Na provjerenim tragovima

Koncert Zagrebačke filharmonije iz Crvenog ciklusa, Andrew von Oeyen, klavir, Leoš Svárovský, dirigent, 25. listopada 2019.



  • Bilo je najstandardnije moguće u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije: uvertira-koncert-simfonija. U vječnom programskom konceptu uvijek su novi protagonisti, pa postoji mogućnost da se eventualno otkrije i novi sadržaj ili nešto dosad nezamijećeno.

    Osim Mendelssohnove mlađahne uvertire Lijepa Melusine, koja već najavljuje neke snove ljetne noći, svjedočilo se nimalo izazovnom izboru: Chopinovom Klavirskom koncertu u f-molu i Dvořákovoj simfoniji Iz Novoga svijeta. I svi zadovoljni, jer je navodno lijepo ponovno čuti poznata djela. No izazovi nekog iskrenog, pomnijeg čitanja otkrili su se tek u drugom dijelu večeri s Dvořákom. U izvedbu njegove najpoznatije Simfonije uloženo je najviše truda s ponajboljim ishodom.



    Kakva se priča krije iza Mendelssohnove uvertire Lijepoj Melusine danas postaje najmanje važno. Priča je u skladu s interesima u prvoj polovini 19. stoljeća. Uvertira Melusine je dobrom, ali i nedovoljno razabranom izvedbom diskretno stradala u ugrijavanju orkestra i stanovitom plahošću pod vodstvom gostujućeg dirigenta Leoša Svarovskog - dirigenta čije zvučno prezime danas u nabujaloj medijskoj prezentaciji ponajprije asocira na istoimene kristale.  Svarovski nije nastojao plastičnim čitanjem nadograditi prozirnu pratnju klaviru u Chopinovu f-mol Koncertu. Dojmljivijih izvedbi se svakako već u Lisinskom moglo čuti barem u protekla dva desetljeća - od onih ponajboljih studentskih do onih sa stavom Ive Pogorelića ili neupitne Marije João Pires. Tako je Chopinov Koncert plitkog i plahog tona i fraza kratkog daha pijanista Andrewa von Oeyena ostao nedorečen i blijed unatoč stalnom traženju zanimljivosti, primjerice ničim izazvanog  naglašavanja basa ili pokušaja dočaravanja utjecaja poljske tradicijske glazbe. Koncert kao dobro prezentiran niz etida za klavir. Treba naglasiti da Oeyenova službena umjetnička biografija tiskana u programu obećava mnogo, mnogo više. Osobito kada je o toliko znanom Koncertu riječ.

    Dirigent Svarovski sve je adute, kao što to često dirigenti čine, sačuvao za drugi dio večeri i najpoznatiju simfoniju Antonina Dvořáka. Preciznom pripremom odmaknuo se od prosviravanja po sjećanju. Pomno je čitao slojeve Simfonije i njihove međusobne odnose, stavljajući sebe u ulogu tumača zapisa daleko od svake dirigentske samoljubivosti. Ishod je bio sabran i respektabilan, toplo zaobljenog tona, premda se poneko mogao zaželjeti pubertetskih zanosa i buke kojima se prečesto svjedoči u slučaju često izvođene Dvořákove simfonije Iz Novoga svijeta. U tome je Svarovskom uvelike pomogao maksimalan trud pomlađenog orkestra sposobnih svirača, pa su skladno i odmjereno zazvučali drveni puhači predvođeni znamenitim solom engleskoga roga izrazito toploga tona.  Baš kao i limeni, koji se nisu odali demonstraciji svoje moći. Skladna cjelina velikog raspona izraza razborito je plijenila svojom puninom i sabranosti u odmjerenoj i lijepo zaokruženoj izvedbi.

    Program: 
    F. Mendelssohn: Die schöne Melusine, op. 32, uvertira
    F. Chopin: 2. koncert za klavir i orkestar u f-molu, op. 21
    A. Dvořák: 9. simfonija u e-molu, op. 95, Iz Novoga  svijeta

    Zagrebačka filharmonija
    Dirigent: Leoš Svárovský
    Klavir: Andrew von Oeyen

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 12. studenog 2019.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...