Hrvatska Leonora svjetskoga glasa

Hrvatski umjetnici u inozemnim izvedbama Fidelija - Milka Trnina / Povijesni osvrt uz 250. obljetnicu rođenja skladatelja Ludwiga van Beethovena, (3. dio)

  • Ema Vizjak de Nicolesco(u) / Emma WiziakKad se spomene Fidelio, prva asocijacija je Milka Trnina. No ona nije bila prva hrvatska umjetnica koja je u svijetu nastupila u važnijim izvedbama opere. Prva je bila Ema Vizjak (1847-1913). Prva izvedba Fidelija u Italiji s njemačkim umjetnicima bila je 15. svibnja 1883. u Teatru Dal Verme u Milanu a prva talijanska izvedba 4. (ili 8.) veljače 1886. u Teatru Apollo u Rimu pod ravnanjem Edoarda Mascheronija (1852-1941) koji će 1893. dirigirati praizvedbom Verdijeva Falstaffa. Emma Wiziak pjevala je Leonoru.

    Slavna hrvatska i svjetska sopranistica, glasovita Ternina prvi put se s naslovnim likom – Leonorom – susrela još u angažmanu u Grazu početkom sezone 1885./1886. Novine Tagespost pisale su 1. listopada 1885. da je pjevala i glumila izvrsno. Slijedili su nastupi u Bremenu 12. siječnja, 9. veljače i 25. ožujka 1887.  Ulogu je prije nje na istoj pozornici tumačila temperamentna mađarska sopranistica Katharina Klafsky (1855-1896) koja je tada također bila u angažmanu u Bremenu.

    Milka Trnina kao Leonora u Grazu 1885.Naučena na takvu interpretaciju, bremenska publika je ispočetka slabo mogla razumjeti suzdržanu i otmjenu glumu nove primadone. Kritičari su pisali o njezinoj aristokratskoj suzdržanosti, a časopis Musikzeitung zaključio je: „iako je ganula publiku, ipak je nije ushitila“.  Prve dvije predstave dirigirao je Julius Ruthardt (1841-1909), stalni dirigent Opere, a treću, 25. ožujka 1887. godine, veliki Hans von Bülow (1830-1894), prvi suprug Cosime Wagner.

    Još prije, 9. prosinca 1886. godine pjevala je Ternina pod njegovim vodstvom na koncertu na kojemu je bila izvedena Beethovenova Deveta simfonija, zajedno s tercetom iz Fidelija. Hrvatski glumac i književnik Mato Grković (1898-1873)  u svojoj biografiji Milke Trnine prenosi njezina sjećanja. Za vrijeme pokusa von Bülow je kucanjem štapića prekinuo sviranje i rekao: „Jeste li čuli, moja gospodo? Tako se pjeva Beethovenova muzika!“

    U Münchenu je Trnina redovito nastupala u izvedbama Fidelija u povodu Beethovenova rođendana a spomenimo i nastup 20. travnja 1898. u povodu srebrnog pira Leopolda Bavarskog (1846-1930) i njegove žene nadvojvotkinje Gizele (1856-1932), kćerke cara Franje Josipa I. i Elizabete Bavarske. Čak je i program te večeri bio tiskan na  poseban način. Operom je dirigirao Richard Strauss (1864-1949), a redatelj je bio Robert Müller. Florestana je pjevao Heinrich Vogl (1845-1900) a Don Pizarra glasoviti bariton Theodor Bertram (1869-1907). Bertram je ostvario svjetsku karijeru poglavito kao tumač Wagnerovih likova, ali mu je repertoar bio znatno širi. Nakon obiteljskih tragedija – prva mu je supruga umrla od duševne bolesti, a druga u brodolomu – odao se alkoholu i, po svoj prilici, počinio samoubojstvo vješanjem u hotelu u Bayreuthu.                          

    Milka Trnina kao Leonora u Münchenu od 1890. do 1900.Milka Trnina kao Leonora u Münchenu od 1890. do 1900.

    Ugovor Trnine s Kraljevskom bavarskom operom u Münchenu vrijedio je do kraja lipnja 1899. Zadnji njezin nastup bio je u Fideliju 30. lipnja 1899. Grković navodi kritičara Dilmanna koji kaže da je Trnina te večeri „nadmašila samu sebe. Osjećajna plemenitost koja je sadržana u ulozi bila je donesena sa zanosnom snagom.“ Znajući da je gubi, publika je neprekidno pljeskala, pa i nakon što je veliki željezni zastor bio spušten. I to je bio njezin posljednji nastup kao stalne članice münhenske operne kuće nakon kojeg je u Münchenu još samo gostovala.

    Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring) Te je večeri, 30. lipnja 1899., uz nju u ulozi Marzelline nastupila još jedna hrvatska umjetnica – Blaženka Kernic. Blaženka K(e)rnic, udana Göhring (1870-1947) debitirala je 1888. u Zagrebu i nastavila se usavršavati na bečkom Konzervatoriju. Od 1892. bila je u angažmanu u Leipzigu, od 1897. u Dvorskoj operi u Münchenu; 1899. nastupila je na Bayreuthskim svečanim igrama kao Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima. U Njemačkoj su je smatrali najboljom Evom. Od 1900. je Kraljevska bavarska komorna pjevačica. Iz Münchena je otišla u Frankfurt, od 1912. u Hannoveru; 1923. oprostila se od pozornice i postala profesorica pjevanja na tamošnjem Konzervatoriju. Od operne subrete prešla je u dramski pa čak i mezzosopranski repertoar. 

    Trninu je put dalje vodio u Covent Garden i Metropolitan. Leonoru je pjevala još na svom prvom gostovanju u Americi 12. ožujka 1896. u Academy of Music u New Yorku. Slavu je stekla nastupom u toj ulozi u londonskom Covent Gardenu. Slavlje je doživjela kao Leonora u Fideliju 9. srpnja 1898. U Daily Telegraphu pisalo je da je „nadmašila naše najpouzdanije nade“ te u nastavku: „Imala je sva raspoloženja Florestanove vjerne supruge, tako reći, u malom prstu. Pjevala je tijekom cijele predstave veličanstvenom osjećajnošću i s nekim 'predanjem' što je njezinu kreaciju činilo neizmjerno dojmljivom. Njezino tumačenje divnog prizora 'Abscheulicher' ulazilo je u najbolja ostvarenja večeri.“

    Covent Garden teatar u Londonu

    Prva izvedba Beethovenova Fidelija  s Trninom u ulozi Leonore u sezoni 1899./1900. u Metropolitanu bila je 16. ožujka 1900., također pred brojnom i vrlo pažljivom publikom. Predstava je bila na njemačkom jeziku, što prije nije uvijek bio slučaj, jer se opera pjevala na talijanskom ili engleskom jeziku. O izvedbi je u Metropolitan Opera Archive zapisano sljedeće: „Vrijednosti prošlovečernje izvedbe moguće je sažeti u nekoliko riječi. Njih treba uglavnom tražiti u radu gospođe Ternine kao Leonore i ozbiljnosti osjećaja kojima drugi njemački pjevači u postavi pristupaju svojemu zadatku. Gospođa Ternina je odlično prikladna za ulogu Leonore. Njezina figura je visoka i dominantna i dobro izgleda u dječačkoj odjeći. Prošle je večeri svoju glazbu pjevala vrlo lijepim tonom i s potpunim razumijevanjem za njezino dramatsko značenje. Njezin 'Abscheulicher' bio je ljubak u kontrastu nježnosti i snage, a u govornim dijelovima obavila je izvrstan posao. Njezina je gluma osobito vrijedna pohvale. Rijetko se opernog pjevača čuje da tako dobro izgovara govorni tekst, i to je bila jedna od najvećih prednosti u dijalogu koji ima priličnu važnost. U cjelini se mora priznati da je to bilo jedno od najviše zadovoljavajućih utjelovljenja Leonore s gledišta nježnosti i ženstvenosti ikada predstavljenih ovoj publici.“ 

    Programska cedulja predstave <em>Fidelija</em> u Covent Gardenu 2. lipnja 1900. Milka Trnina kao Leonora u Covent Gardenu 2. lipnja 1900.

    Florestana je pjevao Andreas Dippel (1866-1932), koji je karijeru počeo nastupima u manjim ulogama, čak i dramskim i uskakivanjima umjesto bolesnih kolega. Čak je više puta u Londonu i New Yorku zamjenjivao i samoga slavnog poljskog tenora Jeana de Reszkea (1850-1925) u nekim Wagnerovim ulogama. Do kraja karijere ovladao je s približno 150 uloga. Kasnije je kao vrlo sposoban menedžer neko vrijeme bio i jedan od ravnatelja Meta a od 1910. do 1913. direktor Philadelphia-Chicago Grand opere. Nakon toga je osnovao je i vlastitu kompaniju. Don Pizarro je bio Bertram.

    Međunarodni tisak revno je pratio, a zagrebački prenosio izvješća o Trnininim nastupima širom svijeta, odajući joj brojna priznanja i obasipajući biranim pohvalama, kao na primjer povodom tumačenja Leonore u Londonu, nazivajući je “….divnom glumicom i pjevačicom, čije se pjevanje odlikuje čudesnom dramatskom snagom, čime je polučila najveći domet u sezoni dokazavši se kao prava umjetnica, koja se bez pretjerivanja može nazvati velikom.”

    Metropolitan Opera House, New York, 1883.

    Kroničar glazbenog života u starom münchenskom teatru Alfred von Mensi-Klarbach (1854-1935) ovako opisuje Trninu: „Najbolje su joj pristajali Fidelio i Elizabeta. U prvoj ulozi je 12. srpnja 1890. godine započela svoj münhenski angažman. Već je zbog svoje plemenite visoke tjelesne građe bila prikladna za tu groficu Leonoru Florestan, čija plemenita duša sjaji iz Fidelijeva bijednog prerušavanja. Potresla je i staro i mlado svojom velikom arijom, a napose u prizoru u tamnici. Bilo je dovoljno čuti njen povik: Ubij prvo njegovu ženu! i njen Ništa! kad se slomila, pa da se to nikad više ne zaboravi. Kako je prirodno i nenamješteno u prvim scenama uspijevala izbjeći dodire Marzelline i Rocca, jer bi se tako mogao otkriti njezin pravi spol. Naprotiv, danas je u toj operi, kao i u drugima, postao pravi porok maženje, opipavanje i grljenje, tako da se katkada može pomisliti da se nalazimo u nekom lokalu za masažu, a ne u kazalištu.  Fidelija i Brünnhildu Milka Ternina je u jednom od brojnih intervjua, kojima je kao zvijezda bila izložena, označila kao svoje najdraže uloge.“

    Zajedno sa svojim nastupima u Zagrebu – o tome u petom nastavku – Trnina je 61 put pjevala Leonoru u Fideliju.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. lipnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike