Brucknerova Deveta simfonija u punome sjaju

Simfonijski orkestar HRT-a, Mladen Tarbuk, dirigent, Sharon Kam, basetni klarinet, Majstorski ciklus, KDVL, 21. prosinca 2017.



  • Pretplatnički koncert Simfonijskog orkestra HRT-a u Majstorskom ciklusu, održan u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 21. prosinca, bio je svojevrsna senzacija. Posebnost te koncertne večeri valja na prvome mjestu pripisati gostujućoj solistici, izraelskoj glazbenici Sharon Kam koja je virtuoz na basetnom klarinetu, puhačkom glazbalu koje se ne čuje često, ali i dirigentu Mladenu Tarbuku koji se predstavio kao interpret velebne Devete simfonije Antona Brucknera.

    Sharon Kam najavljena je kao jedna od vodećih solistica na klarinetu danas. Do sada se kao klarinetisticu sa svjetskim solističkim renomeom često spominjalo njemačku glazbenicu Sabine Meyer, koja je svojedobno punila novinske stupce budući da ju je Herbert von Karajan želio angažirati u Berlinskoj filharmoniji kao prvu ženu u tom renomiranom orkestru ali su članovi, dakako svi muški, glasali protiv i s rezultatom 73:4 bila je onemogućena postati članicom, što joj je zapravo, kao posebna reklama, izuzetno pogodovalo i pomoglo da se afirmira kao solistica. Iako u međuvremenu i Berlinska filharmonija ima u sastavu glazbenice a ne samo glazbenike, priča sa Sabine Meyer bila je jedna od glasnijih koja je pomogla upravo ženama da se probiju i u orkestrima koji su do tada bili dostupni samo muškim instrumentalistima.



    Dakle, Sharon Kam, rođena u Izraelu, stigla je također iz Njemačke i to iz Hannovera gdje živi, a predstavila se izvedbom Koncerta za klarinet i orkestar u A-duru, KV 622 W. A. Mozarta. U njezinom je životopisu posebno naglašena bogata diskografija s interpretacijama Mozartovih djela za klarinet, pa je očito da je riječ o glazbenici specijaliziranoj za interpretiranje glazbe skladatelja koji je upravo prema klarinetu imao izraženi afinitet i ostavio je više remekdjela komorne glazbe s uključenim klarinetom. Naime, Mozartovo prijateljstvo s klarinetistom Antonom Stadlerom, tadašnjim virtuozom na klarinetu koji se kao solistički instrument zapravo tek probijao, poticalo je skladatelja na pisanje djela koja je njegov prijatelj praizvodio, a budući da je u ono vrijeme u uporabi bio i basetni rog, dakle instrument s nešto većim  opsegom u basu, graditelji su tu sklonost dubokim tonovima prenijeli i na klarinet, izrađujući tzv. basetni klarinet. Riječ je o klarinetu koji je nešto duži i opseg u dubinu mu je produžen silazno do c, dakle dublje od današnjeg klarineta, čiji je silazni opseg do tona e.

    U svakom slučaju, Koncert za klarinet i orkestar u A-duru posljednja je Mozartova dovršena koncertantna partitura i Antun Stadler prvi je put djelo predstavio u Pragu 16. listopada 1791. godine svirajući na basetnom klarinetu (Mozart je u dobi od samo 35 godina preminuo već 5. prosinca iste godine.). Kasnije je djelo bilo zaboravljeno, pa i zagubljeno i tek se u novije vrijeme ponovno izvodi na izvornom basetnom klarinetu koji, kao što smo imali priliku čuti, ima naglašeno topli, mekani ton. U rukama solistice kakva je Sharon Kam i u glazbi Mozartova nadahnuća bilo je moguće uživati u  ljepoti glazbala pomalo nazalnoga timbra i proširenoga registra, kao i u ljepoti melodijskoga kretanja čija se savršena suradnja s orkestrom sastavljenim od dviju flauti, fagota, rogova i gudača dokazuje jednako u formalnome skladu triju kontrastnih stavaka kao i u harmonijskome suglasju glazbene fakture karakteristične za skladatelja koji je čovječanstvu ostavio mnoge vrhunske dokaze glazbene genijalnosti.



    Ako je za hrvatsku glazbenu kulturu u svjetskim razmjerima maestro Lovro pl. Matačić bio sinonim za dirigenta dubinski upućenoga u tajne skladateljskog majstorstva austrijskog kasnoromantičnog predstavnika Antona Brucknera, pri čemu su upravo Matačićeve interpretacije služile kao standardi  kada je riječ o izvedbama Brucknerovih po trajanju i unutarnjoj strukturiranosti titanskih simfonija, moguće je ustvrditi da hrvatska dirigentska momčad - koliko god u njoj bilo sjajnih igrača, dugo nije imala zastupnika koji bi jednakim autoritetom pristupao tim doista glomaznim, u odnosu na tematski materijal nerijetko pretrpanim, pa ako je moguće i negativno konotirati - zapravo često redundantnim partiturama.

    Mladen Tarbuk, opisan kao jedan od najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, u svojoj se 55. godini života - a navesti dob čini mi se doista prikladnim, upustio u izvođenje Brucknerove glazbe i zagrebačkoj je publici, koja danas ima sigurno mnogo novih slušatelja koji se Matačića ne mogu više sjećati, podario izvedbu Devete simfonije u verziji koju je dovršio američki muzikolog, priznati stručnjak i odličan poznavatelj Brucknerovih simfonija William Carragan. Zanimljivo je znati da je Carragan prvo bio profesor fizike na Hudson Valley Community Collegeu u New Yorku, da je ostvario znatnu karijeru kao čembalist te da se Brucknerovim simfonijama počeo baviti tek kasnije, postigavši vrsni uvid u Brucknerovu ostavštinu i proslavivši se kao izdavač Brucknerovih simfonija u Beču krajem 1980-ih godina. Na partituri Devete simfonije radio je Carragan od 1979. do 1983. godine a objavio je i revidiranu verziju 2010. godine. Kako je riječ o simfoniji čiji četvrti stavak Bruckner nije dovršio - umro je 11. listopada 1896. ne dovršivši instrumentaciju svoje po redu devete i posljednje simfonije, Carraganov je rad to vrjedniji i današnji interpreti kao ni slušatelji nemaju drugu mogućnost osim vjerovati da su njegova rješenja upravo ono što bi i sam autor zapisao.

    Izuzetna slojevitost harmonijskog tkiva Brucknerove Devete simfonije, bogatstvo tema i razrada koje dosežu najvišu razinu uzbuđenosti i emocionalnog naboja nabujalih kasnoromantičnih ugođaja s nerijetkim ponavljanjima a ipak uvijek drukčijim konstrukcijama, velika raznolikost bogato diferencirane instrumentacije, melodijska i ritmička slojevitost velikog orkestralnog aparata kakav traži skladatelj neodoljivo osobne imaginacije, sve su to nadasve zahtjevne značajke djela velikih dimenzija i dugoga trajanja koje je Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Mladena Tarbuka savladao doista uzorno.

    Istina je, simfonija traži izuzetnu koncentraciju i od slušatelja, što je danas u vremenu kratkih i brzih informacija i njihove zasićenosti kojima je opterećena pozornost suvremenog čovjeka, nešto što nije sasvim sukladno neophodnoj disciplini duha kakvu zahtijeva praćenje glazbenih događanja sadržanih u Brucknerovoj glazbi. Pa ipak, jednako izvođači na podiju kao i brojni slušatelji u koncertnoj dvorani, mogli su nakon više od sat vremena sa zadovoljstvom konstatirati da je uspješno zaključen susret u oceanu zvuka koji je skromni i bogobojazni majstor iz predgrađa Linza posvetio, kako je osobno napisao na prvoj stranici partiture,  „dragome Bogu“.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 15. siječnja 2018.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike

najavljujemo...