Desetogodišnji put do uspjeha

Ludwig van Beethoven, Fidelio - nastanak i tri verzije opere / Povijesni osvrt uz 250. obljetnicu rođenja skladatelja (1. dio)

  • Ludwig van Beethoven (1770 – 1827)Ove godine kulturni svijet obilježava 250. godišnjicu rođenja velikoga glazbenog genija, Ludwiga van Beethovena. Beethoven je rođen u noći s 16. na 17. prosinca 1770. u Bonnu i umro 26. ožujka 1827. u Beču. Njegova jedina opera Fidelio nastala je na libreto austrijskog kazališnog voditelja i arhivara Josepha Sonnleitnera (1766-1835), njemačkog državnog službenika i libretista Stephena von Breuninga (1774-1827) i njemačko-austrijskog dramatičara Friedricha Treitschkea (1776-1842) i praizvedena 1805. godine u  Theateru an der Wien u Beču. Beethoven je djelo prerađivao i ono je u svojemu konačnom obliku prvi put izvedeno 1814. godine.

    „Trebam tekst koji me potiče. To treba biti nešto moralno, uzvišeno“ – govorio je Beethoven misleći pritom na operni svijet kakav je želio. I ta ga je misao vodila tijekom cijelog nastajanja opere, koje je potrajalo gotovo deset godina. Fidelio je nastajao gotovo istodobno kad i Treća simfonija Eroica i Beethoven ga je skladao sa sličnim pobudama. U njemu je našao onaj veliki sadržaj iz povijesti koji je jednom tražio, kako se to razabire iz pisma njemačkom dramatičaru Augustu von Kotzebueu (1761-1819).

    Programska cedulja praizvedbe Beethovenove opere <em>Fidelio</em>, 20. studenoga 1805. Napisati operu u duhu Francuske revolucije nije za Beethovena značilo samo uzeti povijesnu temu nego izraziti osobno stajalište prema stvarnosti i svakodnevici i svoju osobnu ispovijed. Humanističke težnje i duh pobunjenog, gorkim iskustvom prožetoga građanstva onoga doba, odlučujuće su utjecali na glazbu i sadržaj opere, pa povezanost radnje mjestom i vremenom sa Španjolskom osamnaestoga stoljeća nema nikakvo značenje.

    Povijest nastanka Fidelija izgleda ukratko ovako: Godine 1803. upravitelj kazališta Theatera an der Wien, glumac i pjevač, libretist Mozartove Čarobne frule, Emanuel Schikaneder (1751-1812), nadajući se da će u Beethovenu naći Mozartova nasljednika, predložio je bonskome skladatelju da napiše operu. Najprije mu je ponudio vlastiti tekst s temom bračne ljubavi. No, Beethoven je nakon godinu dana radio na drugome libretu s istom temom, ali drukčijeg podrijetla.

    Friedrich Treitschke (1776-1842)Joseph Sonnleithner (1766-1835)

    Na temelju istinitog događaja o nekoj MadameTourraine, koja je prerušena u muškarca izbavila muža iz tamnice, pjesnik Francuske revolucije i političar Jean-Nicolas Bouilly (1763-1842) napisao je dramu Leonora ili bračna ljubav (Léonore, ou L' amour conjugal), praizvedenu 19. veljače 1798. u Théâtreu Feydeau u Parizu. Prvo je taj libreto uglazbio tenor pariške Opere Comique, Pierre Caveaux (1760-1825) i sam je pjevao Florestana. Beethoven je znao za to djelo. Zatim su taj libreto uglazbili talijanski skladatelj austrijskog podrijetla Ferdinando Paër (1771-1839), čija je opera Leonora izvedena 1804. i njemački skladatelj i glazbeni pedagog, učitelj Gaetana Donizettija (1797-1848), čije je djelovanje povezano uz Italiju, Simon Mayr (1763-1845). Njegova je opera L' amor coniugale (Bračna ljubav) izvedena 1805.

    Ignaz von Seyfried (1776 – 1841)Stephen von Breuning (1774-1827)

    Tekst je zadovoljavao Beethovenovu težnju za moralnim vrijednostima. Lik Leonore, koja uspijeva spasiti muža iz tamnice po cijenu vlastitog života, odgovarao je njegovu humanističkom svjetonazoru. Joseph Sonnleithner napisao je njemački libreto držeći se prilično vjerno francuskog izvornika. Bitna izmjena jest u tome što je Pizarro, koji je kod Bouillyja imao govornu ulogu, postao bariton. Njemački je tekst bio u tri čina i podijeljen u 18 brojeva.

    Pierre Gaveaux (1761 – 1825) Jean-Nicolas Bouilly (1763 – 1842)

    Prva verzija opere praizvedena je 20. studenoga 1805. u Theateru an der Wien s naslovom Fidelio oder Die ehelige Liebe (Fidelio ili Bračna ljubav) pod  ravnanjem Ignaza von Seyfrieda (1776-1841) tjedan dana nakon što su Francuzi s Napoleonom ušli u Beč, i izvedba nije imala odjeka. Florestana je pjevao Carl Demmer 1766. - nakon 1824.) , a Leonoru Anna Milder (1785-1838), koja će je pjevati u drugoj i trećoj verziji opere. Kći austrijskog diplomata u Istanbulu, nakon boravka u Bukureštu došla je 1795. u Beč i počela učiti njemački. „Drago dijete, glas ti je velik kao kuća“, rekao joj je Joseph Haydn (1732-1809) kad ju je čuo kao 17-godišnjakinju, učenicu Antonija Salierija (1750-1825). Postala je senzacija Theatera an der Wien. Udala se za draguljara i poslije pjevala kao Anna Milder-Hauptmann. Svojim je pjevanjem toliko oduševila Napoleona da ju je pozvao u Pariz, ali ona nije otišla. Beč je bio njezin grad a ona je opet postala senzacija u prigodi izvedbe treće verzije Fidelija za vrijeme održavanja Bečkog kongresa kad su europski moćnici krojili sudbinu Europe nakon definitivnog sloma Napoleona. Poslije je bila primadonna assoluta Dvorske opere u Berlinu. U ožujku ove godine izvorni Fidelio izveden je Theateru an der Wien u Beču ali ni djelo ni izvedba nisu naišli na povoljan odjek.

    Theater an der Wien

    Beethoven je iste godine počeo prerađivati djelo, skratio ga s tri na dva čina i za tu verziju opere, izvedenu 29. ožujka i 10. travnja 1806. s naslovom Leonore oder der Triumph der eheligen Liebe (Leonore ili Trijumf bračne ljubavi). Dirigent i Leonora ostali su isti s praizvedbe 1805. Nov je bio tumač Florestana njemački tenor Joseph August Röckel (1783-1870). Za tu je verziju Beethoven skladao treću uvertiru danas znanu kao Leonora 3.

    Prvu uvertiru – Leonoru 1– Beethoven je odbacio već prije praizvedbe, pa je na praizvedbi kao uvod u operu izvedena Leonora 2.

    Ali ni ta verzija opere nije imala uspjeha, i Beethoven je djelo povukao. Osam je godina ležala partitura na njegovu pisaćem stolu i tek je 1814. na nagovor troje pjevača iz Dvorske opere pristao preraditi djelo. Najprije je bečki redatelj i dramaturg Friedrich Treitschke temeljito preradio libreto, i takav je novi Fidelio izveden 23. svibnja 1814. u Kärntnerthortheateru postigao velik uspjeh. „Beethoven je dirigirao“ – izvješćuje Treitschke, „svojim žarom često je izbacivao glazbu iz takta, no iza njegovih leđa kapelnik Michael Umlauf (1781-1842) usmjeravao je pogledom i rukom sve k najboljem i Beethovena su odmah nakon prvog čina burno pozivali i oduševljeno pozdravljali“. Umlaufova pomoć bit će nam razumljiva ako se prisjetimo da je veliki skladatelj tada već bio izgubio sluh. Uz Annu Milder-Hauptmann, Florestana je pjevao glumac i pjevač Julius Radichi (1763-1846) a Don Pizarra bariton Johann Michael Vogl (1768-1840), poglavito poznat po svojemu prijateljstvu s Franzom Schubertom (1797-1828) i vrhunskim interpretacijama njegovih popijevaka.

    Anna Milder-Hauptmann (1785 – 1838)U toj trećoj verziji mogla se napokon procijeniti veličina opere. Njezin uspjeh bio je neposredan. Golema moralna snaga koja zrači iz naslovnog lika i koja ispunja veći dio glazbe poistovjećuje se s Beethovenovim genijem. Kao svaka njegova simfonija tako je i Fidelio izraz neusporedive izražajne snage bonskoga skladatelja, i u usporedbi s tom stvaralačkom snagom, zaboravljaju se nedostaci djela. Uostalom, oni su povezani s nekoherentnošću stila – s jedne strane su prizori koji se nastavljaju na singspiel – što znači da u operi ima i govornog teksta – a s druge, dramatska opera. Živahan ton nekih dijaloga ne slaže se sa strastvenim espressivom glazbe, a samo u nekoliko brojeva to je nesuglasje posve prevladano, npr. u divnom kanonskom kvartetu u prvome činu.

    U sadržaju Fidelija Beethovena je u prvom redu privukao svjetao lik vjerne žene koja ne posustaje ni pred najvećim preprekama da bi spasila voljenog supruga. No, bilo bi pogrešno u operi vidjeti samo osobnu sudbinu jednoga bračnog para i himnu bračnoj ljubavi – kao što se to isticalo u 19. stoljeću. Devetnaesto stoljeće, viktorijanska era, Biedermeier, u tom su sadržaju vidjeli utjelovljenje svojih težnja. A Beethoven je želio nešto više, želio je da njegova opera bude odraz njegove ljudsko-političke etike koja je uvijek ponajprije težila za slobodom. Vizija čovječanstva oslobođenog okova tiranije i izrabljivanja uvijek mu je lebdjela pred očima i ta je zamisao osnova njegovih najvažnijih djela. Fidelio je, osim toga, i šira panorama ljudskoga društva u kojemu djeluju tri vrste ljudi: borci za napredak i slobodu – Leonora, Florestan i politički zatočenici; predstavnici tiranije i reakcije – Don Pizarro i pomalo ravnodušni promatrači – Rocco, Marzellina i Jaquino. Iz njihova sukoba razvija se drama oslobođenja, najprije pojedinca – a zatim cijeloga naroda. Poruka je jasna: borba za slobodu traži potpuno zauzimanje hrabrih, spremnih na svaku žrtvu. Ta je poruka potrebna svakome dobu i svakome narodu.

    Programska cedulja praizvedbe treće, definitivne verzije <em>Fidelija</em> 23. svibnja 1814. u Kärnthnerthortheateru u BečuUpravo ta svevremenost ideje Fidelija čine ga velikim umjetničkim ostvarajem. Premda nije riječ o operi standardnog repertoara svako njezino ponovno uprizorenje, svako njezino ponovno slušanje nov je, nezaboravni doživljaj. I, ako bismo to djelo htjeli pobliže označiti, najjednostavnije bi bilo reći: ono je savršeno u svojoj nesavršenosti! Uostalom, kao sve što je iznimno i jedinstveno.

    Djelo počinje uvertirom Fidelio koju je Beethoven skladao za izvedbu godine 1814. Marzellina, kći tamničara Rocca odbija ljubavne izjave mladog Jaquina, ključara tamnice, jer je zaljubljena u očeva pomoćnika Fidelija. Ona ne sluti da je to zapravo Leonora, koja se preodjenula u muško odijelo kako bi na taj način došla do svojega muža Florestana, zatočenog u tamnici. Guverner tamnice Don Pizarro dao ga je zatočiti jer mu je bio politički protivnik i želi njegovu smrt pa traži od Rocca da ga ubije, ali on to odbija, unatoč obećanju da će za uzvrat dobiti zlato. Pizarro tada dopusti Fideliju da uđe s Roccom u tamnicu i počne kopati grob za zatočenika kojega će on sam smaknuti. Fidelio, to jest Leonora, koja zna da će uskoro vidjeti muža, pjeva svoju ariju punu nade, hrabrosti i odlučnosti. Bez Pizarrova znanja otvara vrata tamnice i pušta zatočenike u dvorište. Oni se raduju sunčevu svjetlu.

    Theater am Kärnthnerthore – Kazalište na Koruškim vratimaU drugome činu napokon srećemo Florestana. U okovima je, već posve iscrpljen i u bunilu. Rocco i Leonora silaze da mu iskopaju grob. Na ugovoreni znak dolazi Pizarro, ali kad hoće ubiti Florestana, Leonora se ispriječi između njih. „Ubij prije njegovu ženu“, kaže. Nastaje sukob, a onda zvuk trublje naviješta dolazak vladina izaslanika Don Fernanda koji oslobađa zatočenike a uhićuje Pizarra. Florestan i Leonora pjevaju o neopisivoj sreći koju im je donijela ljubav, a zatim svi zajedno veličaju slobodu. Dodajmo da je u nizu preinaka, koje je Beethoven napravio za izvedbu 1814., bila i ta da je završni prizor iz tamnice premješten na otvoreni prostor što mu je omogućilo da pojača svečani ugođaj slavljenja slobode.

    Fidelio je u svojem konačnom obliku postigao uspjeh na premijeri 23. svibnja 1814. u Beču.

    Nastavlja se...

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. svibnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike