Instruktivan i uredno izveden barokni program

Kućni stream-koncert čembalistice i pijanistice Ive Konjevod

  • Djela iz razdoblja baroka bila su tema kućnog recitala čembalistice i pijanistice Ive Konjevod. Možda se pitate zašto kućnog. Zbog toga što je samo prenošen iz privatnog stana za one koji su se uključili na stream. Potpuno bez publike. Jedino sa šetnjom umjetnice iz sobe u sobu u svrhu simulacije koncertne situacije, za njezin kratki odmor i prijelaz na novi zadatak u opsežnom programu. Recital je bio planiran za prostor Muzeja za umjetnost i obrt, ali su ga promijenile znane okolnosti. Takoreći u posljednji čas. Teško je nagađati o daljim razlozima.

    Naime, trebalo je transportirati dva osjetljiva instrumenta, što bi zapravo bio nepotreban podvig i previsoka cijena za vrlo malo slušatelja koji bi se u nemilo vrijeme odlučili doći. Njezino ime zasad zvoni ponajprije u vrlo ograničenim čembalističkim krugovima. O tome svjedoči i njezin svojevrsni pedagoški pothvat upoznavanja mlade generacije s čembalom u muzičkim školama, što se doznaje iz njezine umjetničke biografije.

    Za novi, kućni recital Iva Konjevod odlučila je spojiti svoje dvije profesije za koje se spremala na visokim školama. Kao pijanistica i kao čemblistica. I tako je na čembalu Neupert, kopiji Blancheta i na Simonovu fortepianu, preteči suvremenog klavira iz godine 1840., uredno i poučno izvodila izbrani repertoar. Ne treba niti napominjati da pomno uređena glazbala dolaze iz vrijedne zbirke Ljubomira i Danijela Gašparovića koji su uz onaj Pleyel Svetislava Stančića i osmislili. I kojem ne nedostaje svirača ni publike u staronormalnim okolnostima. Ovog časa su se djelomično morali osloniti na stream ili potpuno, kao u slučaju Ive Konjevod.

    Instruktivini izbor programa protezao se i geografski baroknim širinama i dužinama po cijeloj Europi, koja se tada hranila baroknim stilom na dvorovima i plemićkim posjedima. Valja ipak zapaziti da su tadašnji bogataši birali i naručivali   malo bolju glazbu, od boljih autora i izvođača nego što to čine stasali u novije vrijeme, s drugim ukusom i ponosom na svoje neznanje.

    Jean-Henri DAnglebert (1629–1691)Giles Farnaby (1563–1640)

    Lutajući od čembala do pianofortea po izboru kojem ne ulazimo u tajne razloge za svako pojedino djelo, Konjevod je poučno na početku predstavila Staru španjolsku Gilesa Farnabyja, a potom i Variations sur les Jean-Henrija D'Angelberta, što je ujedno za većinu bilo novo poznanstvo s njihovim šarmantnim skladbama. Uredno i poučno. Slijedio je niz skladbi tada vrlo popularnog, francuski lepršavog i cijenjenog Francoisea Couperina. I onda smo dočekali Bacha i njegovu uvodnu Toccatu Partite u e-molu. Opet je to bilo poučno i bez namjere da se možda predoče neke razlike u odnosu na druge skladatelje, baš kao i poslije sa Sonatom Carla Phillippa Emanuela, sina Johanna Sebastiana. Jedno izborničko iznenađenje se uredno prikazalo i Sonatom malo nam znanog portugalskog skladatelja Carlosa Seixasa. Pouka iz barokne glazbe za instrumente s tipkama završila je s Domenicom Scarlattijem, kojeg nije zaobišao nitko tko se bavio studiranjem na instrumentima s tipkama, i izborom njegovih ipak rijetkih sonata pisanih u molu.

    Koncentracija Ive Konjevod svela se na pomni izbor, poštenu akademsku izvedbu za dobru ocjenu na ispitu, usmjerenu na izbor u kojem je bilo važnije predstaviti program i kvalitetu izabranih i obnovljenih glazbala nego eventualnu razliku u prezentaciji osobitosti pojedinih skladatelja. A nije da ona ne postoji, premda sve kompozicije obuhvaća isti, barokni stil. U to doba sveeuropski.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. studenog 2020.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike