Mladenački borbena izvedba

Zagrebačka filharmonija, Marija Kuhar Šoša, sopran, Sonja Runje, alt, Stjepan Franetović, tenor, Toni Nežić, bas, AKZ Ivan Goran Kovačić, Gabriel Bebeşelea, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski, 1. ožujka 2019

  • Gostovanje rumunjskog dirigenta Gabriela Bebeşeleae za pultom Zagrebačke filharmonije na koncertu Plavog ciklusa u KD Lisinski 1.  ožujka višestruko je privuklo pozornost. Uz druga priznanja i osvojene nagrade, Gabriel Bebeşelea ovjenčan je prvim nagradama Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić održanog 2015. godine u Zagrebu, pa već pridjev mladih i činjenica da je riječ o natjecanju organiziranom u Hrvatskoj i u čast jednog od najuglednijih hrvatskih dirigenata, pridaju mladom rumunjskom gostu osobitu važnost. Lijepo je naime pratiti što radi i kako napreduje dirigent koji je oduševio ugledni žiri zagrebačkog dirigentskog natjecanja. A Gabriel Bebeşelea, očito zahvaljujući nadarenosti ali i marljivosti, radnoj disciplini i odlučnosti da se uz ostali repertoar zalaže i za rjeđe izvođena i snimana djela velikana rumunjske glazbe Georgea Enescua, vrlo sigurno kroči europskim koncertnim podijima i staje pred značajne europske orkestre.

    Druga činjenica koja je mogla privući pozornost bio je odabir djela koja je gost-dirigent ponudio slušateljima. Za izvedbu Simfonije br. 36 u C-duru,, KV 425, Linzerske  W. A. Mozarta uložio je dirigent znatan trud kako bi sve dionice pomno svladale notni tekst i muzicirale poletno, mozartovski prpošno. Činjenica da je Mozart opsežnu simfoniju uspio zapisati u samo nekoliko dana na proputovanju kroz Linz na putu iz Salzburga, gdje je tražio očev blagoslov za odabir supruge, u Beč, kamo je hitao zbog mnogih obaveza, govori o genijalnosti skladatelja kojemu se čovječanstvo divi već dva i pol stoljeća. Zadatak pak dobrog uvježbavanja svakog programa u također samo nekoliko dana, s čime se Zagrebačka filharmonija susreće svaki tjedan kada počinju pripreme za novi koncert, činjenica je djelovanja profesionalnog orkestra. Da se u tih nekoliko dana mora uvježbati mnogim novim i mlađim članovima uglavnom nova djela, daljnja je činjenica načina rada profesionalnog filharmonijskog orkestra. K tome još valja dopisati činjenicu da su i dirigenti pretežno novi, osim šefa-dirigenta koji po definiciji raspolaže s više koncertnih termina, što sve u nizu postavlja nemale zadatke pred svakog uključenog u proces proizvodnje koncertne večeri.

    Mozartova je Simfonija dakle u prvom dijelu koncerta odzvučala nadasve prihvatljivo, vrlo pokretno u rubnim brzim stavcima i muzikalno osmišljeno u središnjem Andanteu i lepršavom Menuettu. Razumijevanje partiture koje je zračilo iz dirigentova vođenja pružalo je mogućnosti za uživanje u glazbi.

    Drugi dio koncerta ispunila je izvedba Mise u d-molu, Hob. XXII:11, zvane Nelsonova Misa, koju je Joseph Haydn skladao 1798. godine, praizveo 23. rujna iste godine, a inicijalno nazvao Missa in Angustiis - Misa u vremenu nespokoja. Naziv Nelsonova Misa nije do kraja razjašnjen, iako je poznato da se dobri Papa Haydn divio britanskom admiralu Lordu Nelsonu i njegovoj pobjedi kod Aboukara kojom je ukrotio Napoleona i spriječio njegova osvajanja. Pretpostavlja se da je Lord Nelson čuo Haydnovu Misu u d-molu nedugo nakon praizvedbe u Beču, a zna se da se s Haydnom susreo u Eisenstadtu i vjerojatno je to velebno djelo izvedeno njemu u čast.

    Nedugo po dolasku u Englesku 1784. godine, Haydn je nazočio komemoraciji u Händelovu čast, održanoj u Westminsterskoj Opatiji i bio je to događaj i doživljaj koji je na njega ostavio izuzetno snažan dojam. Bio je ganut i oduševljen grandioznošću Händelovih zborova i engleskom zborskom tradicijom i ti su se duboki dojmovi morali otkriti u njegovim djelima nastalima nakon posjeta Londonu. Oratorij Stvaranje jedan je od dokaza tih novih utjecaja, a Nelsonova Misa daljnja potvrda da je Haydn zbor doživljavao kao nadasve važan izvođački aparat koji je sposoban za harmonijski bogatu i zvučno naglašenu ulogu u podjeli glazbenih sadržaja.



    Riječ je o jedinoj Haydnovoj misi skladanoj u molskom tonalitetu, ali završetak je ipak u pobjedničkom D-dur finalu. U orkestru nema drvenih puhača jer je Haydnov gazda princ Esterhazy raspustio puhače kako bi otišli u rat, a tri trublje i timpani kao pratnja neodoljivo asociraju na vojnički ugođaj, što je također možda utjecalo na naziv djela.

    Solističke su dionice izuzetno zahtjevne, osobito vatromet sopranske uloge u tragičnom, ratničkom Kyrie sve do Glorie. Povezanost zbora i vokalnih solista pridonosi integriranosti dionica, pri čemu sopran iskače ljepotom melodija. U svemu su se uključeni solisti - sopranistica Marija Kuhar Šoša, tenor Stjepan Franetović i bas Toni Nežić vrlo korektno snalazili, usprkos ponešto prereskom sopranu i slabije čujnim muškim glasovima. Altistica Sonja Runje najbolje je u kvartetu solista ispunila zadanu ulogu puninom glasa ugodne obojenosti.

    Akademski zbor Ivan Goran Kovačić brojnošću, pa onda i glasnošću bio je nerijetko pretjerano zvukovno energičan. Jednostavnije rečeno, previše se vikalo a premalo muziciralo. Zacijelo je dirigent mogao uskladiti neke odnose, ali ili je ono što smo čuli bila njegova koncepcija ili pak nije imao dovoljno vremena za uvježbavanje  diferenciranijih dinamičkih odnosa i bolje usklađenosti s orkestrom. U svakom slučaju, bila je to nadasve mladenački borbena izvedba koju je ponešto teško shvatiti kao povijesno vjernu interpretaciju klasične vokalno-instrumentalne skladbe s duhovnim, dakle vjerskim sadržajem.

    Program:
    Wolfgang Amadeus Mozart: Simfonija br. 36 u C-duru, K.425, Linzer
    Franz Joseph HaydnMisa u d-molu, Hob.XXII:11,  Nelson misa

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. ožujka 2019.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike

najavljujemo...