Magična privlačnost ličnosti

Ivanka Boljkovac, 40. godišnjica opernog djelovanja, (3. dio)

  • Ivanka Boljkovac kao Crkvenjarka u <em>Jenůfi</em> Leoša Janáčeka u HNK-u u Zagrebu 2012.

    Nakon Elektre Ivanka Boljkovac mogla je ostvariti svjetsku karijeru, ali život piše drukčije priče. Kao što će koronavirus stubokom promijeniti cijeli naš život a pogotovo predstavljačke umjetnosti, tako je i Domovinski rat znatno utjecao na razvoj karijera umjetnika koji su upravo dostigli vrhunac. Jer, nakon te sjajne Elektre, u prirodnim bi okolnostima i dobrom odabiru repertoara Ivanki Boljkovac bio otvoren put na svjetske scene. Ali, ona je ostala u Hrvatskoj i na određen način postala ikona hrvatske scene. Proširila je krug zanimanja i stekla takvu popularnost da za nju svatko zna, zaustavljaju je na ulici, od vremešnijih gospođa i gospode do djece za koju je ona jednostavno „teta Ivanka“. Bezbrojne su manifestacije na kojima je sudjelovala, vrlo često bez honorara, nemjerljiv doprinos koji je dala dobrotvornim radom. Toliko je intervjua davala i toliko je članaka o njoj napisano, pitalo ju se je za mišljenja o mnogim situacijama, bila je prisutna u rubrikama gdje su i što rade, što na području ozbiljne glazbe nikome nije uspjelo.

    <em>Kvartet</em> Ronalda HarwoodaNakon što je postigla veliku popularnost televizijskim emisijama Treća sreća, Ivanka Boljkovac počela je glumačku karijeru. Relja Bašić, voditelj Teatra u gostima, ponudio joj je jednu od dviju ženskih uloga u Kvartetu Ronalda Harwooda. Uspjeh je bio velik, a kritike vrlo dobre. „Predstavi su najviše pridonijeli izvrsni glumci – 'zlatni dečki' hrvatskoga glumišta Pero Kvrgić i Vanja Drach te ne manje uspješne i popularne Sanda Langerholz-Miladinov i operna pjevačica Ivanka Boljkovac kojoj je to bila i prva dramska uloga.

    Odabirući Ivanku Boljkovac za ulogu dobrodušne, djetinjaste, ostarjele operne pjevačice Sisi, koja više živi u svojoj mašti nego u stvarnosti, Relja Bašić dobro je prosudio da će se poznata sopranistica zagrebačke Opere, koju pamtimo i kao Leonoru u Trubaduru, Ameliju u Krabuljnm plesu, Verdijevu Aidu, izvrsno snaći i u dramskoj ulozi imajući urođeni talent kako za pjevanje tako i za glumu. U šaljivim 'duetima' s vitalnim i još prpošnim Vanjom Drachom u ulozi vječno zaljubljivoga i na erotske duele spremnoga Wilija Bonda, nekada slavljenog u ulozi Verdijeva Rigoletta, Ivanka Boljkovac dostojno je stala uz bok Sandi Langerholz, glumici i vokalnoj solistici iza koje stoji pozamašan broj od sedamdesetak što glavnih što vodećih uloga u komedijama i musicalima.“ – pisala je Bosiljka Brajčić u Fokusu, 29.  studenoga 2002.

    Andrej Izmestjev (Mačak Marko), Ivanka Boljkovac (Stari Mačak) i Andrej Barbanov (Mačak Mirko), Bruno Bjelinski, <em>Mačak u čizmama</em>, premijera u HNK-u u Zagrebu, 15. ožujka 2003.

    Slijedio je još jedan velik uspjeh Ivanke Boljkovac koji je sve iznenadio – uloga Starog Mačka u baletu Mačak u čizmama Bruna Bjelinskog. Kritičarka Večernjeg lista Zrinka Radić pisala je17. ožujka 2003.: „Uveden kao lik naratora, najavljivača, Stari Mačak, točnije Mačka jer je uloga dodijeljena opernoj primadoni sopranistici Ivanki Boljkovac, postao je zvijezda baleta. Gospođa Boljkovac nema inhibicija, ali ima šarma: očito se na sceni sjajno zabavlja – paradirajući likove, usput malo parodira ples, a malo i sebe. A tu vrstu karizmatičnosti publika zna prepoznati.“ A tako su mislili i drugi kritičari, dok je publika bila razgaljena njezinom ljupkošću,

    Opera je ipak u fokusu zanimanja operne primadone. U zanimljivoj režiji Thomasa Schulte-Michelsa pod ravnanjem Mladena Tarbuka, Ivanka Boljkovac ostvaruje zanimljivu i opet vrlo zapaženu ulogu Aksinje na premijeri opere Lady Macbeth Mcenskog okruga Dmitrija Šostakoviča. A onda se vraća svom Verdiju i svojoj Elizabeti. Nije ju pjevala na premijeri, ali bila je zacijelo najbolja u solističkoj podjeli uloge. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 7. travnja 2004.: „Ivanka Boljkovac u prvome je redu iskonski verdijanski glas. Ulogu Elizabete obilježila je mnogobrojnim pianima i bogatim dinamičkim nijansiranjem, muzikalnim fraziranjem i profinjenim osjećajem za glazbene i dramske odrednice lika. Predstavila je interpretativno bogatstvo nesretne španjolske kraljice. Dobro je izgledala, u odličnim kostimima. Velika arija Elizabete i duet s Don Carlosom u vrlo dobrom tumačenju tenora Maurizija Comencinija, u zadnjoj slici opere bili su veliki trenutci verdijanskog pjevanja, već iščezli s pozornice Zagrebačke opere.“

    Tomislav Bekić (Marcije) i Ivanka Boljkovac (Volumnija), Stjepan Šulek, <em>Koriolan</em>, premijera u HNK-u u Zagrebu, 30. rujna 2004.A onda je došla još jedna velika i zahtjevna uloga, u scenskoj verziji Koriolana Stjepana Šuleka. Dirigirao je Pavle Dešpalj, najveći poznavatelj skladateljeva opusa i najuspješniji njegov izvođač. Uposlio je ansambl uglavnom mlađih umjetnika, a na njegovu čelu bila je iskusna Ivanka Boljkovac kao Volumnija. Nedjeljko Fabrio pisao je u knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matice Hrvatske, 1997. na  str. 142): „Lice u Šuleka koje se najvećma otima pozorničkoj sporednosti jest Volumnija, uloga eksponiranog dramskog faha. [….]Večeras je Volumniju pjevala Ivanka Boljkovac, i to pjevala s uvjerenjem, a to je za ovu našu umjetnicu bitno: bitno je naime za nju hoće li ili neće zagristi. A kad se to dogodi, kao večeras, ljepota i blago modrilo njena soprana (čak i unatoč od vremena do vremena prenaglašenostima u visinama) s pravom uzbuđuju gledalište.“ Za ulogu Volumnije dobila je drugi put Nagradu hrvatskog glumišta.

    Ivanka Boljkovac nastavila je nastupati u raznim prigodama, pa je u živim slikama Muzeja grada Zagreba ulazila u lik glasovite Milke Trnine. Počela je snimati i filmove. Suvremena opera zahtijeva izrazito kreativne umjetnika, pa joj je skladatelj Zoran Juranić povjerio ulogu Prve starice na praizvedbi svoje jednočinke Pingvini u Kampnagelu 2007. Predstava se iste godine izvodila i u sklopu Muzičkog Biennalea Zagreb.

    Roman Sadnik (Laca) i Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka), Leoš Janáček, <em>Jenůfa</em>, premijera u HNK-u u Zagrebu, 27. travnja 2012.Uslijedio je još jedan veliki, krunski trenutak u karijeri Ivanke Boljkovac – Crkvenjarka u Jenůfi Leoša Janáčeka. Velika umjetnica još je jedanput  dala dokaz svog velikog umijeća. Davor Schopf pisao je u Vijencu, 3. svibnja 2012.: „A velika je junakinja dotične predstave sopranistica Ivanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke. Poznata kao pjevačica zavidnih glasovnih i pjevačkih mogućnosti, ona se uvijek isticala i dojmljivim glumačkim izrazom koji proizlazi iz glazbe i glazbene fraze. Ovdje je ostvarila odmjerenu i uvjerljivu studiju toga lika, naročito u drugom činu, gdje se uza slike svetaca što sablasno svijetle iz mutnih zidova, naoko mirno na površini, odigrava drama zla u njezinu biću. Koliko je takvih slučajeva danas, da je zlo postojalo u najbližem susjedstvu, a nitko ga nije primjećivao! Pjevanje Ivanke Boljkovac, unatoč izvjesnoj glasovnoj neujednačenosti kod takvih, primarno mezzosopranskih uloga, obilovalo je muzikalnošću i mekim frazama. Uloga Crkvenjarke zlatnim se slovima nadovezuje na njezina najbolja verdijevska i ina ostvarenja na pozornici Zagrebačke opere.“

    Isto je mišljenje bilo i glazbenog kritičara mlađe generacije Trpimira Matasovića u Zarezu 10. svibnja 2012. Pisao je: „Ipak čitavom je predstavom dominirala Ivanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke – usprkos ponegdje nesavršenoj kontroli nad vokalnim aparatom, riječ je o umjetnici čija je interpretacija glazbeno, a još više i scenski impresivna i autoritativna.“ Za Crkvenjarku kao najbolju žensku ulogu 2012. dobila je Nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Marijana Radev.

    Davor Radić (Friedrich od Telramunda) i Ivanka Boljkovac (Ortrud), Richard Wagner, <em>Lohengrin</em>, HNK-u u Zagrebu, 27. ožujka 2013.S Ortrud u Wagnerovu Lohengrinu Ivanka Boljkovac vratila se autoru u čijem je opusu, nakon prve  – Sieglinde u Walküri, mogla otpjevati još nekoliko velikih uloga da je bilo više sluha za njezin golem glasovni potencijal. Trpimir Matasović pisao je u Zarezu 11. travnja 2013.: „Takvu je interpretaciju Radić mogao izgraditi i zbog načina na koji je Ortrud tumačila Ivanka Boljkovac – dok je Dubravka Šeparović Mušović u premijernoj postavi od samog početka predstave jasno davala do znanja da je upravo njen lik glavna antagonistica drame vješto nijansirajući interpretaciju unutar monolitno koncipirane uloge, Boljkovac je svoju interpretaciju oblikovala manje na nijansama, a više na postupnom razvoju Ortrud, od prigušenog sufliranja Telramundu u prvome činu do impresivne eksplozije zlobe u finalu opere.“

    Vješticom na premijeri opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka 2013. i Fatom Morganom u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva 2017. Ivanka Boljkovac je ponovno zašla u karakterno-komični fah, u kojemu teško da će je netko dostići. Magična privlačnost cjelokupne njezine ličnosti mogla se također još bolje iskoristiti. No, eto, preostali su joj nastupi u ulozi Marije Bellacante u dječjem igrokazu Winfrieda Radekea i Petera Lunda Vještica Hillary i uvrijeđeni kontrabas.

    Vještica, Engelbert Humperdinck, <em>Ivica i Marica</em>, premijera u HNK-u u Zagrebu, 27. listopada 2013. Fata Morgana, Sergej Prokofjev, <em>Zaljubljen u tri naranče</em>, premijera u HNK-u u Zagrebu, 17. veljače 2017.

    Uz u prethodnim nastavcima spomenute nagrade, Ivanka Boljkovac dobila je za svoje gotovo 45-godišnje umjetničko djelovanje još i sljedeće: 1996. Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. Nagradu Karlovačke županije za ostvarenja na području klasične glazbe, 2000. Medalju Grada Karlovca za izuzetne uspjehe na polju kulture i 2007. Nagradu Grada Karlovca.

    Ovaj mali portret uvod je u monografiju o Ivanki Boljkovac koja će, nadamo se, biti objavljena kada bude proslavljala četrdesetu obljetnicu prvog nastupa na sceni.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji