Visoka tehnička razina sviranja

Koncert pijanista Jevgenija Kisina iz ciklusa Lisinski subotom, 16. studenog 2019.



  • Rijetko se dogodi da poslovično suzdržana zagrebačka publika iz ozbiljnoglazbenih krugova nekoga isprati ovacijama na nogama. Ali se ipak dogodilo za recitala pijanista Jevgenija Kisina koji je treći put nastupio u dvorani Lisinski, ovaj put u ciklusu Lisinski subotom. Prvi put gostovao je godine 2010., kada je predstavio djela Schumanna i Chopina, potom 2013. godine s djelima Chopina, Schuberta i Skrajbina i sada uoči 250. rođendana Ludwiga van Beethovena isključivo njegovim djelima. Od sonata i varijacija velikog zamaha krenuo je do bagatela, ronda i ecossaisea u dodacima.



    Kad se slušatelj prisjeti bivših zagrebačkih nastupa, možda se moglo raspravljati o distanciranom Schumannu bez prevrtljive ludosti, Chopinu bez očekivanog sentimenta. No sve su to, čini se, bila očekivanja iz naučenog u osnovnoj muzičkoj školi. Jer, zapravo je zagonetka Kisin - u kojoj se ne može definirati njegova osobnost ili privatna čitanja niti traženje detalja koje nikad nitko nije istaknuo - ostala u izravnom suočavanju sa zapisom. Tko je Kisin? Jesmo li ga ovaj put mogli opisati? Da, kao hladnokrvnog, a intenzivnog i vrhunski upućenog i posvećenog medija skladateljskog zapisa, medija opskrbljenog sviračkim umijećem bez granica, što dovodi u zabludu da je riječ o  prikazanju ske tehnike bez premca kao njegovu glavnom adutu. Kao da kaže: evo vam pročitan tekst na svim razinama, tonski dorađen i višeslojno donesen, pa vi mislite i osjećajte što znate i umijete. Ne, nisu se slušatelji susreli s Kisinom, nadarenim i pomalo odsutnim čovjekom ljubaznih poslovnih manira, nego su se iznenada susreli s Beethovenom glavom i bradom. A to doista može biti prepast za vremešnu susjedu koja je u djetinjstvu pokušavala sastaviti Za Elizu od početka do kraja, a i naprednije svirače koji su se opako mučili s njegovim sonatama.



    A to je tako jednostavno, kao da kaže Kisin koji ni izdaleka nije jedan od bezbrojnih proizvoda marketinške industrije, zvijezda tek za koji dan ili u najboljem slučaj na desetak godina. Nasreću, ta ista industrija ga je prepoznala  već kao formiranog pijanista koji je stigao iza danas toliko spominjane „željezne zavjese“, stigao je na Zapad u svojim tinejdžerskim godinama kao formiran umjetnik s misijom nevidljivog i efikasnog posrednika od skladatelja do slušatelja. Njegova zvijezda nije repatica nego traje kao uzor već gotovo četiri desetljeća. Starija generacija će se prisjetiti davnašnje ploče sa Chopinovim Klavirskim koncertima koju je objavila agilna sovjetska nakladnička kuća Melodija s deset-jedanaestogodišnjom pijanističkom bebom u pionirskoj uniformni s crvenom maramom oko vrata na naslovnici. Prenosili su je nadareni studenti koji su dobili stipendiju za studij u Moskvi i pričali da je riječ o geniju. I osluškivači diskografskih kompanija bili su budni, pa je Kisin već kao tinejdžer bio meta zarade onoga časa kada su se pojavile slutnje da bi se famozna zavjesa mogla podići.

    Danas postoje nebrojene snimke iz rezervoara njegovog pregolemog repertoara koji se množi, a Kisin i dalje obilazi svjetske koncertne podije i snima, snima... Valjda nastojeći vratiti izgubljene kriterije u kojima se ne razaznaje što je umjetnička vrijednost a što glazbenički provod bez veze i smisla. S hiperprodukcijom snimanja surađuje u prihvatljivoj mjeri, a i dalje je nedohvatljiva njegova osobnost i tračevi za kojima žude zapadnjački mediji, u nas preneseni u obliku najvećeg treša. Ako se ne sazna privatne detalje, ne može se odgovoriti na pitanje tko je Kisin. A na to pitanje odgovara još jednim recitalom u Lisinskom: nema me, ponašam se poslovno, samo sam posrednik od skladatelja do slušatelja, medij (termin za one kojima su mističarenja bliska). I tako otpadaju priče o karizmi i ostali termini iz repertoara doživljaja koje javni mediji forsiraju i obožavaju. U ostacima slobodnog vremena Kisin je još jednom obišao zagrebačku Muzičku akademiju i do samoborske Muzičke škole kao pravi poklisar, odgojen prije pada zavjese u SSSR-u. Krunu trećeg posjeta u dvorani Lisinski slijedio je izbor iz Beethovenova klavirskog opusa, donesen malom gestom velikih sposobnosti graditelja u starim civilizacijama. Recital koji će predstaviti na turneji u četrdesetak dvorana diljem svijeta, Kisin je otvorio Sonatom u c-molu koju nazivaju velikom Patetičnom i gdje mu neka uobičajeno shvaćena patetika nije pala ni nakraj drage pameti. Osim obima zvuka, isticao je njezine haydnovske korijene čisto i transparentno, jasno do bola.



    Sklon i sposoban obuhvatiti veliku cjelinu poput vrsnog orguljaša ili dirigenta simfonijskog orkestra, prvi dio večeri okončao je više nego zahtjevnim Varijacijama i fugom na temu iz finala majstorove Treće simfonije u Es-duru - Eroice. „Mrak“, komentirala je moja susjeda upućena u opake zahtjeve koji traže i nevjerojatnu tehničku spremu (a ona u slučaju Kisin nije nikad upitna), ali još više glavu koja može obuhvatiti cjelinu koja je teška i slušatelju. A to zbrojeno može biti razlog rijetkih izvedbi uživo. Mrak je i koliko Eroica-varijacije mogu biti „lake“, razumljive u svim slojevima, tako lako dostupne, ne gubeći slijed niti intenzitet. Nakon stanke pretpostavilo se nešto lagašnije sa Sonatom u d-molu op. 31, djelu navodno dohvatnom običnim ljudima. Njezin nadimak Oluja prikazao se u punom svjetlu, bez imalo pompe: oluja dođe i prođe, čisto i lako.



    U još jedan rizik upustio se Kisin na kraju sa Sonatom u C-duru, Waldstein. Krenuo je u povišenom, neuobičajeno vibrirajućem tempu da bi na neki način u cjelini pokazao koliko je puteva i koliko je obzora Beethoven vizionarski otvorio svojim opusom, otvorio mogućim glazbama svakojakih vrsta. Beethoven - naš suvremenik, poručila je rijetka, možda najbolja zgusnuta i potpuno jasna izvedba Waldsteinice uživo. A tko je zapravo Kisin? Impulzivni, posvećeni, nadasve sposobni i jedinstveni posrednik do skrivenih tajni svih slojeva zapisa koji vode u izravno i izazovno suočavanje s autorima. Ne, on nije veliki pijanist u prošlostoljetnom razumijevanju, ne ističe nešto novo ili osobito, nema ga u svrhu vlastite promocije, ima samo njegovog umijeća koje tako bolno lako gradi most izravno do kompozitorskog zapisa.

    Program:
    L. van Beethoven: Sonata br. 8 u c-molu, op. 13, Patetična
    L. van Beethoven: Varijacije i fuga u Es-duru, op. 35, Eroica
    L. van Beethoven: Sonata br. 17 u d-molu, op. 31, br. 2, Oluja
    L. van Beethoven: Sonata br. 21 u C-duru, op. 53, Waldstein

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 29. studenog 2019.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike