Programirana korektnost

Ciklus Lisinski subotom; Academy of St. Martin in the Fields, 11. siječnja 2019.



  • Programirano oduševljena publika u atraktivnom ciklusu Lisinski subotom prisustvovala je isto tako programiranom koncertu, bez i trunke ozbiljnijih muzičkih izazova, neke glazbene avanture ili rizika koje donosi živa izvedba. Cijelu je večer odlikovala rutinirana muzička korektnost na najvišoj izvedbenoj razini, umivena i pospremljena do zadnjeg detalja. Ne treba puno govoriti o ugledu danas nabujalog komornog orkestra St. Martin in the Fields koji je od osnutka na noge podigao Sir Neville Marriner s brojnim tonski zabilježenim izvedbama. Naslijedio ga je Joshua Bell. Vremena su se promijenila, a odrazi St. Martin in the Fields prikazuju se pod umjetničkim vodstvom zvjezdanog violiniste Joshue Bella koji je, poput mnogih, svoju umjetničku znatiželju proširio i do dirigiranja sa scenskom pojavnošću važnijom od umjetničkih dosega.

    Zapravo se stekao dojam da se baš ništa nije promijenilo otprije tri godine kada je isti sastav gostovao s izvedbama drugih djela, kao što se nije promijenio ni dojam da su njihovi nastupi savršeno uglađeni, ušuškani u lijepi i baršunasti ton gudača, kojemu su malo svjetla u novom koncertnom slučaju udahnula tek tri trombona ili posvećena pripovjedna oboa zaobljena tona. Sve skupa ponovno je bilo sjajno za snimku, pogodno kao priručna glazba, ona koja neće natjerati na dijalog sa slušateljem, glazba lijepa koliko i usputna, možda čak prigodna za pripremu današnjeg ručka ili kao muzikoterapija za umorne ili uznemirene duše. Nije se promijenilo niti savršeno sviranje blistava tona Joshue Bella na Stradivarijevoj violini Huberman i s francuskim gudalom Francoisa Tourtea. A uvijek valja reći da sjajna violina i sjajno gudalo mogu zvučati samo u rukama majstora kakav Bell doista jest - danas već ili tek, sa 50 plus godina na pola puta u odustajanju od svoje razmahane teatralne geste vječnog tinejdžera.          



    Ma koliko Bell bio sposoban violinist širokog glazbeničkog interesa, dobro usklađenom mekom i svilenkastom sviranju ansambla manjkao je dirigent koji bi se ozbiljnije pozabavio sadržajem i tonskim odnosima. Posla bi bilo u korektnoj i  uspavanoj Prvoj simfoniji - Klasičnoj Sergeja Prokofjeva bez trunke neke karakteristične zaigranosti, kao i u Prvoj simfoniji u C-duru Georgesa Bizeta na putevima i puteljcima bečke klasike ili tipičnih odjeka francuskog naslijeđa. A dirigentskog posla bi se našlo i u smislenijoj razradi suradnje s virtuoznom dionicom violine u brbljavom Trećem koncertu za violinu i orkestar u h-molu Camillea Saint-Saënsa, u radu na unutarnjoj napetosti luka Adagia za gudače Samuela Barbera koji je prošao standardno, tek toliko da se u udobnosti njegovana gudačkog zvučanja nesmetano dođe otpočetka do kraja. Ako je svrha izvedbi djela s programa bila iskazivanje vještine sviranja, lijepo oblikovanje mekog tona orkestra i ulašten violinski ton bezgrešne Bellove izvedbe,  stremljenje nekoj bezbolno jednoličnoj muzikoterapiji je uspjelo. Odgovor na eventualno pitanje kakva je razlika među djelima i koji je karakter svakog pojedinog, ostavljen je za neki drugi put ili neki drugi ansambl koji se još nije počeo elegantno utapati u svojoj slavi, slow motion s povremenim proplamsajima završnih stavaka.

    Program:
    Sergej Prokofjev: Prva simfonija u D-duru, op. 25, „Klasična“
    Camille Saint-Saëns: Treći violinski koncert u h-molu, op. 61
    Samuel Barber: Adagio za gudače, op. 11
    Georges Bizet: Prva simfonija u C-duru

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 21. siječnja 2019.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...