Vrhunska muzikalnost, izniman talent i suverena tehnička sprema

Ivanka Boljkovac, 40. godišnjica opernog djelovanja, (1. dio)

  • Ivanka Boljkovac na početku karijereDana 3. travnja nacionalna prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Ivanka Boljkovac trebala je proslaviti 40. obljetnicu prvog nastupa na opernoj sceni. Ne može se reći umjetničkog djelovanja jer je još kao studentica profesionalno nastupala na koncertima. Njezina pojava u zagrebačkom glazbenom životu bila je ravna senzaciji.

    Ušla je na velika vrata u hrvatsku kulturu. Njezin sjajan glas tada još mladodramskog (lirico spinto) soprana, tehnički već toliko izgrađen da je vladao cjelokupnim ujednačenim velikim rasponom, lakih i sigurnih visina i savršena muzikalnost odmah su je predodredili za nositeljicu repertoara. Bila je zadnji veliki hrvatski pravi operni glas. A uz to i izrazito kreativna umjetnica.

    Ivanka Boljkovac rođena je 29. svibnja 1955. u Karlovcu u siromašnoj obitelji. Majka joj je bila spremačica u Muzičkoj školi i Ivanki je, tako reći, od najranijeg djetinjstva bio određen životni put. Provela je djetinjstvo u siromaštvu ali i u igri i veselju što ju je odredilo kao vedru osobu koja voli šalu i društvo, u svemu nalazi nešto pozitivno i na sve reagira prirodno i iskreno. I, što je zanimljivo, tu nazovimo je, društvenu opuštenost spaja s vrhunskim profesionalnim odnosom prema radu. Uvijek je muzički perfektno spremna, nikada ne kasni, želi da sve bude savršeno precizno. Idealan je suradnik dirigenta i redatelja.

    Glazbenu naobrazbu Ivanka Boljkovac počela je stjecati u najranijem djetinjstvu u karlovačkoj Muzičkoj školi. Sviđala joj se učiteljica violine i deset godina učila je violinu a svirala je i glasovir. Violinu je svirala kroz cijelu muzičku školu i dvije godine na Mazičkoj akademiji, što je bio dobar preduvjet za njezinu vještinu tzv. čitanja s lista (a prima vista).

    Palača Vranyczany-Dobrinović u kojoj je bila Muzička škola u Karlovcu od 1945. do 1975.

    Na šestoj godini, s 15 godina, počela je učiti pjevanje. Bila je dobar đak do šestog razreda, onda jako dobar, pa odličan. Sa 16 godina oduševila je publiku tada popularnog natjecanja „Vaga 71“ jednom popevkom. Na toj „Vagi“ čuo ju je Arsen Dedić. Pričali su mu da je talentirana djevojka vrlo siromašna i da pomaže majci u spremanju, čisti disko klubove kako bi preživjele. Zadivljen, Arsen joj je pomogao da dobije stipendiju „Croatia-koncerta“ i tako školuje glas. Upisala se 1974. na Muzičku akademiju u Zagrebu i došla u ruke vrsnog pedagoga Marije Borčić. Nešto kasnije rodni Karlovac dodijelio joj je kredit pa je tako mogla završiti studij i magistrirati.

    Velika prirodna nadarenost i primjeran profesionalni odnos prema radu već su je na drugoj godini studija odveli u Zbor tadašnje Radio-televizije Zagreb. Dirigent Vladimir Kranjčević odmah joj je počeo povjeravati sola, a zatim i solističke dionice u oratorijima pa je mlada pjevačica već bila poznata i omiljena u zagrebačkim glazbenim krugovima. Njezinoj brzoj afirmaciji u hrvatskom glazbenom životu pridonijelo je nekoliko važnih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Na 10. natjecanju Muzičkih škola Hrvatske u Karlovcu kao učenica 4. razreda osvojila je Drugu nagradu i bila najbolja s 318 bodova, prva nije dodijeljena. Godine 1972. osvojila je Treću nagradu na Republičkom natjecanju muzičkih škola Hrvatske, 1974. Treću nagradu na Saveznom natjecanju muzičkih škola Jugoslavije te Drugu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih umjetnika.

    Dobitnici nagrade Darko Lukić 1978. Drago Rucner, viola, Karmen Rak-Pleternik, violina i Ivanka Boljkovac

    Diplomirala je 1978. i dobila Vjesnikovu Nagradu muzičke kritike Darko Lukić za iznimno zahtjevan koncert u sklopu Tribine mladih muzičkih umjetnika. Pjevala je i u Akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“ i bila njihova prva solistica.

    Sa Zborom RTZ pod ravnanjem Borisa Papandopula nastupila je ljeti 1977. na Glazbenim večerima u Osoru u njegovim Legendama o drugu Titu. Glazbeni kritičar Radija Zagreb Đorđe Šaula napisao je u Večernjem listu 30. i 31. srpnja: „Najsnažniji dojam ostavila je Ivanka Boljkovac, krasan dramski sopran velikih potencijalnih mogućnosti.“  Slijedile su izvedbe djela u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama a Legende su zabilježene i na snimci Jugotona. Najesen je nastupila na dvama koncertima na Varaždinskim baroknim večerima. Pod ravnanjem Milana Horvata pjevala je sopransku dionicu u Gloriji Antonija Vivaldija. Muzikolog Stanislav Tuksar opisao ju je u Večernjem listu 27. rujna kao „mladi sopran raskošnoga glasovnog volumena, čiste intonacije i sigurna nastupa.“ Tri dana poslije sudjelovala je u prvoj izvedbi Večernje blažene djevice Marije  (Vesperae beatae virginis Mariae) hrvatskoga skladatelja, rodom iz Rijeke, Vinka Jelića (1596-1636?). Obje skladbe zabilježene su na gramofonskim snimkama Jugotona. Nizala je koncertne nastupe, najčešće u velikim vokalno-orkestralnim djelima, diplomirala je 1978. i počela spremati magisterij.

    Ivanka Boljkovac kao Elizabeta u <em>Don Carlosu</em> Giuseppea Verdija, scenski debi 6. travnja 1980.Godine 1980. Ivanka Boljkovac premoćno je osvojila Prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih muzičkih umjetnika i Drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača Mario Del Monaco u Villi Manin – prva nije dodijeljena. I te je godine, na Uskrs 6. travnja, debitirala na opernoj sceni kao Elizabeta u Don Carlosu. Bio je to i njezin magisterij. Uspjeh je bio golem. Teško je reći je li u cijeloj povijesti zagrebačke opere bilo sjajnijeg debija! Glazbena kritičarka Vjesnika Jagoda Martinčević-Lipovčan napisala je 9. travnja dug članak s naslovom Izvanredan debi Ivanke Boljkovac, a Nenad Turkalj u Večernjem listu 10. travnja : „U Operi je ovih dana imala ispitnu predstavu, također mlada, zagrebačka sopranistica Ivanka Boljkovac, koju smo opetovano već čuli na uspjelim koncertnim nastupima. Pjevala je Elizabetu u Verdijevu  'Don Carlosu' – s takvom sigurnošću, tehničkom zrelošću i izvanrednom muzikalnošću, da je zasluženo pobrala ovacije punog gledališta; radi se o jednom od najljepših glasova što se u posljednje vrijeme pojavio u nas.“                                      

    Programska cedulja premijere <em>Don Carlosa</em>, SNG Ljubljana, 1981.Odjek tog uspjelog debija bio je velik i za tu izuzetno ostvarenu ulogu u sezoni 1979./1980. dobila je 1981. Nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“. Nakon šest mjeseci stupila je u stalni angažman u zagrebačku Operu a u prosincu iste godine, ljubljanska Opera angažirala je mladu umjetnicu za ulogu Leonore u Verdijevoj operi Moć sudbine, povjerivši joj reprizu. O tom je njezinu ostvarenju urednica za opernu glazbu Radija Ljubljana Marjana Mrak napisala: “Za nas je to bilo novo ime i pravo otkriće. Svojim veoma lijepim i punim glasom donijela je na našu pozornicu ono što se može čuti samo na velikim scenama.” Radio Ljubljana snimio je operu u cijelosti, a ljubljanska Opera već joj je sljedeće godine povjerila  premijeru Don Carlosa.

    Mlada pjevačica nizala je nastupe. Godine 1981. ostvarila je ulogu Lize u Pikovoj dami Čajkovskog, Prve dame Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli i 25. studenoga iznimno zahtjevnu sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. „U internacionalnom sastavu solista (Eleonora Jankovich, Luciano Saldari, Sergej Kopčak, op. a.) Ivanka Boljkovac bila je izrazito najbolja, što je svakako kompliment našoj muzičkoj sredini. Svojim snažnim, kristalno čistim dramskim sopranom, prekrasnom i uvijek čvrsto argumentiranom frazom, intonacijom, logikom interpretacije, a nadasve bogatom dinamikom, mlada zagrebačka umjetnica jasno je pokazala da joj predstoji put velikih Verdijevih heroina, kakve već godinama nismo imali.“ – pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku, 27. studenoga. Ivanka Boljkovac nastupila je uz Akademski zbor „Ivan Goran Kovačić“ i Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića. 

    Ivanka Boljkovac kao Santuzza, Pietro Mascagni <em>Cavalleria rusticana</em>, HNK u Zagrebu, 1982.U veljači 1982. slavni gost redatelj Giancarlo Del Monaco, sin još slavnijega Marija Del Monaca, između nekoliko već afirmiranih sopranistica izabrao je najmlađu – Ivanku za također zahtjevnu ulogu Santuzze u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Predstava je, zajedno s Leoncavallovim Pagliaccima, odjeknula u glazbenom svijetu, a mlada pjevačica koja iza sebe nije imala ni dvije godine operne karijere postala je zvijezda. 

    Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 18. veljače; „Na čelu solista bila je u svakom pogledu izvanredna Ivanka Boljkovac kao Santuzza. Njezin golem glasovni materijal kao i izrazita glumačka nadarenost te spremnost da se u potpunosti podredi zahtjevima redatelja i lika, rodili su jednu potresnu slojevitu Santuzzu, lik koji se savršeno uklapa u ovu predstavu navještajući blistave perspektive ove mlade umjetnice.“ Godine 1982. Ivanka Boljkovac dobila je Plaketu Općine Karlovac za izuzetno vrijedne uspjehe koje je do tada postigla kao mlada pjevačica.

    Giuseppe Verdi, <em>Aida</em>, HNK u Zagrebu, 1983.

    Slijedile su Irmengarda u koncertnoj verziji Porina Vatroslava Lisinskog u sklopu Večeri na Griču i Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca te u ožujku 1983. Aida, kruna verdijanskog sopranskog repertoara. Njezin nastup sljedeće godine na Splitskom ljetu kad je u posljednji trenutak uskočila umjesto indisponirane Ljiljane Molnar-Talajić definitivno ju je potvrdio kao prvi dramski sopran tadašnje države. Splitska muzikologinja Mirjana Škunca pisala je u Slobodnoj Dalmaciji 17. srpnja 1984. „No žalost zbog toga nadomjestila je radost što je Ivanka Boljkovac ljepotom svoga glasa, proćućenim pjevanjem i življenjem na sceni bila dostojna zamjena i oduševila slušaoce eto već prilikom svoga prvog nastupa na peristilskoj sceni.“

    Giuseppe Verdi, <em>Requiem</em>, Zagreb, 1983.Ivanka Boljkovac bila je cijenjena umjetnica u Splitu i nastupala na premijerama – Krabuljnog plesa u svibnju 1983., Requiema 1984. i Don Carlosa u prosincu 1985. te Otella na Splitskom ljetu 1989. Počela je gostovati i u Osijeku – na premijeri Krabuljnog plesa, u Rijeci i Opatiji u Aidi, Cavalleriji rusticani i Krabuljnom plesu, u Puli u Trubaduru, u Sarajevu u Requiemu i Cavalleriji rusticani, u Novom Sadu u Aidi, u Beogradu u Requiemu.

    Amelija na premijeri Krabuljnog plesa na talijanskom izvorniku u Splitu u svibnju 1983. pod ravnanjem Nikše Bareze s partnerima Viktorom Bušljetom i Ratomirom Kliškićem bila je prvi veliki splitski uspjeh Ivanke Boljkovac. Bila je to jedna od najboljih realizacija jedne Verdijeve opere u Hrvatskoj uopće. Mjesec dana kasnije u Zagrebu je Ivanka Boljkovac ponovno nastupila na premijeri opere, ovoga puta u hrvatskom prijevodu, ali predstava se nije posrećila. No te 1983. u sklopu Večeri na Griču u izvrsnoj koncertnoj praizvedbi gotovo nepoznate Zajčeve operi Rudari pod ravnanjem Pavla Dešpalja s partnerima Viktorom Bušljetom, Vladimirom Ruždjakom i Antom Mijačem ostvarila je ulogu Ulle. Radiotelevizija Zagreb operu je snimila u cijelosti. Tko zna zašto se ta sjajna izvedba i snimka nije našla na CD-u!

    U lipnju 1984. Ivanka Boljkovac ostvarila je manju ulogu Anne u nezaboravnoj izvedbi Nabucca u Zagrebu pod ravnanjem Mire Belamarića koja je godinama bila perjanica zagrebačkog opernog ansambla. Dokazala je kako u velikoj predstavi sve uloge imaju istu važnost a veliki se umjetnici potvrđuju i u manjim ulogama. Njezina savršeno čista intonacija bila je oslonac ansambla u mnogim prizorima.

    Ivanka Boljkovac kao Leonora, Giuseppe Verdi, <em>Trubadur</em>, HNK u Zagrebu, 1985.U ožujku 1985. dirigent gost Edoardo Müller nije ju odabrao za premijeru Trubadura nego za reprizu, ali obje podjele uloga bile su jednako sjajne. Bila je jednostavno stvar ukusa kome će se koja interpretkinja Leonore više svidjeti. Jagoda Martinčević u članku Ivanka Leonorina srca 14. ožujka pisala je u Vjesniku: „Leonora kao da je pisana za taman, prodoran, ujednačen u boji i intenzitetu dramski sopran Ivanke Boljkovac, i ona je danas na tragu nekadašnjih velikih tumačenja te uloge koje pamti i ova operna sredina. Vrhunska muzikalnost, koja joj omogućuje slobodu kretanja bez vidljivog očijukanja s dirigentom, zaobljena topla fraza, lijep i sočan glas – to su elementi s kojima Boljkovčeva gradi svoju Leonoru, od lakih ukrasa prve arije do dramatski osjenčanog prizora 'Miserere', a nakon toga ponovo do virtuozno pisane posljednje arije (u ovoj verziji prvi put u nas izvođene), koja za dramski sopran nije nimalo jednostavna. Nekoliko forsiranih tonova u visokom registru ukazuju da će mlada pjevačica još morati poraditi na tehničkoj izbrušenosti.

    Programska cedulja izvedbe opere <em>Moć sudbine</em>, SNG Ljubljana, 1986.Ali pregršt prekrasnih piana te majstorska suspregnutost i toplina samostanske scene (ovaj put zahvaljujući upravo Leonori uvjerjivije nego na premijeri), jamče budućnost tog a i mnogih drugih sopranskih likova iz Verdijeva pera, koji u potpunosti odgovaraju velikim mogućnostima 30-godišnje pjevačice.“

    Tu je tvrdnju potvrdila i nastupima na premijeri Don Carlosa u Splitu u prosincu 1985. pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja u kojemu je Dunja Vejzović pjevala ulogu princeze Eboli. Odjek te predstave daleko je premašio splitske okvire. Izvedena je sljedeće godine na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS), a Ivanka Boljkovac dobila je 1986. Nagradu Milke Trnine za ulogu Elizabete.

    Donna Anna u Mozartovu Don Giovanniju na premijeri opere u svibnju 1986. bila je nova uloga u repertoaru Ivanke Boljkovac. Premda Mozart nije baš idealno pristajao njezinu glasu, njezina suverena tehnička sprema omogućila joj je da krasno otpjeva drugu ariju koja se zbog zahtjevnosti nerijetko izostavlja. Sljedeće godine susrela se na koncertnom podiju s još jednom paklenski teškom Mozartovom ulogom – Elektrom u Idomeneu.

    Ivanka Boljkovac kao Sieglinda u <em>Walküri</em> Richarda Wagnera, HNK u Zagrebu, 1987.

    Godina 1987. bila je osobito plodna u repertoaru Ivanke Boljkovac. U veljači je pjevala još jednu vrlo zahtjevnu ulogu – Volumniju u koncertnoj izvedbi Koriolana Stjepana Šuleka, pri kraju godine pjevala je Desdemonu u Otellu i već spomenutu Mozartovu Elektru, a u ožujku se susrela s Wagnerom.

    Nenad Turkalj, Ruža Pospiš-Baldani, Blaženka Milić, Hans Peter Lehmann, Ivanka Boljkovac, Nicolas Christou i Jurij Zinovenko prigodom rada na premijeri <em>Walküre</em> u HNK-u u Zagrebu u ožujku 1987.

    U ožujku 1987. zagrebačka Opera oduševila je publiku i kritiku hrabrim repertoarnim potezom. Miro Belamarić koji je ostvario nezaboravne izvedbe nekoliko talijanskih opera, posegnuo je za opusom Richarda Wagnera i zajedno s gostom redateljem Hansom Peterom Lehmannom ukazao je povjerenje mladim pjevačicama Ivanki Boljkovac i Blaženki Milić, a one su ga potpuno opravdale. Za Jagodu Martinčević u Vjesniku 23. ožujka Ivanka Boljkovac bila je „sjajna, meka i topla poput simbola pramajke, raskošno voluminozna Sieglinda.“ Ta je Walküra bila biser zagrebačke Opere. Publika je hrlila na četiri sata dugu predstavu i o njoj se opširno pisalo. S njom je Opera gostovala na BEMUS-u i, što je još važnije, u Kijevu i Moskvi.

    Franjo Petrušanec (Kralj), Viktor Bušljeta (Radames), Ivanka Boljkovac (Aida) i zbor Opere, Giuseppe Verdi, <em>Aida</em>, premijera 14. siječnja 1989. u HNK-u u Zagrebu

    Dana 14. siječnja 1989. zagrebačka Opera upriličila je obnovu Aide, a njezina apsolutna zvijezda bila je Ivanka Boljkovac. „Pravom kreacijom može se smatrati tumačenje naslovne uloge Ivanke Boljkovac, koja je, potkrijepljena ranijim pozitivnim iskustvom s ulogom Aide, pokazala najbolji 'komad' u predstavi. Iznad svega treba cijeniti njezinu samokontrolu, sva lijepa piana i muzikalno razumijevanje glazbenog toka, u kojem Ivanka Boljkovac i inače ne oskudijeva.“ – pisala je glazbena kritičarka Maja Stanetti u Večernjem listu, 16. siječnja.

    Ivanka Boljkovac kao Elektra, Richard Strauss, <em>Elektra</em>, HNK u Zagrebu, 1990.A onda je 10. ožujka 1990. došla kruna u opernom repertoaru Ivanke Boljkovac – iznimno teška, možda i najteža uloga u njemačkom repertoaru – Elektra Richarda Straussa na prvoj hrvatskoj scenskoj izvedbi opere. Opet je Miro Belamarić posegnuo za djelom koje se činilo nemogućim za ostvarenje zbog golemih zahtjeva na protagonisticu i orkestar. Maja Stanetti pisala je u Večernjem listu, 12. ožujka: „Bljesak i krik je bila Elektra Ivanke Boljkovac. U toj pakleno teškoj ulozi goleme snage i raspona, za koju je teško i u svjetskim razmjerima naći dobra tumača, promišljeno pripremljena, potresno donesena, muzikalna Elektra Ivanka Boljkovac je naprosto velika. I pravo je čudo jednostavnosti iskonske snage umijeća interpretacije i izgleda da bi poslije grča Elektrina kraja predstava mogla krenuti ispočetka.“

    Bio je to potpun trijumf umjetnice na vrhuncu karijere. Nije navršila ni 35 godina!

    Nastavlja se...                                        

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. travnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji