Sugestivno tumačenje koje nadrasta zahtjeve klavirske tehnike

Ciklus Pleyel Svetislava Stančića: Koncert pijanista Lovre Pogorelića, Muzej za umjetnost i obrt, 21. studenoga 2020.



  • U petom ciklusu koncerata na povijesnim klavirima, nazvanog Pleyel Svetislava Stančića, što ga priređuje Umjetnička organizacija Cristoforium, nastupio je u subotu, 21. studenoga 2020. pijanist Lovro Pogorelić. Auditorij atrija Muzeja za umjetnost i obrt, oštećenog u potresu, primio je manji broj slušatelja, a u izravnome prijenosu mogli su nastup pratiti i svi oni zainteresirani poznavatelji ne toliko često u nas izvođenih skladbi iz klavirskog opusa Franza Liszta (1811-1886), jednog od najvećih klavirskih virtuoza 19. stoljeća. Lovro Pogorelić odabrao je njegove Etudes d'execution transcendente, S. 139 (prevedeno kao Transcendentalne etide) izvevši u cjelini dvanaest etida koje odražavaju sazrijevanje Liszta kao pijanističkog virtuoza, čovjeka i umjetnika za čiju glazbu je kadikad potrebno i više preslušavanja kako bi se otkrio glazbeni sadržaj, a ponekad i literarna podloga odabrana kao ishodište skladateljskog postupka.

    Počevši svirati klavir u ranoj mladosti kod poznatog bečkog klavirskog pedagoga Carla Czernyja (1791-1857), upoznao je Franz Liszt osnovne vježbe – etide čija je svrha prije svega stjecanje dobre tehnike za razradu svih detalja klavirskih skladbi kao i brzine sviranja. U dobi od petnaest godina Liszt je skladao Dvanaest velikih etida (1826). Bruseći neprekidno način sviranja, tražio je nova rješenja u svojim etidama pa je više puta preinačio polaznu zbirku, objavivši prvi put 1837. Transcendentalne etide davši im konačni oblik 1852. s posvetom svom učitelju klavira Carlu Czernyju. Dvanaest etida složio je prema durskim i molskim paralelnim ljestvicama počevši od C-dura po silaznom kvintnom krugu, obuhvativši polovinu od dvadeset i četiri različita tonaliteta prema tonovima kromatske ljestvice. Za deset etida sam je skladatelj odabrao naslove koji otkrivaju svojevrsni program bilo iz književnosti, povijesti ili mitologije: Pejzaž i Mazeppa prema poeziji Victora Hugoa (1802-1885), Divlji lov prema germanskom mitu o lovcima, a u etidi Vizija koja dočarava grobnu scenu Napoleona pojavljuje se u tercama tema slična početku sekvence Dies irae, dies illa u drugačijem rasporedu intervala i bogatoj harmonizaciji.



    Dvjema etidama (drugoj Vrlo živahno i desetoj Appassionato) dao je naslove kod redakcije i priprema za tisak pijanist i skladatelj Feruccio Busoni (1866-1924), jedan od prvih pijanista koji je ciklus Transcendentalne etide odsvirao u cjelini, što sam Liszt možda i nije zamišljao. Unatoč pojednostavljenjima u notnom zapisu prilagođenog pijanistima s manjom rukom, pripadaju Transcendentalne etide po iznimnim zahtjevima za pijaniste vrhu ljestvice od devet stupnjeva, kako je etide različitih autora razvrstao izdavač G. Henle (osnovan 1948. u Münchenu). Liszt je klasificirao poteškoće koje treba svladati u cilju tečnog i virtuoznog sviranja klavira, smjestivši ih u četiri grupe: 1. oktave i akordi (rastavljeni i simultani); 2. tremolo; 3. dvostruke note i 4. ljestvice i arpeggio.

    Sve ove načine sviranja, uz legato-cantilenu, staccato, križanje ruku, obilno je iskoristio u dvanaest Transcendentalnih etida čija izvedba traje sedamdesetak minuta. Tema se često seli iz ruke u ruku, rastavljeni akordi, oktave i ljestvice (dijatonske i kromatske) slobodno kroče tonskim prostorom čitave klavijature. Odabravši uz C-dur i a-mol tonalitete sa snizilicama, ušao je Liszt – uz jednostavnija rješenja dijatonskih modulacija, u posebno obojen, zasjenjeniji prostor smjelih rješenja romantizmu primjerenih kromatskih modulacija uz različite varijante neakordičkih tonova (zaostajalice, izmjenični i prohodni tonovi, appoggiature, pedalni ton). Prema mišljenjima mnogih muzikologa, pijanista i glazbenih pisaca, povijest klavirskih etida može se (uvjetno) podijeliti na razdoblja prije i poslije Liszta, jer stvorivši novi tip virtuozne koncertantne etide, on je tu glazbenu vrstu podignuo na dotad neslućenu umjetničku visoravan, premostivši granice isključivog uvježbavanja tehnike sviranja.



    Integralna koncertna izvedba svih dvanaest Transcendentalnih etida pretpostavlja izvrsnu tehniku sviranja, muzikalnost, izjednačeno profiliranje dinamike u svim registrima klavira, koncentraciju i, usudili bismo se reći, dovoljnu fizičku izdržljivost pijanista na koncertnome podiju. Rijetki su slučajevi u povijesti klavirskih koncerata u Zagrebu da su se gostujući, a manje domaći pijanisti, upustili u takav pothvat. Prošle godine izveo je Lisztove Transcendentalne etide u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića izraelski pijanist Boris Giltburg (1984), odsviravši u drugome dijelu koncerta i Trinaest preludija, op. 32 Sergeja Rahmanjinova.

    Među suvremenim hrvatskim pijanistima je Lovro Pogorelić jedan od onih koji češće u programe svojih koncerata uvrštavaju skladbe Franza Liszta. Stoga ne čudi što je posegnuo za prvim, vrhunskim koncertantnim etidama Franza Liszta, prihvativši izazov otkrivanja skladateljeva zapisa i mogućnosti njegova tumačenja. Formiran kao pijanist na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Zvjezdane Bašić (1926-2005) na potvrđenom višedesetljetnom iskustvu zagrebačke Stančićeve pijanističke škole, Lovro Pogorelić usavršavao se i kod uglednih europskih klavirskih pedagoga. Povezujući ranija s novim znanjima nastojao je pronaći samostalni umjetnički put, prenoseći već više od dva desetljeća svoja iskustva studentima klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Neke od premisa Stančićeve pijanističke škole bile su detaljno upoznavanje izvornika skladbe i minuciozna razrada detalja u odnosu na artikulaciju tona, oznake dinamike i tempa.

    Kako je već rečeno, Lisztove Transcendentalne etide pravi su katalog najrazličitijih  načina sviranja, artikulacije tonova, vođenja glasova i pedalizacije, što je Lovri Pogoreliću pružilo savršeno ishodište za predstavljanje vlastita pijanističkog umijeća, koncentracije, dobre memorije, razrađene dinamike, punog gotovo orkestralnog tona klavira i izdržljivosti do posljednjih taktova posljednje etide. Koncertni klavir tvrtke Pleyel iz 1911. godine iz ostavštine profesora Svetislava Stančića (1895-1970) ne može se možda mjeriti u svemu sa savršenijim suvremenim klavirima, ali njegove su dobre osobine bile dostatne Lovri Pogoreliću da autentično i sugestivno interpretira Lisztove Transcendentalne etide (1. Preludio, 2. Fusées, 3. Paysage, 4. Mazeppa, 5. Feux follets, 6. Vision, 7. Eroica, 8. Wilde Jagd, 9. Ricordanza, 10. Allegro agitato molto, 11. Harmonies du soir, 12. Chasse-neige).

    Melodijske linije isticale su se bez obzira na njihov položaj u odnosu na razigranu ili akordički strukturiranu pratnju, pijevnost legata i jasnoća staccata dali su temeljno obilježje nekim etidama, a ljestvične pasaže, oktave u jednoj ili obje ruke paralelno ili u protupomaku u brzome su tempu proklizale po čitavoj klavijaturi. Neke etide su formalno građene kao mozaik kraćih prepoznatljivih motiva, neke kao tema s varijacijama, a neke kao dvo- ili trodijelne pjesme. Tempo kao jednu od važnih značajki Transcendentalnih etida također je Lovro Pogorelić ispoštivao unoseći samo povremeno agogičke promjene i vraćajući se brzo odabranom ritamskom pulsu. Rasvijetlivši u svakoj od etida njen glazbeni sadržaj, Lovro Pogorelić sigurno je, mirno i s lakoćom uranjao u ugođaj svake od njih, prenoseći ga slušateljima svojim dorečenim i zanimljivim sviranjem.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 7. prosinca 2020.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike