Između dvaju svjetskih ratova

Hrvatski pjevači u Bečkoj državnoj operi u povodu 150 godina zgrade na Ringu (2)

  • Bečka državna opera (Wiener Staatsoper), foto: wikipedia

    Najveća hrvatska zvijezda Opere u vremenu između dvaju svjetskih ratova bila je Zagrepčanka Vera Schwarz (1889-1964), kći znamenitog izumitelja i konstruktora Zeppelinovih zrakoplova inž. Davida Schwarza (1850-1897) i sestrična istaknutog skladatelja i dirigenta Srećka Albinija (1862-1933). U veljači 1921. gostovala je kao Tosca. Trebalo je izdržati usporedbu s glasovitom Marijom Jeritzom (1887-1982), ali uspjela je, najesen je postala stalna gošća Opere i nastavila nastupati upravo u Jeritzinu repertoaru, jer je velika češka sopranistica bila na američkom gostovanju.

    Vera Schwarz, 1924.Nizala je vrlo različit i raznolik repertoar, redom Aidu, Leonoru u Trubaduru, Violantu u istoimenoj operi češkog skladatelja, začetnika filmske glazbe, Ericha Korngolda (1897-1957), Elizabetu u Tannhäuseru, Rechu (Rachel) u Halévyjevoj Židovki, Sieglindu u Walküri, Mariettu u Korngoldovu Mrtvom gradu (Die tote Stadt). Bila je i ostala pojam za Mariettu koju je ostvarila u suradnji s autorom i pod njegovim ravnanjem. Pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu, Carmen, Rosalindu u Šišmišu, Octaviana u Kavaliru s ružom, Neddu u Pagliaccima, Elzu u Lohengrinu, Evu u Majstorima pjevačima, Arijadnu na Naxosu, Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Ubrzo je postala jedna od prvih zvijezda a od 1. rujna 1924. do 31. kolovoza 1929. i stalna članica Opere i miljenica publike. Nastupala je pod vodstvom Richarda Straussa, Clemensa Kraussa, Wilhelma Furtwänglera, Josefa Kripsa, Pietra Mascagnija, Ericha Korngolda. Repertoaru je dodala Paminu u Čarobnoj fruli, Sentu u Ukletom Holandezu, Salomu, pjevačicu Anitu u tada vrlo popularnoj jazz-operi Jonny svira (Jonny spielt auf) austrijsko-američkog skladatelja češkog podrijetla Ernsta Kreneka (1900-1991), Helianu u Korngoldovoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo), Helenu u Egipatskoj Heleni (Die Ägyptische Helena) Richarda Straussa, Groficu u Figarovu piru i Groficu u operi Das häusliche Krieg (Kućni rat) ili Die Verschworenen (Urotnice) Franza Schuberta, Freiu u Rajninu zlatu. Njezin je glas bio savršeno postavljen i ujednačen u cijelom velikom opsegu a pjevačka tehnika besprijekorna pa je s lakoćom mogla pjevati jednu za drugom uloge tako različitih zahtjeva kao što su npr. Pamina i Saloma. Suvereno je vladala i tehnikom koloratura. Vera Schwarz je 1929. protiv volje direkcije raskinula ugovor s Operom da bi mogla nastupati u opereti, najčešće s glasovitim austrijskim tenorom Richardom Tauberom (1891-1948).

    Vera Schwarz (Renata) – Franz Salmhofer, Dama u snu, Bečka državna opera, praizvedba 13. prosinca 1935.Visoke, vitke pojave, lijepe plave kose, urođena talenta za glumu Vera Schwarz savršeno je te kvalitete spajala s vrhunskim glazbenim umijećem. Austrijska operna legenda Marcel Prawy (1911-2003) spominje je više puta u svojoj knjizi Die Wiener Oper (Bečka opera), naziva je „velikom“, „zvijezdom u svom repertoaru“, ističe kako je 13. prosinca 1935. na praizvedbi opernog prvijenca austrijskog skladatelja, klarinetista, dirigenta i pjesnika Franza Salmhofera (1900-1975) Dama u snu (Dame in Traum) ostvarila sjajnu kreaciju Renate. Godine 1936. pjevala je Minnie na premijeri Puccinijeva Čeda zapada. Posljednji njezin veliki bečki uspjeh bio je s Tauberom na premijeri Lehárove operete Zemlja smiješka 30. siječnja 1938. A onda je Hitlerova Njemačka pripojila Austriju i Vera Schwarz je kao Židovka morala otići. Sklonila se u Englesku.

    Piero PierotićČlan Opere između dvaju ratova bio je i Pelješčanin Piero Pierotić (1902-1986). Nakon gostovanja u lipnju 1935. kao Rigoletto te u svibnju 1937. kao Escamillo u Carmen i u lipnju kao Posa u Don Carlosu pod ravnanjem Bruna Waltera, u rujnu 1937. stupio je u angažman. Kao prvi lirski bariton Opere pjevao je Posu, Silvija u Pagliaccima, Moralesa u Carmen pod ravnanjem Bruna Waltera, koji je zabilježen u već spomenutom izdanju Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann, Jakea Wallacea u Čedu zapada, Lunu u Trubaduru, Rigoletta i Renata u Krabuljnom plesu. Nastupio je i na dvjema praizvedbama: 1937. pjevao je Wrangela u operi Wallenstein češkog, naturaliziranog američkog skladatelja Jaromira Weinbergera (1896-1967) i 1938. Kolju na praizvedbi opere Ivan Sergejevič Tarasenko austrijskog skladatelja Franza Salmhofera. Kako mu je supruga bila Židovka i on je morao iseliti iz Austrije nakon pripojenja Njemačkoj.

    Jedan od najslavnijih hrvatskih gostiju u bečkoj Operi bio je najveći hrvatski tenor, Tino Pattiera (1890-1966). Nastupom 28. travnja 1920. u Tosci uz Mariju Jeritzu, koji je označen kao senzacija, Pattiera je počeo svoje bečke nastupe. Najavljivan kao zvijezda potpisao je ugovor za stalna gostovanja. Do 1926. u njoj je pjevao Manrica, Don Joséa, Riccarda u Krabuljnom plesu, Canija u Pagliaccima, Alfreda u Traviati, Rodolfa u operi La Bohème, Otella, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Andréa Chéniera i, naravno, Fra Diavola, a za tu su prigodu bile posebne cijene ulaznica.

    Hrvatski gost Opere bio je i Zagrepčanin Pavao Marion Vlahović (1891-1962). Predstavljen kao tenor iz Dresdena Paul Marion je 27. veljače 1927. prvi put nastupio u Operi kao Calaf u Turandot. Do kraja godine pjevao je Fausta u predstavama u kojima je slavni Fjodor Šaljapin bio Mefistofele, Radamesa u Aidi, Rodolfa u La Bohème i Pinkertona u Madame Butterfly te nastupio u glavnoj ulozi Stranca u tada popularnoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo) Ericha Wolfganga Korngolda. Ulogu je dijelio s premijernim protagonistom, glasovitim poljskim tenorom Janom Kiepurom (1902-1966), a partnerice su mu najčešće bile također glasovite sopranistice: njemačka Lotte Lehmann (1888-1976), mađarska Maria Nemeth (1897-1967) i hrvatska Vera Schwarz.
    Pavao Marion VlahovićTino Pattiera
    Dana 25. travnja 1937. Zinka Kunc (na programu je pisalo Kunz) otpjevala je Aidu bez orkestralnog pokusa, pod ravnanjem jednog od najvećih dirigenata stoljeća, Bruna Waltera. No put ju je vodio dalje, najprije na Salzburške svečane igre pa preko oceana

    Čehinja Zdenka Zika (1902-1990) koja je nekoliko godina bila članica zagrebačke Opere, kao umjetnica velikog formata počela je 1932. gostovati u bečkoj Operi; 7. veljače nastupila je na premijeri Aide i 7. travnja na premijeri Krabuljnog plesa, a u rujnu je stupila u angažman, u kojemu je ostala do kolovoza 1936., a 1937. je gostovala. U Beču je pjevala Rachel u Židovki, Elzu u Lohengrinu, Irene na premijeri Wagnerova Rienzija, Madeleine de Coigny u Andréu Chénieru, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu te Sentu u Ukletom Holandezu i Toscu.

    Slovenski bas Marjan Rus (1905-1974), koji je nekoliko godina bio član zagrebačke Opere, od 1939. do 1959. bio je u stalnom angažmanu u bečkoj Operi.

    Dana 30. lipnja 1944. izveden je Wagnerov Sumrak bogova. A onda je u jesen 1944. došla zabrana djelovanja svih kazališta u Trećem Reichu, šest mjeseci poslije, 12. ožujka 1945. srušena je zgrada Opere. Uništen je dekor za 150 djela i izgorjelo oko 150.000 kostima. Ostao je sačuvan samo foyer s freskama austrijskog slikara Moritza von Schwinda (1804-1871). Kazalište je bilo godinu dana zatvoreno.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. srpnja 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji