Suptilne akustične mogućnosti povijesnog klavira

Predstavljanje Bösendorfer glasovira u vlasništvu Kristiana Nakića i koncert pijanista Pavla Mašića i sopranistice Ivane Lazar, Baštinski ciklus, Hrvatski dom u Splitu, 18. veljače 2021.

  • Primjerak povijesnog Bösendorfer glasovira nastalog prema dizajnu Antona Grossera

    „Povijesno osviješteno izvođenje rane glazbe“ ustalilo se u europskoj (svjetskoj) izvodilačkoj praksi u drugoj polovici 20. stoljeća kada su specijalizirani komorni ansambli počeli predstavljati glazbeni repertoar od srednjega vijeka do ranoga 19. stoljeća koristeći replike starih instrumenata. Zahvaljujući muzičkoj ikonografiji – likovnim prikazima, ali i zapisima suvremenika, nicale su u skladu sa spomenutim izvorima radionice za izradu starih instrumenata u težnji da se, koliko god je to moguće, pokuša dočarati autentično zvučanje instrumenata primjerenih glazbeno-estetskome poimanja ranijih glazbeno-povijesnih razdoblja. Prionulo se tako izradi puhačkih i instrumenata s tipkama, a manje gudačkih, jer još uvijek publika širom svijeta može uživati u izvornome zvuku violina izrađenih u 17. i 18. stoljeću u trima majstorskim radionicama iz Cremone: obitelji Amati, Stradivari i Guarneri.

    Ignaz Brodmann (1763-1848)Posebno mjesto među instrumentima pripada (pojedinim) orguljama koje su se uspjele sačuvati kroz nekoliko stoljeća zadržavši – unatoč kasnijim preradama i drugim zahvatima – doista veliku zvukovnu autentičnost. No, i ti instrumenti doživjeli su svoje replike kao što je npr. slučaj s orguljama iz katedrale u Lübecku, u potpunosti uništenim u savezničkome bombardiranju grada 1942. godine. Djelo jednog od najvećih njemačkih graditelja orgulja 17. i početka 18. stoljeća Arpa Schnitgera (1648-1719) iz 1699. godine odlikovale su se izvanrednim zvukom koji se mogao približiti prema njegovim restauriranim orguljama iz crkve sv. Jakova u Hamburgu. Organolozi iz švedskoga GOArt centra u Göteborgu predstavili su na simpoziju Faszination Schnitger-Orgel održanom u Lübecku 2002. godinu svoj projekt izrade replike Schnitgerovih orgulja u Novoj crkvi u Göteborgu spojivši svirački dio prema dispoziciji orgulja crkve sv. Jakova u Hamburgu, a kućište prema orguljama katedrale u Lübecku. Na mjestu starih orgulja u katedrali u Lübecku izgrađene su nove na temelju projekta Riemenn Gesellschaft der Architekten (Lübeck) pri čemu je kućište ostvareno kao na starom instrumentu, a za svirački mehanizam je sačuvana stara dispozicija osuvremenjena novim tehničkim rješenjima.

    Ludwig Bösendorfer, glavni tehnički majstor Franz Berger, njegov sin Carl Georg (u sredini) i Carl Hutterstrasser (prvi slijeva)Ludwig Bösendorfer, glavni tehnički majstor Franz Berger, njegov sin Carl Georg (u sredini) i Carl Hutterstrasser (prvi slijeva)Povijest klavira kraća je od povijesti orgulja (najstarije su poznate još iz staroga vijeka), jer prvi takav instrument s tipkama čija je konstrukcija bila savršenija u usporedbi sa, od ranije poznatim čembalom, izradio je 1709. godine talijanski graditelj Bartolomeo Cristofori (1655-1731). Bio je to instrument na kome su se mogli izvoditi dulji, izdržani tonovi (što je u skladbama za čembalo bilo nadomješteno brojnim ukrasima koji su produljivali trajanje osnovnoga tona), a odrazilo se i na način skladanja. Mehanizam klavira se s vremenom usavršavao dajući glazbenicima nove mogućnosti sviranja prešavši put od drvene do metalne konstrukcije, od bečke do (polu)engleske mehanike, od instrumenata skromnih dinamičkih nijansi do stupnjevanih u širokome rasponu.

    Od manufakturne prelazilo se na tvorničku proizvodnju pa su u mnogim zemljama Europe osnivane radionice (kasnije neke prerasle u tvrtke) među kojima i tvrtka Bösendorfer u Beču. Njen osnivač Ignaz Bösendorfer (1796-1859) naukovao je u majstorskoj radionici Ignaza Brodmanna (1763-1848), a vlastitu radionicu osnovao je 1828. godine. U prvoj polovini 19. stoljeća u Beču je bilo gotovo 400 radionica za izradu klavira od kojih je dulje djelovalo i opstalo tek njih nekoliko među kojima i tvrtka Bösendorfer zahvaljujući brojnim inovacijama Ignaza i njegova sina Ludwiga (1835-1919) koji je nastavio djelovanje obiteljske tvrtke. Dobre odlike klavira Bösendorfer pribavile su Ignazu prestižnu titulu „carskog i dvorskog graditelja klavira“.

    Bösendorfer glasovir, nekad u vlasništvu obitelji muzikologinje Sonje Katušić iz Zagreba, a sada u vlaništvu Kristijana Nekića

    Jedan od klavira tvrtke Bösendorfer davno je nabavljen i u Hrvatskoj, a od 1930. godine bio je u vlasništvu obitelji muzikologinje Sonje Katušić iz Zagreba. Tijekom dugogodišnjega pedagoškog rada na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (predajući predmet Glazbena umjetnost) Sonja Katušić je provela kroz to umjetničko područje mnoge učenike od kojih su neki kasnije postali profesionalni glazbenici, a neki ljubitelji glazbe kao i Kristian Nakić kome je darovala svoj dragocjeni klavir. Želja da taj stari gospodin, klavir Bösendorfer prema svemu sudeći izrađen čak 1850. godine, iz obiteljskoga kruga ponovno uplovi u javni koncertni život potaknula je Kristiana Nakića da ga pohrani i ustupi na korištenje Hrvatskome domu u Splitu što je početkom godine dogovoreno u ugovoru između Kristiana Nakića i v. d. ravnatelja te ustanove Marina Kaporela.

    Obnovljeni je prostor Hrvatskoga doma otvoren u subotu, 19. prosinca 2021. svečanim koncertom s programom skladbi tematski vezanih uz Split ili skladbi splitskih skladatelja. Nastupili su mnogi ugledni interpreti u skladbama u kojima nije bio zastupljen i klavir. Ustupljeni klavir Bösendorfer je u svom Atelieru Pavlinić u Zagrebu u potpunosti rekonstruirao i restaurirao Zlatko Pavlinić poštujući sve odlike klavira građenih u bečkoj radionici sredinom 19. stoljeća. Tako „osvježen“ vremešni gospodin, klavir Bösendorfer zazvučao je prvi put u Hrvatskome domu u Splitu na prvome koncert „Baštinskoga ciklusa“ potvrdivši aktualnost bez obzira na godine i približivši publici u dvorani (i gledateljima portala Youtube) izražajne mogućnosti instrumenta nastalog u određenom glazbeno-povijesnom razdoblju.

    Pijanist Pavao Mašić i sopranistica Ivana Lazar

    Kojim je glazbenicima pripala čast otvorenja „Baštinskoga ciklusa“ i udahnjivanja nove životne iskre starome klaviru Bösendorfer? Iako bi čitatelji mogli smatrati suvišnim spominjanje orgulja i čembala u uvodu, ime umjetnika za klavirom Bösendorfer će, nadamo se, otkloniti svaku sumnju u njenu opravdanost. Naime, prvi put je na koncertu 18. veljače 2021. na klaviru Bösendorfer svirao Pavao Mašić, svestrani glazbenik orguljaš i čembalist, često i pijanist u ulozi pratnje pjevača na koncertima. Ovom prigodom bila je to sopranistica Ivana Lazar, a umjetnici su svojim nastupom približili Splitu ozračje prošlogodišnjih 50-ih Varaždinskih baroknih večeri ponovivši koncert održan u Atriju Županijske palače 20. rujna 2020.

    U program pod naslovom „Ljubljeni, gdje si?“ uvrstili su u nas rijetko izvođene ili gotovo nepoznate skladbe Josepha Haydna (1732-1809) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791). Ti predstavnici tzv. „bečke klasike“ već su upoznali nove instrumente s tipkama – klavire posvetivši im veći dio svojih opusa kao komornom (klavirska trija ili kvarteti), solističkom (sonate) ili koncertantnome glazbalu (koncerti uz pratnju orkestra). Stoga je odabrani program zazvučao na drukčiji način, usudili bismo se reći bliži duhu klasičnoga stila u odnosu na zvučanje novih, akustički i tehnički savršenijih klavira. O klaviru Bösendorfer u programskoj knjižici su zabilježili sljedeće autori teksta Kristian Nakić (po struci kemičar) i muzikologinja Vilena Vrbanić:

    Pijanist Pavao Mašić

    „Zvuk ovog povijesnog klavira jasan je i čišći u odnosu na zvuk suvremenijih klavira s križanim žicama. Nježniji je, srebrnaste boje, ali tiši i kraćeg trajanja. Lirskog je karaktera, najprikladniji za repertoar romantizma i bečke klasike.“

    Zvuk klavira Bösendorfer mogli smo doživjeti upravo prema ovome kratkom opisu. Međutim, pokazalo se da je moguće iznijansirati dinamiku, odsvirati tonove duljega trajanja kao i efektne brze pasaže i rastvorbe što je Pavao Mašić sjajno predstavio u tri Mozartove klavirske minijature: Adagio u h-molu, KV 540 (Beč, 19. ožujka 1788.), Menuet u D-duru, KV 355 (1790.) i Eine kleine Gigue, KV 574 (Leipzig, 16. svibnja 1789.). Skladavši ovu posljednju skladbu u gradu u kom je najveći dio svog života proveo Johann Sebastian Bach, Mozart je – inače završni stavak u baroknoj suiti nazvan po brzom irskom plesu Gigue u šestosminskoj mjeri – ostvario kao složenu polifonu formu fugu podsjetivši tako na velikoga majstora barokne glazbe.

    Sopranistica Ivana Lazar

    Na početku koncerta izveli su umjetnici Haydnovu Kantata za sopran i fortepiano „Arijadna na Naksosu“, Hob XXVIb:2. Nakon predaha u kome se Ivana Lazar pripremila za nove pjevačke izazove izvedene su Mozartove vokalne minijature ljubavnoga sadržaja skladane na tekstove francuskom i njemačkom jeziku: Dans un bois solitaire, KV 308, Der Zauberer, KV 472, Die Zufriedenheit, KV 473, Die betrogene Welt, KV 474, Das Lied der Trennung, KV 519, Als Luise die Briefe ihres ungetreuen Liebhabers verbrannte, KV 520, Abendempfindung an Laura, KV 523 i An Chloe, KV 524. Kao poznati operni skladatelj koji je znao glazbom profilirati likove, i u ovim je minijaturama skladanim između 1777. i 1787. godine, Mozart proniknuo u smisao lirski obojenih tekstova pronalazeći za svaki od njih odgovarajuća melodijsko-ritamska rješenja oslonjena na preglednu harmonijsku strukturu primjerenu postulatima klasičnoga stila. Stihove u slobodnome prijevodu Pavla Mašića mogla je publika pratiti na velikome platnu u koncertnoj dvorani.



    Ivana Lazar je u odabranim skladbama potvrdila sjajne pjevačke odlike svog lijepog, u registrima izjednačenog koloraturnog soprana, otpjevavši ih sugestivno, do najsitnijih detalja izrađeno u oblikovanju fraza i dinamike te uz jasnu dikciju njemačkih i francuskih tekstova. Pavao Mašić je neupitni izvrsni suradnik u ostvarenju komornoga suglasja. Najavljujući dodatak koncertu rekao je otprilike da se uživajući u zvuku klavira „ne daju s pozornice“ koristeći rijetku priliku sviranja na povijesnome klaviru. Njih je više u Hrvatskoj, ali su uglavnom zaključani u muzejima ili zbirkama i pošteđeni su sudjelovanja u izvedbama skladbi. Iskorak u 20. stoljeće s dvije vokalne minijature Dore Pejačević (1885-1923) Ich glaub lieber Schatz (iz ciklusa Vier Lieder, op. 30) i Warum?, op. 13 učvrstio je dojam suptilnih akustičkih mogućnosti vremešnog, ali ne starog i neiskoristivog klavira Bösendorfer na kome će sigurno rado svirati još mnogi pijanisti.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 5. ožujka 2021.

    Pavao Mašić, glasovir
    Ivana Lazar, sopran

    Program:

    Joseph Haydn
    Arijadna na Naksosu, kantata za sopran i fortepiano, Hob XXVIb:2

    Wolfgang Amadeus Mozart
    Adagio u h-molu, KV 540
    Menuet u D-duru, KV 355
    Eine kleine Gigue, KV 574
    Dans un bois solitaire, KV 308
    Der Zauberer, KV 472
    Die Zufriedenkeit, KV 473
    Die betrogene Welt, KV 474 Das Lied der Trennung, KV 519
    Als Luise die Briefe ihres ungetreuen Liebhabers verbrannte, KV 520
    Abendempfindung an Laura, KV 523 An Chloe, KV 524

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike