Ljubav kao pokretačka sila

Najava izvedbe Verdijeve opere Lombardijci na 66. Splitskom ljetu, (2. dio)

  • Opsada Antiohije, 21. listopada 1097. - 2. lipnja 1098.Ohrabren vojnom pomoći bizantskog cara Aleksija I. (1056-1118), papa Urban II. (c.1035-1099) proglasio je na koncilu u Clermontu godine 1095. prvi križarski rat protiv Seldžučkih Turaka. Obećao je oprost grijeha onima koji krenu u hodočašće u sveti grad Jerusalem i oslobode ga od muslimanske vlasti, što su kršćanski vitezovi rado prihvatili i krenuli u vojni pohod. To je povijesna pozadina opere.

    Lombardijci imaju četiri čina i svaki ima podnaslov. Prvi je Osveta – La vendetta. Događa se u Milanu. Folcovi sinovi Arvino i Pagano voljeli su istu djevojku – Viclindu, ali ona se udala za Arvina. U nastupu ljubomore Pagano je htio ubiti brata i zbog toga je prognan. Vraća se kao pokajnik, ali to ga ne spriječava da zajedno sa svojim štitonošom Pirrom smisli novo zlodjelo: ubiti Arvina i oteti Viclindu. No to mu ne uspijeva. Pirro zabunom ubija njegova oca Folca, i Pagano ponovno odlazi u progonstvo. Arvino i Viclinda imaju kćer Giseldu – ona je glavni lik opere, u određenom smislu pokretački. Opsjednuta je ljubavlju zbog koje čini i zla djela ali se i iskupljuje. Njoj su namijenjene neke od najljepših melodija kao što je molitva Salve Maria u prvome činu koja podsjeća na Desdemoninu Ave Mariju u Otellu, jedan od onih odlomaka u kojima je Verdi najjednostavnijijm sredstvima dao stranice gotovo transcedentalne ljepote. Giselda predvodi i jedan od onih lijepih ansambl prizora finala činova koji krase gotovo sve Verdijeve opere.

    Papa Urban II (1035-1099)Podnaslov drugoga čina je Pustinjak – L'uomo della caverna. To je Pagano što znači da je on glavni lik. Prva slika događa se na dvoru Acciana, tiranina u Antiohiji. Accianov sin Oronte zaljubio se u Giseldu koju su zarobili Turci. I ona se zaljubila u njega. Oronte pjeva dražesnu cavatinu „La mia delizia infondere“ – Svoj zanos unijeti u njezino srce. Tu vezu odobrava njegova majka Sofija koja je potajno primila kršćansku vjeru.

    Druga se slika odvija u planini gdje Pagano okajava svoj grijeh i želi iskupljenje. To je jedan od onih velikih prizora za bas s recitatvom, cavatinom i cabalettom – „È ancor silenzio!“ – Još tišina vlada! Pružit će mu se prilika, jer će njegov nekadašnji štitonoša Pirro pomoći križarima koji se približavaju – a to su Lombardijci koje vodi Arvino – da osvoje Jeruzalem i oslobode Giseldu.

    U trećoj slici Giselda saznaje od Oronteove majke Sofije da su križari ubili Acciana i Orontea. Utječe se Gospi u vrlo lijepoj ariji „O madre del cielo“ – O nebeska majko, pomozi mi u tuzi. Kad je otac Arvino želi odvesti, ona mu se opire. Arvino je hoće ubiti ali ga spriječava Pagano navodeći da je djevojka izgubila razum.

    Podnaslov trećega čina je La Conversione – Obraćanje. Na domak Jeruzalemu hodočasnici pjevaju lijep zbor „Gerusalem! – Jeruzalem. Oronte nije bio ubijen nego samo teško ranjen i susreće se s Giseldom. Mladi ljudi u lijepom andantinu daju oduška svojoj ljubavi, ali na znak da su u blizini tabora Lombardijaca, Oronte bježi. U drugoj slici Arvino zaziva kletvu na svoju neposlušnu kćer. U trećoj slici prisustvujemo krštenju na smrt ranjenog Orontea i to je jedan od najljepših odlomaka opere – izvanredan tercet.

    Bizantski car Aleksije I (1056-1118)Priča se da je nadbiskup Milana zabranio da se taj prizor odigrava na sceni Znajući da je Verdi tvrdoglav i da neće popustiti, libretist Solera i impresario Merelli uspjeli su od policije ishoditi dozvolu da se taj prizor ipak izvede.

    Podnaslov četvrtoga čina opere je Il Santo Sepolcro – Sveti Grob. Usnula Giselda sanja o Oronteu i zatim pjeva ariju za koju je sam Verdi rekao da je najmanje uspio odlomak opere.

    Hodočasnici su na domak Jerusalemu i pjevaju već spomenuti slavni zbor „O Signore, dal tetto natio“. Završili su svoj križarski pohod i ušli u Jeruzalem. U borbama je teško ranjen Pagano. U završnom tercetu oprašta se od brata Arvina i nećakinje Giselde, koji naposljetku saznaju da je on taj sveti čovjek koji im je ukazao put.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. srpnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike