Gotovo zaboravljeni hrvatski dirigenti

In memoriam: Maksimilijan Cenčić (Rogaška Slatina, 26. srpnja 1951. - Beč, 16. travnja 2020.); Baldo Podić (Dubrovnik, 4. rujna 1942. - Basel, 20. travnja 2020.)

  • Maksimilijan CenčićU razmaku od svega nekoliko dana umrla su dvojica hrvatskih dirigenata koji su djelovali uglavnom u inozemstvu pa su u Hrvatskoj bili pomalo ili gotovo posve zaboravljeni: Maksimilijan Cenčić i Baldo Podić. 

    Maksimilijan Cenčić rođen je 26. srpnja 1951. u Rogaškoj Slatini. Otac mu je bio zaposlen kao krojač u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je djetinjstvo proveo u Zagrebu. U srednjoj Muzičkoj školi svirao je harmoniku, glasovir i trubu, a dirigiranje je diplomirao 1976. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Igora Gjadrova (1929-2014). Poslijediplomski studij završio je u Češkoj filharmoniji kao asistent Vâclava Neumanna (1920-1995). Od 1981. do 1983. bio je asistent Lovri pl. Matačiću (1899-1985). Kao dirigent debitirao je u HNK-u u Zagrebu 20. studenoga 1976. ravnajući zacijelo jednom od najzahtjevnijih opernih partitura –Puccinijevom Madame Butterfly. Od 1978. do 1991. s kraćim prekidima djelovao je u HNK-u kao korepetitor Opere, voditelj muzičkog studija, zborovođa i dirigent. Njegov dirigentski opus bio je prilično opsežan i raznolik. Nekoliko mjeseci u sezoni 1984/1985. bio je i vršitelj dužnosti Ravnatelja Opere. No 1991. krenuo je u Beč i do 2014. bio je dirigent scenske glazbe u Bečkoj državnoj operi, a gostovao je u Kini i Japanu.

    Vrlo muzikalan i svestran glazbenik, bio je glazbeni aranžer, voditelj različitih majstorskih tečajeva, umjetnički voditelj i voditelj opernih studija na Prayner Konservatorium für Musik und darstellende Kunst u Beču, bio je vrstan pratilac za glasovirom a i pjevač u bečkom  Tschuschen A cappella Quartetu. Otac je glasovitog kontratenora Maxa Emanuela Cenčića i vokalistice Lane Cenčić.

    Maksimilijan Cenčić umro je u Beču nakon duge i teške bolesti u četvrtak 16. travnja 2020. godine.

    Baldo PodićBaldo Podić rođen je 4. rujna 1942. u Dubrovniku. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je dirigiranje, klavir i povijest glazbe. Nakon završenih studija, djelovao je u Zagrebu kao operni korepetitor u HNK-u i asistent u Zagrebačkoj filharmoniji od 1962. do 1966. Karijeru je nastavio u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Bio je korepetitor baleta u bečkom Raimund Theateru, od 1969. do 1974. korepetitor i dirigent u Zemaljskom kazalištu u Linzu. Sezonu 1974/1975. proveo je u kazalištu u Ulmu, od 1975. do 1977. bio je dirigent u Gradskom kazalištu u Baselu i nakon toga glazbeni ravnatelj studija u pariškoj Opéri. Nemiran duh, nastavio je karijeru kao korepetitor i dirigent u Düsseldorfu i Essenu a od 1980. do 1983. bio je šef-dirigent u Državnom kazalištu u Kasselu.

    Godine 1983. obnovio je angažman u Baselu i u njemu je ostao do odlaska u mirovinu 2007. Najviše je dirigirao operama Donizettija, Bellinija, Puccinija i Verdija. Ravnao je prvom izvedbom u Švicarskoj Donizettijeve opere Parisina d'Este i scenskom adaptacijom Verdijeva Requiema. Iz Basela je odlazio na gostovanja u Sienu, Spoleto, Trst, Bonn, Düsseldorf, Hamburg, München, Montpellier, Nantes, Chicago, Južnu Afriku. Njegovi prvi dirigentski nastupi u Zagrebu u operi - Aida, Prodana nevjesta, Nikola Šubić Zrinjski i na koncertima - u Rijeci u Nabuccu oduševili su publiku i kritičare i o njemu se počelo govoriti kao o nasljedniku Lovre Matačića.

    Programska cedulja koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom 17. travnja 1981 Programska cedulja koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom 12. lipnja 1987.

    Nastupao je na ljetnim tečajevima u Firenzi i Dubrovačkim ljetnim igrama. Surađivao je i s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. U optjecaju su tri njegova CD-a - Meyerbeerove opere Dinorah s Lucianom Serra i ansamblom Teatra Verdi u Trstu i Mascagnijeve Cavallerije rusticane sa Shirley Verrett i Kristjanom Johanssonom iz Teatra Comunale u Sieni. Bio je vrstan pratilac za klavirom i s bugarskim basom Antonom Diakovim (1934-2016) snimio je recital popijevaka Čajkovskog i Rahmanjinova.

    Baldo Podić umro je u sanatoriju u Baselu 20. travnja 2020. godine.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. travnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji