Krunska uloga talijanskog belcanta

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Vincenzo Bellini, Norma, dir. Alessandro Cadario, red. Christian Romanowski, 27. travnja 2019. (1. dio)



  • U prošlom se stoljeću Bellinijeva Norma postavljala uglavnom ako je na raspolaganju bilo konkretno pjevačko ime – suverena interpretkinja naslovne uloge. U drugoj polovini 20. stoljeća u milanskoj Scali postavljala se za Mariju Callas, Leylu Gencer i Montserrat Caballé; u Metropolitan Operi u New Yorku za imena poput Zinke Kunc Milanov, Callas, Joan Sutherland, Caballé; u Covent Gardenu pjevale su je Callas, Sutherland, Caballé, a u Bečkoj državnoj operi postavljena je 1977. godine premijerno s Caballé u naslovnoj ulozi (dobar je dio repriznih izvedbi pjevala Ljiljana Molnar-Talajić). Prije Kunc Milanov čuvene Norme Metropolitana bile su Lilli Lehmann, Rosa Ponselle i Gina Cigna. Osobito su u sjećanju kao uzorne od interpretkinja druge polovine prošlog stoljeća ostale Norma u izvedbi Callas i Caballé.

    U ovom se stoljeću Norma postavlja relativno često i čini se kako uprave kazališta prvo odluče da žele Bellinijevo nezaboravno djelo na repertoaru, a tek potom pokušaju okupiti odgovarajuću pjevačku podjelu. Najveći je problem naći tumača naslovne uloge. Od velikih opernih kuća najizbirljivija je Scala, u kojoj je opera praizvedena 1831. godine, čija je publika Normu posljednji put vidjela 1977. s Caballé u naslovnoj ulozi. Izbirljive nisu uprave četiriju hrvatskih opernih kuća pa se u posljednjih šest godina Norma mogla vidjeti u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci.

    Vjerojatno je posljednja Norma koje se hrvatska operna publika sjeća s istinskom sjetom uprizorenje premijerno postavljeno u zagrebačkom HNK 1980. godine pod ravnanjem Mira Belamarića u režiji Vlade Habuneka. Normu je pjevala Ljiljana Molnar-Talajić, Adalgisu Dunja Vejzović, Pollionea Viktor Bušljeta, a Orovesa Ivan Stefanov. Kasnije je ulogu Norme preuzela Veneta Janeva Iveljić, a predstava zagrebačkog HNK ostvarila je zapažena europska gostovanja. Kako je sam pokojni dirigent Belamarić rekao u jednom intervjuu, tada su mu govorili da Norma neće ići jer ni prije Drugog svjetskog rata nije išla s boljom podjelom. Riječ je o predstavi premijerno postavljenoj 1939. godine koju je dirigirao Krešimir Baranović, a režirao Tito Strozzi. Podjela je bila sjajna: Normu je pjevala Zinka Kunc, Adalgisu Ančica Mitrović, Pollionea Josip Gostič, a Orovesa Aleksandar Griff, no predstava se izvela samo tri puta. Danas manje-više sve prolazi i nitko se ne treba pretjerano brinuti da predstava neće ići zbog neadekvatne podjele, a u velikim kućama dovoljno je da se skupe pjevači od imena, bez obzira jesu li adekvatni tumači uloga koje im se povjeravaju.  



    Vodstvo riječke Opere za premijernu obnovu Norme sastavilo je podjelu oslanjajući se u glavnim ulogama uglavnom na hrvatske pjevače. Naslovna uloga povjerena je nacionalnoj prvakinji – sopranistici Kristini Kolar, uloga Adalgise riječkoj mezzosopranistici Diani Haller koja karijeru gradi u njemačkim kazalištima (a odnedavno je i počasna članica ansambla riječke Opere, što je još jedan od noviteta uprave kazališta), uloga Orovesa članu ansambla – basu Slavku Sekuliću, a jedino je u ulozi Pollionea angažiran gostujući pjevač, tenor Dimitris Paksoglou. Na premijeri su prošle sezone nastupili također Haller i Sekulić, no u ulozi Norme, i osobito, Pollionea bili su angažirani sasvim neprimjereni gostujući pjevači.

    Norma, krunska uloga talijanskog belcanto repertoara prve polovine 19. stoljeća, nije najsretniji odabir uloge za Kristinu Kolar. Zapamćena kao Aida, istaknuta kao Tosca i Manon Lescaut, ugodnije se osjeća u repertoaru kasnog 19. stoljeća i njeno je pjevanje bliže onome što se smatra verističkim stilom nego pravom belcantu s težištem na ljepoti tona. I Maria Callas imala je u kasnijim godinama karijere problema s preizraženim vibratom, ali sve velike Norme egzemplarno su koristile razvijeni prsni registar, kojeg Kolar koristi nedovoljno, a bez čije je uporabe Norma nepotpuna. Korištenje prsnog registra u talijanskoj operi ottocenta nije interpretacijska mogućnost, nego tehnički preduvjet na koji su računali pjevački pedagozi 19. stoljeća. Kolar se trudila angažirati prsni registar u konfrontacijskom duetu Norme i Pollionea iz II. čina In mia man alfin tu sei, ali ne uvijek učinkovito, ostavši npr. nedovoljno trijumfalnom u replici Preghi alfine? Indegno! é tardi. (Moliš me na kraju? Nedostojniče! Kasno je.) u tempo di mezzo dueta nakon što je Pollione pokazao svoju nježniju stranu moleći milost za Adalgisu.  

    Najbolje su Kolar uspjeli cantabile dijelovi dvaju dueta s Adalgisom (Oh rimembranza! Io fui così iz I. čina i Mira, o Norma iz II. čina) te osjećajno donesen posljednji odlomak finala II. čina Deh! non volerli vittime u kojem Norma moli oca Orovesa da se pobrine za djecu koju je začela s Pollioneom. Arioso Teneri figli s početka II. čina pjevala je osjećajno, uspješno organiziravši fraze legatom.

    Dijelovi uloge koji zahtijevaju pokretljivost glasa nisu bili odveć uspješni. U slavnoj cavatini Norme iz I. čina Casta Diva Kolar se potrudila pjevati nježno i piano, ali fioriture na prvoj riječi u senza vel donijela je nedovoljno jasno i općenito je nedostajalo eteričnosti koja je obilježje antologijskih izvedbi te cavatine. Slabija pokretljivost glasa uzrokovala je i neprecizno donesenu cabalettu iste arije, Ah! bello a me ritorna (izvedena je samo jedna od dviju strofa) s usporavanjem tempa i problematičnom atakom na visoki c, premda visine nisu nešto što inače predstavlja problem ovoj pjevačici. No jedno su visine s coronom, a drugo one u kontekstu koloraturnih pasaža. Ukupno gledajući, Kolar se trudila sa svojim glasovnim predispozicijama izvući maksimum iz Norme, ali time nije postala pravim interpretom ove preteške uloge koja traži sve: odrješitost i nježnost, snagu i ranjivost, izvrsnu glumu, razvijen prsni registar, visine, izražajnost u recitativima, legato za melodie lunghe, veliku pokretljivost glasa u brojnim fioriturama, vladanje svim ukrasima koje partitura traži (na trilerima u čuvenoj frazi Adalgisa fia punita iz spomenutog dueta Norme i Pollionea zakazale su nerijetko i slavne Norme). Uostalom, danas je Normu dostojnu uspomene na jednu Callas ili Caballé i nemoguće naći.

    Bellini je ulogu Adalgise skrojio za Giuliju Grisi (koja se kasnije okušala i u ulozi Norme, napisanoj izvorno za Giudittu Pastu), sopranisticu za koju je npr. Donizetti napisao ulogu Norine u Don Pasqualeu. Međutim, tradicionalno se uvriježilo da mladu svećenicu Adalgisu pjevaju mezzosoprani i kontraalti. Koliko god je užitak slušati čisti belcanto velikih mezzosoprana i kontraaltova prošlog stoljeća, ima nečeg privlačnog u tome da ulogu mlade, neiskusne žene, koja je kontrast liku Norme, pjeva jedan sočan i kvalitetan lirski sopran. Cecilia Bartoli ohrabrila se okušati i u ulozi Norme koju je pjevala u kazalištu i zabilježila trajno na studijskoj snimci (Decca, 2013.) s ambicijom izvođenja djela u zvučnoj slici sličnoj onoj iz Bellinijeva vremena pa Adalgisu na toj snimci pjeva sopranistica Sumi Jo.

    Mezzosopran riječke Adalgise Diane Haller nije dramski glas te je glasovni kontrast između njenog i lika Norme uspostavljen. Premda povremeno zna zvučati pomalo nazalno, a neke dubine podsjećaju na „knedlasti“ ton Bartoli (od koje je Haller tehnički značajno bolja pjevačica), njezinu izvedbu Adalgise, posebno u našem vremenu, treba cijeniti. Diana Haller ostvarila je najbolju pjevačku izvedbu večeri. Solidnost glazbene izvedbe bila je očita od njezine prve pojave, glasovno dobro kontrolirane, u recitativu i ariosu  iz I. čina (koji prethodi njezinu duetu s Pollioneom): Sgombra é la sacra selva... Deh! proteggimi, o Dio! Njezin ton je pun i urednog vibrata, a glas je karakterističan i prepoznatljiv. Haller se trudi koristiti prsni registar u dubinama, nekad manje, a nekad više uspješno (npr. vrlo uvjerljivo na tonu c1 na posljednjem slogu u si, inocente u tempo d'attacco dueta Adalgise i Pollionea iz I. čina). Pjevačica s iskustvom u baroknom i rossinijevskom repertoaru pokretljiva je glasa i uspješno donosi Bellinijeve ukrase i fioriture, npr. čisto i bez napora atakirajući silaznu kromatsku pasažu koja počinje visokim c u cabaletti Ah! sì, fa core e abbraciami dueta Norme i Adalgise iz I. čina. Pjevačici koju uloga Adalgise očekuje i u Državnoj operi u Stuttgartu (u kojoj je članica solističkog ansambla) i Državnoj operi u Hamburgu mogli bismo poželjeti da lik mlade svećenice pokuša donijeti s nešto više unutarnje topline u izradi lika.  

    Ni današnjim tumačima uloge Pollionea ne manjka velikih prethodnika. Nemoguće je danas čuti tenora tehničke spreme jednog Franca Corellija ili Maria Del Monaca, a pjevači koji su s njima nastupali u maloj ulozi Flavija bolji su, pokazuju nam snimke, od mnogih današnjih tenora koji pjevaju protagonističke uloge. U Rijeci je Pollionea sasvim solidno donio Dimitris Paksoglou. Već pri početku opere Bellini je rimskog prokonzula u Galiji uposlio zahtjevnom arijom koja ne štedi pjevača posjeta visokoj lagi. Paksoglou nema pravi sjaj, squillo, svojih čuvenih prethodnika, ali izveo je ariju srčano i bez zamaranja poštedjevši se visokog c pod coronom na posljednjem slogu u rapiti sensi u prvom dijelu arije, što je činio i Del Monaco i što je svakako bolje rješenje od loše izvedene visine. Čuli smo samo prvu strofu cabalette Me protegge, me difende u čijoj je codi Paksoglou pjevao sve što je Bellini napisao pa smo čuli i visoki b. Pjevač se manje posvetio razradi lika pa nije bilo velikog kontrasta između samopouzdanog Pollionea s početka opere i onog čija je moć u II. činu u Norminim rukama.



    Trebamo biti zadovoljni što je Slavko Sekulić u ulozi Normina oca Orovesa, lišen arije sa zborom iz II. čina Ah del Tebro, uvijek vrlo čujan, ali njegovu pjevanju nedostaje plemenitosti. U malim ulogama bilo je ugodnije slušati Flavija Marka Fortunata nego Clotildu Dominike Glinšek.

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 14. svibnja 2019.

kritike