Članovi ansambla i zvjezdane gošće

Hrvatski pjevači u Bečkoj državnoj operi u povodu 150 godina zgrade na Ringu (4)

  • Bečka državna opera (Wiener Staatsoper), foto: wikipedia

    Dragica (Carla) MartinisVelika zvijezda Bečke državne opere bila je i Dragica Martinis (1922-2010). Turandot je Dragicu Martinis dovela do prvog nastupa u Operi 14. prosinca 1950. koji je izazvao opće oduševljenje publike i kritike. Pod naslovom Jedna pjevačica osvojila je Beč utjecajne bečke novine Die Presse ovako su pisale: „Dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla je, otpjevala i pobijedila. To se ne događa svakoga dana, pogotovo ne u Bečkoj državnoj operi. Dragica Martinis je preko noći dobila ugovor i angažman, a i spontanu naklonost bečke glazbene mladeži. Bečkim ljubiteljima opere morala je darovati tristo slika s potpisom.“

    Četiri dana poslije Turandot pjevala je Toscu, i opet su slijedili hvalospjevi. Dragica Martinis ušla je u Bečku državnu operu zaista na velika vrata. Odmah je postala njezina prva zvijezda u talijanskome repertoaru, i opere su se često uvrštavale u repertoar prema njezinoj želji. Bila je u pravome smislu riječi zvijezda. Publika ju je obožavala, i mnogo godina poslije prolaznici bi na ulici rekli: „To je die Martinis (Martiniska).“ i okretali se za njom. Kad je bila u naponu snage, gledatelji bi dolazili pred blagajnu u najranijim jutarnjim satima ne bi li došli do ulaznica, a nakon predstava policija ju je trebala štititi od razdraganih obožavatelja. Kad je Herbert von Karajan 1951. u Beču tražio sopranisticu za zahtjevnu naslovnu ulogu u Aidi u prigodi obilježavanja 50. godišnjice smrti Giuseppea Verdija i nije ju našao u Europi, poslao je intendantu Metropolitana Rudolfu Bingu brzojav s riječima: „Tražim najljepši glas. Gdje je?“ Odgovor je ubrzo stigao: „Dragica Martinis. Ovdje.“ Nakon koncertne izvedbe Aide u Beču s Bečkom filharmonijom pod Karajanovim ravnanjem 3. veljače 1951. utjecajni bečki kritičar prof. Kralik napisao je u novinama Die Presse: „U senzacionalnoj cjelini te koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija – Dragica Martinis. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.“ Druge bečke novine Weltpresse nazvale su glas Dragice Martinis „čudom“ i s divljenjem opisivale njezin visoki C u ariji na Nilu.

    U Beču je Dragica, tada već Carla, Martinis dobila prestižni naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin – i visoko austrijsko odličje Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost) koji austrijski predsjednik dodjeljuje za zasluge u kulturi. Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji Beč dodjeljuje umjetnicima koji su ga najviše proslavili.

    Dragica Martinis (Leonora) - Giuseppe Verdi, Moć sudbine, Bečka državna opera, 1952.Transcedentalna ljepota glasa Dragice Martinis došla je do punog izražaja i na njezinoj prvoj premijeri u Operi u siječnju 1952. Pjevala je Leonoru u Verdijevoj operi Moć sudbine pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta s kojim je surađivala, Karla Böhma. U osvrtu na premijeru novine Der Abend proglasili ju je akustičkim čudom. U listopadu 1953. pjevala je u Beču Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa i na prvoj izvedbi opere u obnovljenoj zgradi Bečke državne opere u siječnju 1956. pod ravnanjem Berislava Klobučara, s Josipom Gostičem. Troje hrvatskih umjetnika na bečkoj opernoj premijeri – neponovljiv, zvjezdani trenutak hrvatskog opernog umijeća!

    U veljači 1956. Dragica Martinis bila je Puccinijeva Manon Lescaut na premijeri opere u Bečkoj državnoj operi, u kojoj je ostvarila četrnaest uloga (sve su bile glavne) i 275 nastupa. Najčešće je pjevala Mimì, Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. oprostila od bečke publike, Turandot, Aidu, Ameliju, Cio-Cio-San, Leonoru u operi Moć sudbine i Manon Lescaut.

    A onda je 1957. tragičan događaj u obitelji – smrt djeteta – prekinuo tu sjajnu karijeru. Gubitak je bio prevelik i nije više imala snage. Smrću sina umrlo je ono nešto što razlikuje pjevače. Na silu je imala još nekoliko nastupa godišnje da bi zaokružila svoj desetogodišnji bečki angažman i povukla se.

    I dvije mezzosopranistice bile su stalne članice Bečke državne opere: Đurđa Milinković i Biserka Cvejić.
    Georgine von) MilinkovićGeorgine von Milinković (Lucia) – Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, Bečka državna opera, 1959.
    Đurđa / Gjurgja (Georgine von) Milinković (1913-1986) bila je dugogodišnja članica Bečke državne opere, u kojoj je dobila naslov komorne pjevačice i zlatni prsten povodom 25. obljetnice djelovanja. Nakon angažmana u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu otišla je 1945. u Smetanino kazalište u Pragu, postala Jiřina Milinkovičová i ostala do 1948. Pod tim je imenom 1948. gostovala u Bečkoj državnoj operi i odmah stupila u angažman. Istodobno je bila članica i Bavarske državne opere u Münchenu. Na pozornici Bečke državne opere ostvarila je 23 uloge i 756 nastupa, između ostalih Herodijadu u Salomi, Carmen, Amneris, Eboli u Don Carlosu, Azucenu u Trubaduru, Maddalenu u Rigolettu, Magdalenu u Majstorima pjevačima, Fricku u Walküri, Brangänu u Tristanu i Izoldi, Ortrud u Lohengrinu, Azucenu u Trubaduru, Klitemnestru u Elektri, Herodijadu u Salomi, Marcellinu u Figarovu piru, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Czipru u opereti Barun ciganin Johanna Straussa, jedanput Lady Macbeth a više od stotinu puta Treću damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli. Godine 1952. nastupila je na Salzburškim svečanim igrama kao Alkmena na praizvedbi opere Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) Richarda Straussa 14. kolovoza u kojoj je glavnu ulogu tumačio Josip Gostič. Snimka te izvedbe objavljena je na CD-u. Tu je ulogu pjevala i u Bečkoj državnoj operi.
    Biserka CvejićBiserka Cvejić (Eboli) – Giuseppe Verdi, Don Carlo, Bečka državna opera
    Biserka Cvejić (1923.) je nakon položene audicije u Bečkoj državnoj operi prvi put u njoj nastupila 4. listopada 1959. kao Amneris, kad je zamijenila oboljelu Giuliettu Simionato. Aidu je pjevala Birgit Nilsson. Opera ju je pozvala da u rujnu 1960. otpjeva Eboli. Bečka kritika ispratila je njezin nastup riječima: „Topli i tamni mezzosopran Biserke Cvejić sa sigurnim visinama, te izuzetno lijepa pojava umjetnice, čine je upravo idealnim tumačem toga teškog Verdijeva lika. Bila je izvrsna Eboli i potpuno je dominirala scenom.” I počelo je njezino dvadesetogodišnje članstvo u Bečkoj državnoj operi. U njoj je ostvarila 25 uloga i 370 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu u operi Moć sudbine (47 puta), pa Ulricu u Krabuljnom plesu (40 puta), Maddalenu u Rigolettu (38 puta), Carmen (37 puta), Azucenu u Trubaduru (29 puta) i Eboli (27 puta). Godine 1979. dobila je naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin.

    Član Bečke državne opere bio je i židovsko-hrvatski bariton Marko / Aron Rothmüller (1908-1993). Nakon školovanja u Beču, gdje je uz pjevanje studirao kompoziciju kod Albana Berga, i debija 1932. u Hamburgu, došao je u Zagreb, rat proveo u Zürichu i 1946. počeo nastupati u Bečkoj državnoj operi. Predstavio se kao Figaro u Seviljskom brijaču, a u siječnju 1947. stupio je u stalni angažman koji je trajao do kraja 1949. U ožujku te godine realiziran je film Andalusische Nächte (Andaluzijske noći) neka vrst, kako bismo danas rekli, promidžbe Bečke filharmonije pod ravnanjem velikog austrijskog dirigenta Josefa Kripsa (1902-1974) pred turneju u Ameriku. Bila je to priča o Carmen sa slavnom, u Beču veoma cijenjenom i voljenom sopranisticom Marijom Cebotari, koja je tri mjeseca poslije umrla od raka. Rothmüller je bio Escamillo. Godine 1955. vratio se kao gost iz Covent Gardena i nastupao do siječnja 1957. U Bečkoj državnoj operi ostvario je sedamnaest uloga i imao 65 nastupa. Pjevao je Verdijeve Rigoletta, Amonasra u Aidi i Germonta u Traviati, Borodinova Kneza Igora, Jochanaana u Salomi, koji je bio jedna od ključnih uloga u njegovu repertoaru, Faninala u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Puccinijeve Sharplessa u Madame Butterfly, Marcella u La Bohème i Scarpiju u Tosci, Escamilla u Carmen, Tonija u Pagliaccima, Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, Wagnerove Kurwenala u Tristanu i Izoldi i Kothnera u Majstorima pjevačima ali i Mozartove Papagena i Govornika u Čarobnoj fruli, ukupno 27 uloga i 63 nastupa.
    Marko / Aron Rothmüller Sonja (Šagovac) Mottl-Preger
    Velika operetna diva i prvakinja bečke Volksopere Sonja Šagovac Mottl-Preger nastupala je i u Bečkoj državnoj operi od 1954. do 1968. Pjevala je operne i operetne uloge: Lauru u Princu studentu Carla Millöckera, Pamelu u Auberovu Fra Diavolu, Fatu Morganu u operi Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče, Valencienne u Lehárovoj Veseloj udovici, Saffi u Barunu ciganinu Johanna Straussa, Wandu Kwasinsku u Poljačkoj krvi Oskara Nedbala, Floru u Traviati. i po jedanput Neddu u Pagliaccima i Lolu u Cavalleriji rusticani. U njoj je ostvarila 73 nastupa.

    Posljednjih desetljeća dvije naše velike umjetnice nastupale su u Bečkoj državnoj operi ali nisu stupale u angažman.
    Ljiljana Molnar-TalajićLjiljana Molnar-Talajić (Aida) – Giuseppe Verdi, Aida
    Velika zvijezda Bečke državne opere bila je Ljiljana Molnar-Talajić (1938-2007). Možda je Bečka državna opera i bila pozornica njezinih najvećih uspjeha, U njoj je prvi put nastupila 12. prosinca 1969. kao Aida. Ovacijama nije bilo kraja, osvojila je publiku i kritiku. Slijedile su Leonora u Trubaduru, Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Amelija u Krabuljnom plesu, Leonora u operi Moć sudbine i najteža uloga u talijanskom repertoaru Bellinijeva Norma. Nije je pjevala na premijeri (premijerna protagonistica bila je Montserrat Caballé), ali kad ju je otpjevala, samo s jednim orkestralnim pokusom ispred zastora, kritika ju je nazvala „spasiteljicom kojoj se klicalo“, a publika obasipala cvijećem. Ostvarila je ukupno šest uloga i 58 nastupa. U travnju 1981. otpjevala je svoju dvadeset osmu Leonoru u Trubaduru, ulogu u kojoj je najčešće nastupila. U Beču je postala „Die Molnar“, čiji su se nastupi očekivali i najavljivali. Urednik operne glazbe na Austrijskom radiju Gottfried Cervenka smatrao ju je „posljednjim velikim verdijanskim glasom“ uopće.
    Dunja VejzovićDunja Vejzović (Marie) – Alban Berg, Wozzeck, Bečka državna opera
    Česta gošća Bečke državne opere i protagonistica premijera bila je Dunja Vejzović (1943.). Prvi put je nastupila u njoj 10. travnja 1979. kao najbolja tadašnja svjetska interpretkinja Kundry u Parsifalu. Njezina velika uloga u Beču bila je Marie u Wozzecku Albana Berga. Marie je pjevala na premijeri i gostovanjima s ansamblom Bečke državne opere 1987. u Berlinu i Tokiju. Pjevala ju je pod ravnanjem Claudija Abbada na sceni i na koncertu. Pjevala ju je najčešće – dvadeset puta, a nastup u ulozi Marie 10. travnja 1992., točno trinaest godina poslije prvog, bio joj je i posljednji. Pjevala je Veneru na premijeri Tannhäusera, Didonu na premijeri Berliozovih Trojanaca, Sentu na obnovi Ukletog Holandeza, Ortrud na obnovi Lohengrina, Florindu na obnovi opere Fierrabras Franza Schuberta, ukupno sedam uloga i 56 nastupa.

    Ruža Pospiš BaldaniU Bečkoj državnoj operi povremeno su gostovale i neke druge hrvatske pjevačice. Marijana Radev (1913-1973) gostovala je dva puta 1953. kao Carmen. Nada Puttar-Gold (1923-2017) nakon nastupa u prosincu 1951 kad je pjevala mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu pod ravnanjem glasovitog Francesca Molinari-Pradellija gostovala je 1952, i 1953., po jedanput kao Amneris i Eboli. Božena Ruk-Fočić (1931-2010) pjevala je jedanput Leonoru u Trubaduru i jedanput Sieglindu u Walküri. Ruža Pospiš-Baldani (1942.) prvi put je nastupila 1973. kao Brangäna na obnovi Tristana i Izolde pod ravnanjem Carlosa Kleibera i tu je ulogu pjevala deset puta. Pjevala je još četiri puta Carmen i četiri puta Azucenu u Trubaduru. Kontratenor Max Emanuel Cenčić (1976.) nastupit će sljedeće sezone, u studenome 2019. kao Polinesso na premijeri opere Ariodante Georgea Friedricha Händela.

    I to je zapravo nestanak hrvatskih pjevača iz Bečke državne opere u kojoj su nekada bili velike zvijezde.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 8. srpnja 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji