Virtuozni duo blok-flaute i viole da gamba

Koncert Hrvatskog baroknog ansambla iz ciklusa Telemanija, Stjepan Nodilo, blok-flauta, Hrvatski glazbeni zavod



  • Nastavljajući ovogodišnji ciklus koncerata započet u siječnju, a nastavljajući istodobno već ranije započeto predstavljanje skladbi Georga Philippa Telemanna (1681-1767), priredio je Hrvatski barokni ansambl još jedan koncert pod nazivom Telemannia. Mali broj stalnih pretplatnika mogao je pratiti koncert održan 28. veljače 2021. u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, a izravni prijenos preko kanala Youtube privukao je pozornost mnogih ljubitelja barokne glazbe iz Hrvatske i iz svijeta, čije su pohvalne poruke pristizale tijekom same izvedbe. Prema ustaljenoj praksi, ovisno o odabranim skladbama, Telemannia s kraja veljače imala je umjetničkog voditelja koji je pripremao program. Ovaj put tu je ulogu preuzeo mladi, već renomirani solist na oboi i blok-flauti Stjepan Nodilo, a kao solist u skladbama za violu da gamba i instrumentalni sastav nastupio je gost iz Italije Mauro Colantonio. Mladi glazbenik gradi uspješno svoju karijeru i kao svirač blok-flaute, odabravši taj povijesni instrument, uz violu da gamba, tijekom usavršavanja nakon završenog studija flaute.

    Još i danas stječe se dojam da je Georg Philipp Telemann, suvremenik Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) i Georga Friedricha Händela (1685-1759), ostao kao skladatelj u njihovoj sjeni iako ih je obojicu nadmašio brojem skladbi i različitosti glazbenih vrsta. Stvarajući na vrhuncu baroka i osluškujući nova stremljenja s njim usporednog osjećajnog (galantnog) stila, Telemann je umio povezati različite glazbene značajke pojedinih europskih zemalja kao njemačku polifoniju, pjev južnih krajeva, francusku otmjenost, ali i elemente folklorne glazbe. Tako se u skladbi Fantasia polonaise za violu da gamba i instrumentalni sastav čuju motivi poljske, moravske i mađarske glazbe, a djelo sačuvano u Rukopisu iz Rostocka obradio je Mauro Colantonio.

    Odabrane skladbe pružile su mogućnost isticanja virtuoznosti i suglasja solistima, ali i ostalim članovima ansambla. Sjajno sviračko umijeće i izrazitu muzikalnost pokazao je Stjepan Nodilo u Koncertu za blok-flautu, gudače i continuo u F-duru, TWV 51:F1 vodeći sigurno ansambl kroz četiri stavka raspoređena prema baroknom concertu grossu. Nova boja viole da gamba i glazbeni ugođaji ostvareni su intervalima folklornog prizvuka i izdržanim tonovima bordunom, sinkopiranim ritmom i plesnim korakom, oponašanjem zvuka citre (na teorbi) kroz šest stavaka poredanih kao u baroknoj suiti.

    Osobito dojmljivo zazvučao je polagani stavak Dolce, otkrivajući tonski opseg i fine mogućnosti tonskog nijansiranja na violi da gamba. Trostavačni Koncert za blok-flautu, violu da gamba, gudače i continuo u a-molu, TWV 52:a1 zatečen je bez oznaka tempa, ali razlikuju se tri stavka sheme brzi-polagani-brzi, među kojima se opet profinjenošću tematske građe, vedrim durskim tonalitetom i prozračnom zvučnom slikom istkanom od triju glazbala blok-flauta, viola da gamba i violončelo ističe drugi stavak Dolce.



    Iskorak u klasični barokni sastav bila je četverostavačna Sonata à 4 za obou, violinu, violu da gamba i continuo u g-molu, TWV 43:g2 u kojoj se u dionici continua uz uobičajena glazbala – violončelo (Dora Kuzmin Maković) i čembalo (Pavao Mašić), našla i teorba (Izidor Erazem Grafenauer). Završnom skladbom Uvertirom suitom „Burlesque de Quixotte“ za gudače i continuo u G-duru, TWV 55:G10 odškrinuta su tiho vrata programne glazbe nadahnute romanom Don Quixotte književnika Miguela de Cervantesa (1547-1616).

    Kroz devet stavaka, od kojih su svi (osim Uvertire) naslovljeni prema likovima ili važnim događajima odabranima iz romana, Telemann je glazbom približio ozračje vremena u kome se plemić spustio na društvenoj ljestvici u niži stalež viteza kako bi bio bliži odabranici svoga srca, razboritoj seljanki Dulcinei. U Uvertiri-suiti Telemann uvodi i dva solistička instrumenta – (sopransku) blok-flautu i malu violu da gamba, povjerivši blok-flauti u pretposljednjem stavku jedan veliki lijepi solo uz pratnju violončela i viole da gamba, te u posljednjem stavku polaganiji virtuozni duo blok-flaute i viole da gamba koji uz postupno ubrzavanje, dinamički i zvučni rast uključenjem čitavog ansambla vodi vrhuncu stavka plesnoga karaktera, koji završava neočekivano, sa samo nekoliko tonova blok-flaute u kadenci.



    Pripremajući program, Stjepan Nodilo – iako mladi glazbenik, potvrdio je ozbiljnim pristupom i osmišljavanjem cjelovite izvedbe umjetničku zrelost i već stečeno iskustvo. Sjajan suradnik bio je solist-gambist Mauro Colantonio, a članovi Hrvatskoga baroknog ansambla su u interpretaciji slijedili dobro razrađenu Nodilovu koncepciju, riješivši uspješno tehničke zahtjeve. Sviranje u manjem (komornom) ansamblu pretpostavlja dobre soliste, pa ih svakako treba spomenuti. U dionicama violina nastupili su Laura Vadjon (koncertna majstorica), Tanja Tortić, Helga Korbar, Saša Borčić Reba, Martin Krpan i Blaž Žagač, viole su svirale Hiwote Tadesse i Asja Frank, a kontrabas Fran Petrač. Ovi te već ranije spomenuti solisti i nositelji dionice bassa continua uveli su publiku u dvorani i na portalu Youtube u još jednu stilski dorađenu i zanimljivu interpretaciju glazbe Georga Philippa Telemanna koja bi se svakako trebala češće čuti na našim koncertima, uz već klasike baroknoga repertoara – Bacha, Händela i Antonija Vivaldija.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 22. ožujka 2021.

    Hrvatski glazbeni zavod, 28. veljače 2021.

    Pogledajte snimku koncerta

    Hrvatski Barokni Ansambl
    Stjepan Nodilo, oboa i blok-flauti
    Mauro Colantonio, viola da gamba

    Program:

    Georg Philipp Telemann
    Koncertu za blok-flautu, gudače i continuo u F-duru, TWV 51:F1
    Koncert za blok-flautu, violu da gamba, gudače i continuo u a-molu, TWV 52:a1
    Fantasia polonaise, rukopisu iz Rostocka (obradio Mauro Colantonio)
    Sonata à 4 za obou, violinu, violu da gamba i continuo u g-molu, TWV 43:g2
    Uvertira suite „Burlesque de Quixotte“ za gudače i continuo u G-duru, TWV 55:G10

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike