Renesansa Porina

CD album ulomaka iz opere Porin Vatroslava Lisinskog, Croatia Records, 2019.

  • Programska cedulja praizvedbe <em>Porina</em> 2. listopada 1897.Tzv. okrugle godišnjice obično su prilika da se izvode djela koja zaokružuju umjetnički lik autora. Ili, ako je riječ o manje poznatom skladatelju, da se prikaže njegov cjelokupni opus. Premda u slučaju Vatroslava Lisinskog (1819-1854) ne možemo govoriti o manje poznatom skladatelju jer je on zapravo bard hrvatske glazbe, ipak njegove dvije opere Ljubav i zloba i Porin nisu sastavni dio repertoara. Stoga je podvig Hrvatske radiotelevizije da koncertno izvede Porina u povodu 200. obljetnice skladateljeva rođenja i da ga zatim u integralnoj verziji objavi na dvostrukom CD-u hvalevrijedan pothvat i zaslužuje svaku pohvalu, o čemu već bila riječ u osvrtu na nj.

    U isto vrijeme Croatia Records objavila je digitalni remastering ploče s odlomcima iz opere koju je Jugoton objavio 1958 (Jugoton LPY-793). Premda su to samo odlomci u trajanju koje može stati na dvije strane tadašnje longplejke, nešto više od 50 minuta, i to glazbeno najboljih dijelova opere, prigoda je za usporedbu.

    Lisinski je završio skladanjem Porina 1851., i on je tada bio posve u duhu vremena – velika opera u 5 činova. Zašto nije tada praizveden u Pragu kad je tamo velika zvijezda u usponu bio František Steger, alias Franjo Stazić (1824-1911), koji je veoma cijenio Lisinskog – ostat će tajna. No lako je zaključiti da je Lisinski po svoj prilici naslovni lik skladao za Stazića. Za njega je već skladao ulogu Vukosava u svojemu prvijencu Ljubav i zloba i dobro je poznavao njegove vokalne mogućnosti, što je Stazić dokazao i daljim razvojem karijere do zvijezde tadašnje Dvorske opere u Beču i nastupima u vrlo zahtjevnim i eksponiranim ulogama. Imao je, sudeći prema repertoaru koji je pjevao, čvrst srednji registar i sjajan visoki te herojsku notu u glasu, nekako kao Franco Corelli. I zbog toga nije lako naći pravog tumača Porina.

    Naslovnica longplejke Jugotona, objavljene 1958.No još je jedno veliko pitanje: zašto Ivan pl. Zajc nije uvrstio operu u repertoar kad je u ansamblu imao baš takvog tenora – Ivana Denegrija, budućeg slavnog Giovannija Battistu De Negrija (1850-1924) koji je 1878. prvi put nastupio u Zagrebu kao Riccardo u Krabuljnom plesu, koji se tada nazivao Čuvidski ples. Došao je bez većeg opernog iskustva, ali dobro školovan i sa „sjajnim, briljantnim, veličanstvenim, krasnim i silnim glasom“, kako je pisao onodobni tisak. No to su pitanja na koja, pretpostavljam, nećemo saznati odgovore. I tako je Porin praizveden tek nešto manje od pola stoljeća nakon svojega nastanka, preciznije 46 godina. Kako piše na naslovnici glasovirskog izvatka, „Porin se pjevao po prvi puta u Hrvatskome zemaljskom kazalištu za intendanture Stj. pl. Miletića dne 2. listopada 1897., a pjevali su Kocelina g. Vulaković; Irmengardu gdja Brückl; Porina g. Cammarota; Sveslava g. Aschenbrenner; Zorku gdjica Matoušek; Klotildu gdjica Glivarec a Klodviga g. Zvonimir Freudenreich. Operom je ravnao ravnatelj opere g. Nikola pl. Faller."

    Josip Gostič – hrvatski antologijski PorinNikola Faller (1862-1838) je za praizvedbu operu skratio, "ispustio suvišni nakit i repeticije", kako piše povjesničar Vjekoslav Klaić (1849-1928), i izbacio prvu sliku četvrtog čina – veliku dramatsku scenu Kocelina. Klaić piše u opširnom osvrtu na praizvedbu u Vjencu od 16. kolovoza 1897. da je „uspjeh bio veličanstven“ i dodaje: „Neki su prozvali operu klasičkom; ako bi to ime zavrijedila, išlo bi ju radi skroz pravilne i lijepe harmonizacije, lijepoga i pravilnoga toka pojedinih dionica pjevačkih i orkestralnih, radi pravilne kontrapunktske obradbe", i zaključuje kako je "instrumentacija Lisinskog skroz pravilna, te ako i nije onako sjajna, kako ju poznaje moderni orkestar, ipak je uvijek karakteristična, zgodna, lijepa –  a nikada prazna ni monotona".

    I tako su počele i prilagodbe opere. Poslije praizvedbe Porin je čvrsto zasjeo u repertoar zagrebačke Opere. Četrnaest se puta izveo u sezoni. Najsjajnija je bila predstava 23. listopada 1897. kad se slavila 50. obljetnica uvođenja hrvatskog kao službenog jezika. Tijekom dvadesetog stoljeća Porin je nekoliko puta obnavljan, dirigirali su njime i režirali ga najveći hrvatski umjetnici, a vrlo tešku naslovnu ulogu pjevali su naši najveći tenori. Važne izvedbe Porin je doživio 9. i 10. lipnja 1914. u spomen 60. obljetnice smrti Lisinskog i tada je stekao već povijesne tumače: Stanislava Jastrzebskog, Miru Korošec, Milenu pl. Šugh, Marka Vuškovića i Josipa Križaja. Dirigirao je Srećko Albini (1869-1933). Opera je obnovljena 1918. pod ravnanjem velikog Krešimira Baranovića (1894-1975), u režiji redatelja istančana ukusa Ive pl. Raića (1881-1931).

    Naslovnica CD-a <em>Porina</em> Croatia RecordsaU prigodi proslave 100. obljetnice otvorenja staroga kazališta na Markovu trgu Porin je 4. listopada 1934. nanovo uvježban, kako se tada govorilo, pod ravnanjem Krešimira Baranovića i u režiji redatelja goleme erudicije, svestranog Tita Strozzija (1892-1970). Protagonist je tada bio hrvatski tenor međunarodnog ugleda Pavao Marion Vlahović (1891-1962) a još jedna velika hrvatska umjetnica budućeg međunarodnog ugleda Zinka Kunc (1906-1989) pjevala je Irmengardu, Ulogu Porina preuzeo je 31. kolovoza 1939. Josip Gostič (1900-1963) i postao njezin antologijski tumač. Do 12. prosinca 1942. Porin je doživio 79 izvedaba.

    Najveće izmjene izvršili su 1944. književnik, povjesničar i prevoditeljVojmil Rabadan (1909-1988) i istaknuti skladatelj Boris Papandopulo (1906-1991). Rabadan je primjetio neke povijesne nedosljednosti u libretu pa svojega Porina, smatrajući ga istoznačnim s Bornom, ne čini više neznanim vitezom sa sjevera koji ne mari mnogo za svoju zemlju, dok ga na rat ne potakne Zorka, kći Ljudevita Posavskog. To je ratnik s juga koji dolazi da u povezanosti posavske i dalmatinske Hrvatske donese slobodu cijeloj Hrvatskoj. Prema vlastitim riječima, ponajprije je temeljito jezično pregledao tekst, i redovito krivo naglašene riječi preveo na standardni suvremen hrvatski jezik. Stihovi Dimetrije Demetra (1811-1872) u Porinu nisu ni izdaleka ni pravilni ni lijepi kao u njegovim ostalim djelima, a ponekad su i epski drastični.

    Drugi zahvat – da bi kondenzirao dramsku radnju – bio je ukinuće suvišnih epizoda, poput svih prizora s Kocelinovim pisarom Klodvigom, i pregrupiranjem slika u tri idejno zaokružena čina. Ukinuo je Kocelinovu i Irmengardinu smrt na kraju opere smatrajući da sućut prema njima odvraća misao od glavne ideje opere. Naposljetku, proveo je izmjene u značajevima glavnih junaka i idejnoj jezgri djela, Porin je postao ratnik s juga, iz dalmatinske Hrvatske, a Zorka se predstavlja tužaljkom a ne "ratničkom tiradom" kao u Demetra. Sukladni tome bili su Papandopulovi zahvati u partituri.

    Unutrašnjost popratne knjižice CD-a <em>Porina</em> Croatia Recordsa

    Nakon što je preinstrumentirao predigru operi Ljubav i zloba a uvertiru Porinu znatno skratio za film Lisinski, smatrajući da opera "unatoč osobito značajnim i originalnim mislima u svakom pogledu djeluje i suviše primitivno, gotovo bismo mogli uztvrditi i – diletantski", kako je napisao u Hrvatskoj pozornici od 2. travnja 1944., dao se na temeljitu preinstrumentaciju. Nije promijenio nijednu notu originala, osim nekih neznatnih prijelaza, nije dirao u njegovu melodiku, ostale su sve harmonije i osebnosti Lisinskijeva jednostavnoga glazbenog stila, ali je sve to retuširao, osvježio i upotpunio po principima suvremene orkestracije. Takav je Porin našao izvrsne tumače: Josipa Gostiča, Vilmu Nožinić, Nadu Tončić, Pavla Grbu i, ponovno, Josipa Križaja. A kako je zvučao i izgledao – možemo samo zamisliti u mašti.

    Godine 1949. književnik, povjesničar i prevoditelj Mihovil Kombol (1883-1955) napravio je novu dramaturšku preradu. Za izvedbu opere 1954. u prigodi 100. godišnjice skladateljeve smrti dirigent Mladen Bašić (1917-2012) izostavio je neke epizode i promijenio kraj opere, umjesto svršetka u smiraju veličanstvenog septeta smatrao je da poletne Davorije bolje pristaju karakteru junačke opere. S čime se, naravno, nećemo složiti. Upravo je završni septet dokaz velikog umijeća Lisinskog. Tu u operi razmjerno rijetku formu – nalazimo je u Trojancima (1863.) Hectora Berlioza (1803-1869), Hugenotima (1836.) Giacoma Meyerbeera (1791-1864) i Hoffmannovim pričama (1881.) Jacquesa Offenbacha (1819-1880) – Lisinski je majstorski skladao a time postigao poseban ugođaj i dokazao da je Porin nešto više i mnogo dublje od himničkih Davorija,  

    Autori opere i izvođači na snimci CD-a <em>Porina</em> Croatia Recordsa

    Izbor odlomaka iz te verzije snimljen je 1958. u Koncertnoj dvorani Istra u Zagrebu i temeljem toga objavljena longplejka. Producent i urednik izdanja bio je Pero Gotovac, popratni tekst je dr. Krešimira Kovačevića. Solisti su najbolji Porin svih vremena Josip Gostič koji je glasom i pjevačkim umijećem adekvatnima zahtjevima uloge sretno spojio herojski karakter lika („U franačke grudi“) i njegovu lirsku meditativnost („Zorko moja“). Odabir Mirke Klarić za Irmengardu a Mire Štor za Zorku (doduše, slušamo je samo u finalu II. čina) vrlo je zanimljiv. Slične kvalitete lirico spinto soprana daju njihovim likovima prilično sličan značaj, što ustvari nije nelogično. Irmengardina lijepa arija iz I. čina sjetna je i dosta lirski obojena. Naravno, na CD-u, kao i na longplejki ali i na svim izvedbama Porina do integralne izvedbe u HNK-u u Zagrebu 1993. nema poloneze Zorke što njezinom liku daje herojski karakter.

    Poleđina naslovnice CD-a <em>Porina</em> u izdanju Croatia RecordsaŠteta je da je ograničena minutaža lišila snimku izvrsnog terceta Zorke, Irmegarde i Sveslava u tamnici kao i duljeg, prekrasnog uvoda, u ariju Sveslava, koju dobro pjeva Dragutin Bernardić, premda će netko iz starije generacije primjetiti da nema snagu izraza jednog Josipa Križaja, a oni mlađe da nema ljepotu tona Franje Petrušanca ili Ivice Čikeša. U tako skraćenoj ulozi Kocelina Frano Lovrić nema dovoljno prilike da se iskaže kao jedan od najboljih hrvatskih herojskih baritona. Zbor i orkestar zagrebačke Opere na zavidnom su nivou (prelijepi zbor Hrvatica savršeno je dinamički nijansiran) što dokazuje vrlo sudioznu pripremu dirigenta Mladena Bašića. Dikcija svih sudjelujućih je uzorna. Možemo samo zažaliti da tada nije snimljeno više odlomaka, za dvostruku longplejku.

    Restauracija te snimke i matični CD djelo su Vlade Smiljanića, likovno oblikovanje Ive T. Montine, engleski prijevod Alexandrea D. Hoyta. Urednik izdanja je Veljko Lipovšćak. Glavna urednica je Nikolina Mazalin, za izdavača Želimir Babogredac. U ralizaciji su sudjelovali Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Hrvatski glazbeni zavod, Zbirka arhivske građe i knjižnica Muzičke akademije u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. ožujka 2021.

Piše:

Marija
Barbieri