Dojmljiva zvučna freska

Simfonijski orkestar HRT-a, Diego Matheuz, dirigent, Matija Dedić, klavir, KDVL, 26. travnja 2018.



  • Gost-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a na koncertu njegova Majstorskog ciklusa u KDVL održanom 26. travnja - Diego Matheuz (1984), prema životopisu u programskoj knjižici ime je koje očito valja zapamtiti. Mladi maestro dolazi iz Venezuele, države iz koje aktualne vijesti i nisu uvijek najoptimističnije, ali napomena da je školovan u venezuelanskom sustavu El Sistema podatak je koji nije naodmet malo bolje analizirati. Naime,  Nacionalni sustav orkestara i zborova mladih i djece u Venezueli državno je financirana organizacija koju je 1975. godine utemeljio maestro i glazbeni aktivist José Antonio Abreu s namjerom sistematiziranja glazbenog odgoja i obrazovanja te promoviranja kolektivne glazbene prakse u simfonijskim orkestrima i zborovima kao sredstvo za društvenu organizaciju i društveni razvoj. Tim se sistemom želi pomoći djeci i mladeži pri razvijanju svih njihovih potencijala i pri uspostavi vrijednosti koje pospješuju njihov razvoj s pozitivnim utjecajima na život u društvu. Dakle, El Sistema je sistem za odgoj i obrazovanje tisuća venezuelanske djece i mladih, čiju financijsku osnovu osigurava Glazbena zaklada Simón Bolivar. Do 2015. godine školovanje u okviru El Sistema obuhvatilo je više od 400 centara i preko 700 tisuća djece. Riječ je o glazbenom školovanju sa sasvim određenom vizijom i misijom u društvu kao i filozofijom školovanja, što se sve potvrđuje kao plodonosni napor koji na dnevnoj osnovi mladima pruža prilike za samopotvrđivanje. Na neki je način to venezuelansko čudo na području kulture, a vodeća misao „sviraj i bori se“ odražava uvjerenje prema kojemu se dokazuje kako glazbenici iz Venezuele iz generacije u generaciju izgrađuju vrlo produktivan način afirmacije upravo putem glazbe.

    Diego Matheuz dirigent je mlađe generacije koji se potvrđuje na međunarodnom planu, prvenstveno u europskim opernim kućama poput Venecije, Berlina, Valencije i drugih glazbenih metropola, kao i s brojnim europskim orkestrima, očito trajno u usponu i sa sve boljim i boljim angažmanima i ugovorima. Za gostovanje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pripremio je vrlo zanimljiv program koji također može potvrditi važno odgojno i obrazovno polazište s kojega je u Venezueli krenuo. Jer, a to je moguće razaznati, Matheuzov je glazbeni i životni svjetonazor da je glazba bitna sastavnica ljudskog života i da je izuzetno važna za razvoj duhovnosti i odnosa prema ljudima i prema društvu u cjelini.

    Na početku koncerta izveden simfonijski omaž Voda i vatra za G. F. Händela hrvatskog skladatelja Alfija Kabilja bio je pravi vatromet zvuka i odlično odsvirana glazba. Alfi Kabiljo dokazano je skladatelj sa širokim interesima i vrlo bogatom glazbenom imaginacijom koja se i na području klasične, tzv. ozbiljne glazbe - a ozbiljnost se prvenstveno ogleda u znalačkom tretiranju velikog orkestra i osmišljenom oblikovanju tematskog materijala, iskazuje u ostvarenju skladbe većih dimenzija čija je inspiracija citat iz monumentalnog uzora Händelove orkestralne suite Glazba na vodi. Kabiljo polazi doduše od baroknog idioma i Händelovih motiva, ali njegovo je viđenje obogaćeno iskustvima novovjeke glazbe i pokrenuto vitalnošću perkusionističke zvukovnosti te oplemenjeno izvornom i spontanom muzikalnošću autora koji glazbu neosporno doživljava kao radost i svojom partiturom postiže optimistične ugođaje.



    Drugo djelo na programu - Phapsody in Blue za klavir i orkestar Georgea Gershwina, publika je dočekala a nakon izvedbe i ispratila glasnim pljeskom. Naime, ugledni i kao jazz-glazbenik međunarodno afirmirani pijanist Matija Dedić (1973) odlučio se za izvedbu djela koje neminovno zahtijeva potpuno podređivanje  skladateljevom zapisu. Za jazz-glazbenika bogate improvizatorske mašte zacijelo zadatak u kojemu je potrebno donekle zatomiti vlastite porive i prilagoditi se solističkoj dionici koja je, osim toga, itekako dobro poznata i omiljena. Rapsodiju u plavom i Gershwinove druge skladbe u Zagrebu smo u prijašnjim desetljećima najčešće imali priliku slušati u interpretaciji Branka Sepčića, pijanista iz škole Svetislava Stančića, dakle uzorno klasično usmjerenog glazbenika. Matija Dedić završio je međutim Jazz akademiju u Grazu i njegova je dosadašnja biografija niz uspjeha na svjetskim podijima velikana jazza. Ali upravo zbog toga Dedićevo posvećivanje Gershwinovom antologijskom djelu, koje je tako odlučujuće objedinilo tradicije američkog jazza i europske klasične tvorbe, bio je izazov kojemu nije bilo moguće odoljeti. I dobro je da je to Matija Dedić učinio. Uronivši u zamamljivu klavirsku dionicu s poštovanjem prema predlošku, Matija Dedić podario nam je izvedbu koja oduševljava iskrenošću uživanja u ljepoti glazbenog predloška i Gershwinovom pionirskom djelu udahnjuje osjećaje neprikrivenog divljenja. Matija Dedić u potpunosti odgovara tehničkim zahtjevima, nije nimalo nametljiv i vjerodostojno oblikuje sve elemente koje traži profesionalni pijanizam. Osobni dodatak, ono u njemu jazzističko, osluškivalo se međutim u nadasve profinjenom fraziranju, nimalo agresivnoj dinamici i trajno koncentriranoj suradnji s orkestrom. Bravo, Matija!

    Za drugi je dio koncerta venezuelanski maestro odabrao vrlo opsežnu Devetu simfoniju u Es-duru, op. 70 Dmitrija Šostakovića, suprotstavljajući tako zacijelo namjerno dva glazbena svijeta. Riječ je o simfoniji čiji je životopis usko povezan s životnim uvjetima Šostakovičeva vremena, djelu praizvedenom 3. studenoga 1945. godine kao glavni događaj na festivalu u čast 28. obljetnice Ruske revolucije i dakako pobjede nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, slušamo glazbu čija je sadržajnost daleko od bilo kakve ruske ili još manje sovjetske revolucionarnosti. Štoviše, ovom se simfonijom Šostakovič, možda više negoli u bilo kojoj drugoj, predstavlja kao glazbeni hedonist kojemu je veliki simfonijski orkestar sredstvo za ozvučenje radosti bavljenja glazbom, razmišljanja o ljepotama koje duhu mogu pružiti kombinacije instrumentalnih boja, orkestralnih sola (posebno lijepi solo fagota), riječju glazba u svojoj veličajnoj punini boja, pokreta, ritmova i ugođaja. Pet kontrastnih stavaka pet je postaja glazbene misaonosti koju je Diego Matheuz s dobro uigranim Simfonijskim orkestrom HRT-a predstavio kao doista dojmljivu zvučnu fresku, što je brojna publika spontano osjetila kao užitak u umjetnosti zvukovlja. Tako se maksima El Sisteme „sviraj i bori se“ ostvaruje kao mogući uzor – glazbom do društvenih promjena.

    Program :
    Alfi Kabiljo: Voda i vatra za G. F. Händela, simfonijski hommage
    George Gershwin: Rhapsody in Blue, za klavir i orkestar
    Dmitrij Šostakovič: Deveta simfonija u Es-duru, op. 70

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 7. svibnja 2018.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike

najavljujemo...