Precizno, diskretno i bez razmetanja

Koncert u povodu predstavljanja klavira Bösendorfer Conservatory 200; Lovro Pogorelić, klavir, Kneževa palača, Koncertna dvorana braće Bersa, 20. siječnja 2018.



  • Nova 2018. godina za zadarsku je glazbenu scenu započela dobro - Koncertni ured Zadar sa svojom Koncertnom dvoranom braće Bersa dobio je novi koncertni klavir marke Bösendorfer Conservatory 200. Instrument je većim dijelom financiran sredstvima Grada Zadra, te sredstvima koje je prikupio Lions klub Zadar (višegodišnja akcija prikupljanja donacija za obnovu koncertne dvorane „Trebamo i želimo novu koncertnu dvoranu u Kneževoj palači“). Čast predstavljanja instrumenta zadarskoj publici pripala je Lovri Pogoreliću, u Zadru rado viđenom gostu, čiji koncerti redovito izazivaju oduševljenje publike.

    Na posljednjem smo se zadarskom koncertu Lovre Pogorelića u proljeće 2017. zapitali kako bi zvučale Musorgskijeve Slike s izložbe u interpretaciji ovog pijanista samo kad bismo u Zadru imali kvalitetniji instrument. Premda ne s Musorgskim, ali ipak s ne manje zahtjevnim repertoarom, prvim koncertom u 2018. dobili smo odgovor: novi klavir po prvi je put moćno zazvučao upravo pod prstima Lovre Pogorelića.

    U kratkom, ali intenzivnom glazbenom iskustvu Lovro Pogorelić predstavio je instrument u širokom rasponu zvukovnih boja. Prvo djelo, Haydnova Sonata u E-duru, Hob. XVI:31, interpretirano je na intelektualno zahtjevan način, koji zahtijeva odbacivanje naslaga taloženih tijekom uvriježenog pijanističkog školovanja i tipiziranih gesti na kojima počivaju uobičajene izvedbe Haydnovih klavirskih skladbi. U Pogorelićevu pristupu valjalo je održavati neprestanu koncentraciju prilikom ciljanog dostizanja neutralnijeg tona pianofortea, a bez gubitka izražajnosti i muzikalnosti. Umjesto dopuštanja da raskošni zvuk konkretnog suvremenog instrumenta ponese Haydnovu sonatu u standardizirane interpretativne zamahe, zvukovnu je boju – osobito u repeticijama - trebalo obogatiti oponašanjem plošnih dinamika pianofortea, ali i fiktivnih čembalističkih prijelaza s jedne klavijature na drugu. Bilo je potrebno kontrolirati se i obuzdati na sturm-und-drangovskim mjestima koja bi svojom prirodom većinu interpreta samo povukla u neobuzdanije agogičke izlete. Također je bilo nužno dosegnuti onu finu tehniku udara prilikom izvođenja ornamenata koja ne obuhvaća samo njegovo tehničko poznavanje nego i dublje pronicanje u njegovu bît.



    U strukturnom pogledu podrazumijevalo se da će se sve minuciozne haydnovske pasaže interpretirati precizno, diskretno i bez razmetanja, a od ne manje važnosti ostalo je i pronicanje u kontrapunktske sfere ove kompleksne sonate, osobito u njenom gotovo baroknom, corellijevskom drugom stavku. Neprekidno istovremeno fokusiranje pažnje na više izvedbenih razina može ovakav minuciozan interpretacijski rad učiniti težim od tehnički zahtjevnijih skladbi kasnijih razdoblja. U ostvarenju ciljeva svog programskog okvira Lovro Pogorelić itekako je uspio te je zadao drugačije interpretativne smjernice koje bi zacijelo mogle biti od koristi i učenicima i studentima klavira.

    Nakon introspektivnog majstora uslijedila je Bachova Chaconne u d-molu, BWV 1004 u genijalnoj Busonijevoj obradi. Koliko je u Haydnovoj sonati zvuk Bösendorfera bio prigušen i intiman, poput atmosfere aristokratskog salona u osvit Francuske revolucije, toliko je u Busonijevoj obradi Pogorelić izvukao na svjetlo dana raskošnu moć novog zadarskog instrumenta. Pogorelić je u Chaconni podastro Busonijevo iskorištavanje svih zvukovnih mogućnosti klavira onog vremena, ali i gotovo orguljaške registre koji su i nadahnuli Busonija za ovu obradu. Bez sumnje, Pogorelićeva je izvedba izuzetno detaljno proučena i raščlanjena do u sitnicu. Njeni ogromni tehnički potencijali u potpunosti se nalaze u službi ocrtavanja savršenog odnosa vertikalnih i linearnih elemenata te izmjenama smirenih, kontemplativnih sekcija s ritamski usitnjenim pasažama i  masivnim zvukovnim blokovima. Premda je termin otrcan od prečeste uporabe, izvedba je doista bila nadahnuta.

    Ono što mnogim pijanistima izaziva glavobolju, za Lovru Pogorelića očito je ugodno i prirodno okružje, kako Bach/Busoni, tako i dramatika Skrjabinove Fantazije u h-molu op. 28. Kao da lakše svira što je skladba tehnički zahtjevnija, Pogorelić je spremno potonuo u vihore jedne od tehnički najtežih Skrjabinovih klavirskih skladbi. Skladba na rubu atonalitetnosti, u kojoj je harmonika zaoštrena do krajnosti a tonika se neprestano izbjegava, izuzetno je kompleksna i za slušatelja i za interpreta. Prepuna je ritamskog nemira, zahtijeva izuzetno brze prste i veliku (fizičku) snagu za glomazne akorde, postavlja ogromne zahtjeve pred dionicu lijeve ruke, a dodatne poteškoće stvara i kolizija dionica (što su samo neki od izazova s kojima se susreće interpret). Drugim riječima: tko nije iznimno spretan i snažan, neka se radije ne upušta u pustolovinu. Nakon energijske gradacije prema erupcijskom vrhuncu u srednjem dijelu Fantazije, ova omiljena skladba izazvala je burno oduševljenje publike. Dva kontemplativna i misaona dodatka otkrila su nova lica i instrumenta i njegova interpreta – za kojeg se zadarska publika nada da će ga imati još prilike slušati na novom koncertnom instrumentu.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 5. veljače 2018.

     

     

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike

najavljujemo...