla Capecija, ali nažalost to je djelo izgubljeno.

    Händel je operu napisao u teškom trenutku života, jer su ga u Londonu optužili da promiče talijansku operu. Majstor čvrstog duha tada odlučuje napisati operu Orlando, promijenivši  prvotni libreto Carla Capecija. Opera je doživjela veliki uspjeh.


    Dubrovačka opera imala je podnaslov Metamorfoze. Režija je povjerena mađarskom redatelju Jánosu  Szikoru, o kojem smo u programskoj knjižici mogli pročitati da ima veliki uspjeh upravo s baroknim operama. Redatelj je skratio trajanje opere od tri sata na sat i pol, ispustivši recitative i  neke instrumentalne dijelove, što je s obzirom na ambijent i ljetnu vrućinu bio dobar potez. Pri tome se redatelj odmaknuo od Händelovog libreta i od epske poeme iz 16.st. te je radnja fokusirana na vječnu temu odnosa  između žene i muškarca, pa je sam Szikor u programskoj knjižici napisao: „A tko je pravi muškarac a tko prava žena, naš odgovor ne daje izravne odgovore i smjernice i često zbunjuje one koji žele pronaći vlastiti svoj put…“ Redateljev podnaslov Metarmofoze ukazuje da je život uvijek u nekoj preobrazbi, u labirintu poput putova lokrumskoga žbunja, kroz koje su se likovi opere kretali, nestajali i ponovo susretali s publikom.



    Nositelji glavnih uloga bili su engleski kontratenor Owen Willetts (Orlando) te hrvatski pjevači Ivana Lazar (Angelica), Renata Pokupić (Medoro), Marija Kuhar-Šoša (Dorinda) i David Oštrek (čarobnjak Zoroastro). Njihova interpretacija je u tehničkom i umjetničkom smislu bila na zavidnoj razini, s tim da se najviše istakla Ivana Lazar. Hrvatski barokni ansambl pod vodstvom engleskog dirigenta, stručnjaka za baroknu glazbu Davida Batesa, u danim uvjetima u smislu akustičnih relacija dobro je obavio svoju zadaću, te je sviranjem dao značajan obol cjelokupnom pozitivnom dojmu.  

    Kako bi se što više približilo današnjem vremenu, kostimografkinja Marita Ćopo pjevače je odjenula u suvremenu odjeću dok je, također  u cilju korespondencije s današnjim vremenom, Orlando povremeno imao viteški oklop a u ruci je umjesto mača držao motornu pilu, što nas je podsjetilo na filmove poput Američkog psiha. Uloga članova Baletnog studija Lazareti (koreografkinja Zrinka Japunčić) uglavnom je bilo dinamiziranje cjelokupne predstave. Ipak, glazbenici su prvenstveno bili oni kojih će se publika sjećati i koji su glavna vrijednost predstave. Iako je relativno detaljan sadržaj opere naveden u programskoj knjižici, šteta da operni tekst nije imao simultani titl s obzirom na skraćenost i prilagodbu originalne opere.


    © Ileana Grazio, KLASIKA.hr, 11 .rujna 2017.

Piše:

Ileana
Grazio

kritike

najavljujemo...