Čudo spretnosti i muzikalnosti

Ciklus Pleyel Svetislava Stančića: Petar Klasan, Hrvatski državni arhiv



  • Izgleda da se posljednjih sezona na pijanističkim recitalima nekako slučajno izostavljao opus Aleksandra Skrjabina. Kao da nije njegovo vrijeme niti trend izvedbi djela iz njegova bogatog i raznolikog klavirskog opusa. Zato je nakon razdoblja šutnje Petar Klasan na početku prebogatog recitala u bivšoj Sveučilišnoj čitaonici, a danas dvorani Hrvatskog  državnog arhiva, upozorio na Skrjabina. Upozorio i podsjetio na jedan zgusnuti, mračni i maštoviti glazbeni svijet virtuoza. Bogatom zvukovnosti, paletom boja i harmonijskim bogatstvom predstavio je Šestu sonatu, op. 62 i Treću etidu u G-duru iz op. 65.

    Petra Klasana publika se možda sjeća kao pravog čuda spretnosti i muzikalnosti, dobitnika mnogih nagrada još u tinejdžerskoj dobi.  Nakon osnovne glazbene škole, rano odlazi na studij u Beč gdje studira kod Noela Floresa, Olega Maisenberga i na kraju Stefana Vladara. Njegov iznimni dar i neprijeporna vještina sviranja vode ga u izraelsku Ramalu, gdje predaje klavir u sklopu ugledne Barenboim-Said fondacije. Ozbiljan i opsežan program Klasanova zagrebačkog recitala predstavio je raskoš nadarenosti, pomnog čitanja djela, zvukovnu maštovitost, zrelost zaokruženih interpretacija. Oblikovao je posebnosti najrazličitijih skladateljskih rukopisa. Ponovno je svježe otkrivao njihove potpuno različite glazbene svjetove na istom instrumentu. Nakon zamamnog mračnog Skrjabinova svijeta, izveo je Mariposa de luz - Leptir svjetla Davorina Kempfa, skladbu nadahnutu poezijom Juana Ramóna Jimeneza. Za interpretaciju te pijanistima privlačne skladbe, Klasan je prije mnogo godina nagrađen na 2. hrvatskom natjecanju mladih umjetnika Boris Papandopulo. Vatromet naizgled lakog i moćnog virtuoziteta stigao je do klupa čitaonice na kraju prvog dijela večeri s Lisztovom 12. Mađarskom rapsodijom.

    Nakon zasljepljujućeg kolorita skladbi iz prvog dijela večeri, u drugom se vratio pijanistima kanonskim skladateljima, djelima klasično-romantičarskog razdoblja. Bez popusta, s jednakom predanošću, posvećenošću, kompetencijom i uvjerljivošću u svakom segmentu interpretacije koja slušatelje potpuno okupira. Drugi dio iznimnog recitala mladog a zrelog umjetnika, otvorio je maštoviti intimni svijet minijatura Schumannovih Dječjih prizoraKinderszenen, op. 15, a i potom dostojnim nebeskim zaključkom posljednje Beethovenove Sonate u c-molu, op.111.          

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 28. svibnja 2018.              

     

Piše:

Maja
Stanetti

kritike