Punokrvna izvedba Mozartove serenade

Završni koncert sezone zagrebačkoga HNK; Wolfgang Amadeus Mozart: Serenada za dvanaest puhača i kontrabas u B-duru (Gran partita), KV 361/370a, dir. Nikša Bareza



  • Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu zaključila je izazovnu kazališnu sezonu, neuobičajeno, instrumentalnim koncertom. Na taj je način publika, dobrog odaziva (u poznatim novim uvjetima), umjesto posljednjoj, rutinskoj izvedbi nekoga repertoarnog opernog djela ili pak više-manje difuznoj večeri opernih odlomaka, nazočila izvedbi iznimne Mozartove Serenade za dvanaest puhača i kontrabas u B-duru (KV 361/370a), koja je poznata kao Gran partita jer je taj naziv (izvorno: gran Partitta) nepoznata ruka dopisala na prvu stranicu Mozartova autografa, najvjerojatnije nakon skladateljeve smrti. Dvanaest puhača čine dvije oboe, dva klarineta, dva basetna roga, četiri (francuska) roga te dva fagota.   

    Naslovnica nosača zvuka s izvedbom <em>Gran partite</em>, Sächsische Bläserakademie, dir. Nikša Bareza, 2006.Neumorni dirigent Nikša Bareza, koji je dirigirajući njemačkim puhačkim ansamblom Sächsische Bläserakademie iz Chemnitza, u vrijeme kad je ondje bio glavni glazbeni ravnatelj (Generalmusikdirektor) i šef-dirigent Filharmonije Roberta Schumanna, snimio Gran partitu za nosač zvuka (kuće Auris subtilis iz Chemnitza) u godini 250. obljetnice skladateljeva rođenja (2006.), sada je istim djelom počastio članove orkestra zagrebačke Opere, koji kao ansambl rijetko ima priliku svirati glazbu izvan opernog i baletnog repertoara.

    Počašćena je Mozartom svakako i publika. Lako je zaboraviti da je sedmostavačna Gran partita, s prosječnom duljinom izvedbe od oko pedeset minuta, među nekoliko najduljih Mozartovih instrumentalnih djela. Iako se danas serenade i divertimenta druge polovine 18. stoljeća obično shvaćaju kao srodne glazbene vrste, nešto lakšeg karaktera u odnosu na ostalu instrumentalnu glazbu, te se vezuju uz jasnu društvenu funkciju, treba reći kako je pojam divertimento u to vrijeme (osobito u prvim desetljećima druge polovine stoljeća) bio prilično neodređen i mogao je označavati različite instrumentalne skladbe (npr. klavirsku sonatu, klavirski trio, djela komorne glazbe općenito), pa tako i djela za vanjsku uporabu u obliku zvučne kulise za različita društvena događanja. Instrumentalna serenada (nasuprot vokalnoj, poput Pedrillove romance u Otmici iz saraja ili Don Giovannijeve Deh vieni alla finestra) bila je formalno nešto određeniji žanr, često s prvim stavkom u sonatnom obliku i brzim finalom, s dva polagana stavka i dva menueta (ponekad s više od jednoga trija), a mogao je biti dodan još jedan brzi ili stavak drugačijeg karaktera (ili više njih). Mozart je najambicioznija djela u tom žanru ostvario kao salcburške orkestralne serenade i bečke serenade za puhače. 



    Iako su serenade u pravilu imale jasnu društvenu funkciju, kao svojevrsna popratna glazba ili glazba za razonodu za različite privatne ili javne svečanosti (često na otvorenom), pa njihovi skladatelji nisu mogli očekivati publiku koja će ta djela slušati odveć aktivno i analitički, Mozartovu Gran partitu, o čijim okolnostima nastanka do danas nemamo neprijeporne podatke, bilo bi nam danas šokantno zamisliti kao takvu zvučnu kulisu. Mozart, koji je pozlatio svaku glazbenu vrstu koje se dotakao, i u žanru plemićke, crkvene ili građanske reprezentacije ostavio je djela trajne vrijednosti, a ponekad samoj glazbenoj vrsti ne samo arhitekturom nego i ozbiljnošću potpuno strana djela, kakva je njegova četverostavačna Serenada za puhače u c-molu (KV 388), koju je morao osobito cijeniti, budući da ju je kasnije prilagodio kao svoj drugi gudački kvintet (KV 406), koji ipak nema snagu izvornika napisanog za puhački oktet.

    Simfonijske ambicije Gran partite najočitije se iskazuju u velikom prvom stavku u kojem nakon uvodnoga portala (Largo) dolazi sonatni oblik (Molto allegro) s hajdnovskom metodom počinjanja druge tematske skupine (u dominantom tonalitetu) čelnom temom ekspozicije (tzv. monotematični sonatni oblik, inače rijedak u Mozarta, što je vrlo neprecizan termin jer takvi stavci uvijek donose i druge teme). Finale je pravi rondo alla turca (premda Mozart ne rabi tu terminologiju), za razliku od posljednjega stavka Sonate za klavir u A-duru, KV 331, koji jest Alla turca, ali – u modernom shvaćanju glazbenih oblika – nije rondo. Između velikoga portala i efektnoga ronda još je pet stavaka: dva menueta (drugi i četvrti), od kojih svaki ima po dva trija; čarobni Adagio (drugi, najpoznatiji stavak, proslavljen poetskim opisom Petera Shaffera u vlastitoj drami i filmu Amadeus Miloša Formana), pravi operni ansambl; još jedan polagani stavak, divna romanca (peti stavak) te tema s varijacijama (pretposljednji stavak).

    Mozartov autograf prve stranice trećeg stavka <em>Gran partite</em> (Adagio); The Library of Congress, Washington

    Posebnosti Gran partite pridonosi i Mozartova obilata uporaba molskih tonaliteta, ne samo na tradicionalnim mjestima (alla turca finale; obvezna varijacija u molu u pretposljednjem stavku; središnji, kontrastni dio romance) nego i u jednom triju u svakom menuetu s triom: u drugom stavku (u B-duru; menueti su u pravilu u osnovnom tonalitetu djela) drugi je trio u g-molu, a u četvrtom je (također u B-duru) prvi trio u b-molu, što je kao tonalitet s pet predznaka potpuno netipičan odabir za pragmatičnog Mozarta. Drugi trio drugog menueta privlačni je Ländler. Očito je da je ovo djelo raskošne instrumentacije skladano s najvećom pažnjom.

    A kakva je bila Gran partita na završnom koncertu sezone zagrebačkog HNK? Budući da je maestro Bareza već snimio ovo djelo za nosač zvuka, nameće se usporedba izvedbi njemačkog i zagrebačkog ansambla. Temeljna je razlika u tome što, iako je snimka Sächsische Bläserakademie rezultat izvedbe uživo, ona zvuči kao egzemplarna studijska snimka, dok se nova zagrebačka izvedba zbog povremenih nepreciznosti ne bi mogla izdati na nosaču zvuka. Njemački je puhački ansambl u vrijeme izvedbe s Barezom postojao već više od petnaest godina, dok je zagrebački ansambl oblikovan odabiranjem članova opernog orkestra. Spomenute nepreciznosti obuhvaćaju nekoliko mjesta na kojima ansambl nije bio sasvim zajedno te pojave kao što je lagano škripanje prvoga klarineta tijekom prvog trija prvoga menueta (i povremena čujnost struje zraka u instrumentu).

    Izvedbu je obilježila i jedna bizarnost, koja je vjerojatno promaknula dijelu publike: nakon završetka ekspozicije prvoga stavka, kontrabasist je nastavio svirati početak provedbe (što nije trebao), dok je ostatak ansambla (najprije klarineti i fagoti) počeo s očekivanim ponavljanjem ekspozicije! Tako je kontrabas dominantnim pedalom (svirajući duboki F puna četiri takta; provedba počinje u F-duru, u kojem završava ekspozicija) kontrirao početku ekspozicije u B-duru, što je uzrokovalo neželjeni efekt. (Drugi je slučaj kad skladatelj iznimno traži efekt dominantnog pedala uz temu u tonici, kao npr. na početku reprize prvoga stavka čuvene Beethovenove Sonate za klavir br. 23 u f-molu, op. 57, takozvane Appassionate.)



    Ipak, nekoliko opisanih tehničkih propusta ne može dovesti u pitanje da su Nikša Bareza i ansambl zagrebačke Opere ostvarili punokrvnu izvedbu Mozartove serenade. Partitura se odlikuje vrlo diferenciranom dinamikom i akcentima; puna je sforzandâ (sf), fortesubito piano (fp), sforzandosubito piano oznaka (sfp). Bareza je pri radu s ansamblom tome očito posvetio veliku pažnju i postigao da se brojni Mozartovi kontrasti realiziraju u punoj oštrini i dramskoj snazi. Ostvarivanje akcenata u klarinetima i basetnim rogovima u drugom dijelu prvoga trija prvoga menueta (tj. drugoga stavka) odličan je primjer za to. Primjera je još mnogo, ali neka se spomene isticanje signala rogova na kraju ekspozicije odnosno reprize (prije code) prvoga stavka.

    Razliku u karakterima dvaju menueta ostvario je primjerenim odabirom tempâ: drugi je menuet (četvrti stavak) brži od prvoga (drugi stavak). Adagio čuvenoga trećeg stavka Bareza je uzeo nešto brže od tradicionalnih izvedbi (i brže od vlastite izvedbe s njemačkim ansamblom), ali stavak je prirodno pulsirao u svoj svojoj delikatnosti i ljepoti (bilo je očito da ansambl uživa svirajući ga), dok su sola prve oboe, prvoga klarineta i prvoga basetnog roga izvrsno realizirala razgovor triju glasova u tome opernom ansamblu, koji se odmotava tako spontano, iako je formalno savršeno uređen (kao stavak u sonatnom obliku). Mogli smo zatvoriti oči i prepustiti se nezaboravnoj glazbi. U tradicionalnim izvedbama zadnji je akord toga stavka često zadržan, no Mozart ne bilježi nikakve fermate (da ne kažem: corone), i očito ga želi kratkim, odsječenim. Bareza je slijedio Mozarta: efekt je upravo u odsustvu očekivanoga.



    Takvim je interpretacijskim postupcima zapravo nastavio put koji je s orkestrom zagrebačke Opere zacrtao prije nekoliko sezona obnavljajući majstorov Figarov pir: put kojim se oštrine, kontrasti, dramski naglasci ne ublažavaju, ne uljepšavaju, nego ističu (ali ne maniristički, preko mjere) jer je ta glazba, prožeta retorikom, zaista govor zvuka (sintagma iz naslova knjige Nikolausa Harnoncourta, čijim je seminarima o Mozartu Bareza nazočio na početku svoje međunarodne karijere); njena funkcija nije samo da bude lijepa. Tko je, dakle, na kraju Gran partite pod Barezinim ravnanjem pomislio kako je bilo lijepo, možda je propustio reagirati na bogatstvo kontrasta i oštrina u Mozartovoj glazbi, koja, ni kad se čini najviše apolinijskom, nikad nije samo – lijepa. Ovakva izvedba pokazuje da je Gran partiti, iako je izvode i ansambli bez dirigenta, potreban umjetnički autoritet.

    Iako se čini da je Mozart u ovoj serenadi ponešto favorizirao klarinete, koje je toliko volio i uvijek obilno koristio kad ih je imao na raspolaganju, partitura ovog djela takva je da zaista svaki od trinaest svirača ima u čemu uživati, što je bio slučaj i u zagrebačkoj izvedbi (razumije se, uživaju i slušatelji u brižno orkestriranom djelu s najrazličitijim kombinacijama glazbala). Projekti izvedbi instrumentalnih djela korisni su za održavanje kondicije orkestra Opere. I prvi mjeseci nove kazališne sezone bit će dio ove kalendarske, tj. Beethovenove godine, u kojoj se, u nesvakidašnjim uvjetima, pokušava slaviti Beethovenov 250. rođendan. Zašto mu se, ako bude uvjeta za to, ne bi pridružili i maestro Bareza i orkestar zagrebačke Opere, možda s Eroicom (Trećom simfonijom) i nekom od Beethovenovih uvertira? 

    Dirigent: Nikša Bareza
    Članovi Orkestra Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
    Oboe: Jelena Ilčić (1.), Ivan Kobylskiy (2.)
    Klarineti: Bogdan Bikicki (1.), Davor Črnigoj (2.)
    Basetni rogovi: Abdul-Aziz Hussein (1.; kao gost), Danijel Martinović (2.)
    Rogovi: Ksenija Reljić (1.), Vinko Rožić (2.), Srđan Peić (3.), Marko Novak (4.)
    Fagoti: Istvan Matay (1.), Vladimira Horvat Čolić (2.)
    Kontrabas: Ivan Gazibara

    Program: Wolfgang Amadeus Mozart: Serenada za dvanaest puhača i kontrabas u B-duru (Gran partita), KV 361/370a
    I. Largo – Molto allegro
    II. Menuetto – (Trio I, II)
    III. Adagio
    IV. Menuetto: allegretto – (Trio I, II)
    V. Romance: adagio – Allegretto – Adagio
    VI. Tema con variazioni: andante
    VII. Finale: allegro molto

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 13. srpnja 2020.

Piše:

Karlo
Radečić

kritike