Barokni izazovi mezzosopranstice Dunje Vejzović

CD album Dunja Vejzović, Hrvatski glazbeni barok, Aulos Varaždin, 2020.

  • <em>Dunja Vejzović, Hrvatski glazbeni barok</em>, CD, Aulos Varaždin, 2020. Novi nosač zvuka varaždinske Udruge za menadžment glazbene i primijenjene umjetnosti Aulos, koju već desetljećima vodi  nadasve angažirani, uporni i savjesni Vladimir Gotal, umirovljeni tonski snimatelj i producent u gradu poznat pod nadimkom Dodek, nedvojbena je novost, a za mnoge ljubitelje pjevanja zacijelo i iznenađenje. Doista, bez predanog i samozatajnog rada Vladimira Gotala-Dodeka, kulturni život Varaždina u posljednjih tridesetak godina bio bi bitno siromašniji, pogotovo zbog toga jer je godinama, uz ostala snimanja, tonski bilježio koncerte Varaždinskih baroknih večeri i do sada objavio desetke nosača povijesnih izvedbi festivala.

    Nedavno objavljeni nosač zvuka koji u ovoj prigodi, još i prije službene promocije, predstavljam javnosti, jest CD s madrigalima i motetima baroknih majstora - bilo da je riječ o hrvatskom geniju Ivanu Lukačiću ili pak o skladateljima talijanskog podrijetla koji su životom i djelovanjem stvarali, oblikovali i afirmirani baroknu glazbu u Hrvatskoj. Interpretatorica je ugledna operna umjetnica, mezzosopranistica Dunja Vejzović, a s njom surađuju Alen Kopunović Legetin, orgulje, pozitiv i čembalo, Igor Paro, chitarrone i Augustin Mršić, viola da gamba. Na nosaču zvuka je objavljeno devet monodijskih pjesama Tomasa Cecchinija, pet Gabriela Pulitija, dva moteta Ivana Lukačića i na kraju jedna gregesca Marcantonia Romana, sve u trajanju od gotovo sat vremena.

    Dunja VejzovićDunju Vejzović, rođenu u Zagrebu 1943. godine, ljubiteljima operne umjetnosti zacijelo nije neophodno predstavljati. Pa ipak, ta hrvatska operna pjevačica i glazbena pedagoginja velikog međunarodnog ugleda, koja je jednako uspješno pjevala mnoge sopranske i mezzosopranske uloge, zavrjeđuje u svakoj prigodi prisjećanja na njezine najveće uspjehe.

    Dunja Vejzović počela je karijeru još kao studentica zagrebačke Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u zagrebačkom HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka.

    Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu, otišla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. privukla pozornost glazbene javnosti.

    Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978. do 1980., u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala kultnu ulogu Kundryu Parsifalu i postala njezina vodeća svjetska interpretatorica. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskim filharmoničarima je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI snimila tri cjelovite Wagnerove opere: Parsifala, koji je dobio Grand Prix du DisqueLohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonistica u premijerama u Bečkoj državnoj operi, milanskoj Scali i pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i izvoditi talijanski belkantistički repertoar, nastavljajući njegovanje francuskoga, za koji je imala osobite predispozicije.

    Dunja Vejzović (Azucena) – Giuseppe Verdi, <em>Trubadur</em>, Nürnberg, premijera 1974. Dunja Vejzović (Amneris) – Giuseppe Verdi, <em>Aida</em>, Nürnberg, premijera 1976.

    U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thérese. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina daljnja promišljanja, što ju je svrstalo u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju.

    Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, jedna je od najuglednijih u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama. Uz operni repertoar, Dunja Vejzović sustavno bogati svoj jednakovrijedan koncertni repertoar popijevkama Gounoda, Masseneta, Berlioza, Čajkovskog, Rahmanjinova, Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Wolfa, Berga i R. Straussa te Granadosa i De Falle. S glazbeno-scenskom družinom VE-RO (Vejzović - Romanowski) utemeljenom 1993., realizira glazbeno-scenska djela koja promoviraju mlade pjevače: operu-oratorij Prikazanje duše i tijela (režija Romanowski) i Giulio Cesare (režija Medvešek). Umjetnica je respektabilne diskografije (EMI, DGG, Virgin Classics...). Unutar ­­­­­VERO Visiona objavljuje tonske nosače zvuka i to In Memoriam Lovro von Matačić, Winterreise i prvu zbirku autohtonog folklora u Hrvatskoj  Ovo je naše najbolje, kao i iscrpnu monografiju na 216 stranica s više od 300 fotografija i CD-om s presjekom njezinih interpretacija (1966-2004).

    Dunja Vejzović (Kundry) – Richard Wagner, <em>Parsifal</em>, Bayreuthske svečane igre Od godine 1995. bavi se i pjevačkom pedagogijom, prenoseći svoje golemo umjetničko iskustvo i mladim naraštajima (Graz, Zagreb).  Profesorica je na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu. Dunja Vejzović je osnivački član svjetskog kluba Soroptimist Zagreb od 1995. Danas u istom klubu u Stuttgartu sudjeluje u mnogim humanitarnim i angažiranim projektima. Kroz tvrtku VERO Vision, uz HNK, inicijatorica je i organizatorica Hrvatskog natjecanja za stipendiranje mladih profesionalnih pjevača. S gostima profesorima na otoku Rabu od 2001. drži majstorske tečajeve za Lied i Opernu interpretaciju.

    Mnogi od njezinih inozemnih studenata zarana su izgradili zamjetne međunarodne karijere (Christina Landshamer, Annelie Sophie Müller, Kleopatra Papatheologu, Patrick Zielke, Sigrun Palmadotir, Martina  Welschenbach i dr.), baš kao i nekoliko sjajnih hrvatskih pjevača sa stalnim solističkim angažmanima u uglednim zapadnoeuropskim opernim kućama, i to tenor Ivan Turšić (Državna opera u Hannoveru), bas Marko Špehar (Nacionalno kazalište u Mannheimu), bas-bariton Krešimir Stražanac (Opera u Zürichu), sopranistica Evelin Novak (Njemačka državna opera u Berlinu) i mezzosopranistica Diana Haller (Državno kazalište u Stuttgartu). U Zagrebu su pak poslijediplomski studij kod profesorice Vejzović, među inima, završile mezzosopranistica Renata Pokupić i sopranistica Adela Golac-Rilović. 

    Dunja Vejzović dobitnica je najviših međunarodnih i hrvatskih nagrada i to kronološkim redom:
    · 1981/82. - nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade FannyHeldy za snimljenu izvedbu Kundry (R. Wagner: Parsifal)
    · 1982. - Nagrada Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika
    · 1983. - godišnja Nagrada Vladimir Nazor
    · 1984. - nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade FannyHeldy za snimljenu izvedbu Ortrud (R. Wagner: Lohengrin)
    · Nagrada Judita za najbolju umjetničku izvedbu na Splitskom ljetu (1987.)
    · 1989. - Nagrada Orlando za najbolju umjetničku izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama
    · 1993. - Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski
    · 1995. - diskografska nagrada Porin za najbolju vokalnu izvedbu
    · 1996. - odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
    · 1999. - diskografska nagrada Porin za životno djelo i poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi
    · 2003. - diskografske nagrade Porin: za album godine i najbolju solističku ili komornu izvedbu
    · 2010. - njemački Savezni križ za zasluge (njem. Bundesverdienstkreuz) za izuzetne zasluge u brojnim humanitarnim, socijalnim i kulturnim projektima
    · 2013. - Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliki doprinos opernoj umjetnosti
    · 2019. - Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo

    Dunja Vejzović (Medeja) – Luigi Cherubini, <em>Medée</em>, Opéra national de Paris, premijera 1986. Upravo zbog tako bogate operne i pedagoške karijere, u čijem je središtu trajno bila operna produkcija na najvišoj razini glazbeno-scenskog stvaralaštva, može se učiniti neobičnim da umjetnica Dunja Vejzović posegne za repertoarom barokne monodijske prakse. Kako bi to pojasnila, umjetnica je ljubazno pristala dati osobnu izjavu kako je došlo do suradnje s Varaždinskim baroknim večerima 1999. godine, kada ih je vodio nažalost preminuli maestro Vladimir Kranjčević. Većina snimki potječe s koncerta održanog 27. rujna 1999. godine u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu:

    „Poziv na nastup u recitalu hrvatskog baroka u Varaždinu 1999. me je tada jako iznenadio i moja prva reakcija je bila NE. To je zbog velikog strahopoštovanja naspram Hrvatskog baroka, naspram discipline koju ta muzika zahtijeva te naspram elastičnosti glasovnog organa koji je potreban za njeno izvođenje. Napominjem da je u mojoj karijeri prevladavao dramski repertoar i mislim da nema puno pjevača koji su poslije Wagnera pjevali barok.

    No prevagnula je znatiželja i želja biti u toj muzici, izvoditi ju. Kako sam ja prvenstveno muzičar a ne fetišist svojega glasa, savladala sam taj zadatak radeći kompromise. Usprkos mojeg zahtjevnog perfekcionizma i opreza uspjela sam uživati. Muzika pokaže put i muzičar se „uvali“ u to okrilje i sve opcije tehnike i interpretacije se naprosto animiraju.

    Zahvaljujem gosp. Gotalu da je ovaj, među mojim snimkama vrlo rijetki materijal izvadio iz arhive i omogućio ovaj CD. Kolegama koji me prate, Alenu Kopunović Legetinu, Igoru Pari i Augustinu Mršiću zahvaljujem da su imali strpljenja sa mnom, vrlo zahtjevnom i strogom partnericom. Bravo za iznimno muziciranje! Zahvaljujem i tonskim majstorima, prvo nezaboravnom preminulom Mladenu Škalecu, mojem dugogodišnjem suradniku te Božidaru Panduriću i Vjekoslavu Nježiću uz koje je ova snimka dobila na kvaliteti.

    Dunja Vejzović

    Drago mi je da je ovaj CD takoreći pokrenuo niz snimaka iz moje arhive koji su u pripremi kod VERO Vision i Croatia records.“

    Okupljeni biseri hrvatske barokne glazbe velikim su dijelom zaživjeli zahvaljujući radu i trudu transkriptora, muzikologa Ennia Stipčevića koji je većinu tih pjesama otkrio i pripremio za izvođenje. Naime, do sada objavljenih šezdesetak znanstvenih radova, među kojima trinaest knjiga i dvadesetak notnih izdanja, svjedoče izuzetnu znanstvenu znatiželju, upornost i discipliniranost u istraživanjima i nerijetko znatnu sreću u pronalaženju vrijednih notnih rukopisa i dokumenata kojima Ennio Stipčević nadograđuje mozaik prvenstveno hrvatske glazbene povijesti 16., 17. i 18. stoljeća. S takvim je rezultatima rada, osobito nakon smrti svojega mentora i najzaslužnijeg promicatelja hrvatske starije glazbe, akademika Lovre Županovića (Šibenik, 1925. – Zagreb, 2004.), upravo Stipčević zauzeo najistaknutije mjesto među suradnicima Varaždinskih baroknih večeri.

    Popis skladbi: <em>Dunja Vejzović, Hrvatski glazbeni barok</em>, CD, Aulos Varaždin, 2020. Uz Cecchinijeve monodijske skladbe, a monodija je tipično postignuće baroknog razdoblja budući da izdvaja jedan glas dodajući mu instrumentalnu pratnju kao bassocontinuo, nosač zvuka Dunje Vejzović donosi i napjeve Gabriela Pulitija i Ivana Lukačića te po jedan primjer Gabriela Pulitija i Francesca Sponge Uspera, koje na orguljama izvodi Alen Kopunović Legetin, te na kraju gregescu Mari mi dite Marcantonia Romana.

    Repertoar je to vrijedne barokne monodije nastale na hrvatskom tlu, tekstovi su na talijanskom i na latinskom jeziku, sadržajno duhovni moteti i svjetovni madrigali, a najviše oduševljavaju interpretacije svih sudionika, dakako na čelu s mezzosopranistiom Dunjom Vejzović, jer nadasve suptilno, pjevački i stilski primjerno i umjetnički uvjerljivo i dojmljivo nižu biserje barokne duhovnosti koja s jednakom dostojanstvenošću pjeva o ljubavi, bilo onoj duhovnoj bilo onoj životnoj, svjetovnoj.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 21. siječnja 2021.

Piše:

Zdenka
Weber