Izvedba suptilnih promjena i širokog dinamičkog raspona

Hrvatski komorni orkestar, Antonio di Cristofano, klavir, Mojca Ramušćak, violina i umjetničko vodstvo, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 17. travnja 2021.

  • Hrvatski komorni orkestar

    Nakon svih nedaća koje su zadesile (ne samo) Zagreb, a u ovom času ne mislim samo na već notorno opterećenje globalnom pandemijom koronavirusa nego ponajviše na potrese čije su štete nesagledive, glazbeni se događaji polako vraćaju u život. Iako mnogo toga nije kao prije – prvenstveno se to odnosi na drastično smanjeni broj slušatelja kojima je zbog epidemioloških razloga uopće dopušteno da budu nazočni nekom koncertu, glazbenici, solisti, ansambli i orkestri vraćaju se na koncertne podije nedvojbeno sretni da mogu javno muzicirati. Ne spominjem brojne online-koncerte kao nekakav za ljubitelje glazbe mogući nadomjestak, nego u ovoj prigodi želim izvijestiti o koncertu održanom u donekle obnovljenom Hrvatskom glazbenom zavodu na kojemu je 17. travnja nastupio Hrvatski komorni orkestar (HKO).

    Doista, valja i u ovoj prigodi pohvaliti angažman i ažurnost Uprave HGZ-a, na čelu s predsjednicom prof. dr. Romanom Matanovac Vučković, kojoj je uspjelo smoći sredstva za nužnu restauraciju potresima oštećene omiljene koncertne dvorane u središtu grada. Tako su primjerice i za koncert HKO spojene Mala i Velika dvorana u jedan koncertni prostor, što je ipak omogućilo nešto brojniju publiku, makar i na zadanom razmaku među pojedinim slušateljima. Dakle, poštujući epidemiološke mjere, okupili su se pretplatnici koncertne sezone HKO i drugi štovatelji klasičnog repertoara, da bi prvi put u ovoj godini u matičnoj koncertnoj dvorani HKO, u kojoj taj ugledni komorni orkestar nastupa već više od 30 godina, mogli čuti vrijedne glazbenike i njihova gosta pijanista iz Italije. Iako se u današnjim novonormalnim uvjetima koncerti održavaju vremenski skraćeno, naime bez pauze koja bi omogućila barem malo druženja slušateljstva, publika je trajnim dugim i oduševljenim pljeskom potvrđivala radost susreta s orkestrom koji je ovaj put vodila violinistica Mojca Ramušćak s pulta koncertne majstorice, a gostovao je vrlo ugledni talijanski pijanist Antonio di Cristofano i sve to s pomno biranim programom, čija je očita namjera bila oduševiti slušatelje odabirom rjeđe izvođenih a glazbeno izuzetno privlačnih djela.

    Antonio di Cristofano, pijanistNa početku večeri izvedenu Romancu u C-duru, op. 42 napisao je finski majstor Jean Sibelius (1865-1957) 1903. godine i ta je petominutna minijatura nastala u vrijeme skladanja njegova poznatog i omiljenog Violinskog koncerta u d-molu, op. 47. Još u romantičnom ugođaju i s očitim utjecajima Čajkovskog i Griega, skladatelj je djelo prvo nazvao Andante ali je naslov kasnije promijenio jer mu je bilo sugerirano da bi naziv Romanca, pa čak možda i Nokturno, više odgovarao atmosferi glazbe koja proteče u tri kratka odlomka. Na početku je doista polagani Andante, središnja je sekcija življa i brža, a kraj ponovno polagani s umješno biranim melodijskim tijekom, što cijeloj instrumentalnoj minijaturi daje doista simpatičan i slušateljima ugodan doživljaj. HKO je muzicirao primjerno ostvarujući diferenciranu dinamiku i ugođaj te bio nagrađen dugim pljeskom.

    Wolfgang Amadeus Mozart(1756-1791) ime je koje uvijek privlači poput najsnažnijeg magneta, jednako glazbenike-izvođače, kao i slušatelje željne uhu ugodnih doživljaja glazbenoga sklada, uravnoteženosti, discipline i posebne osjećajnosti. Odabir Mozartovog Klavirskog koncerta u C-duru br. 21, K 467 bio je prema tome za gosta iz Italije, pijanista Antonia di Cristofana, pun pogodak.

    Talijanski pijanist Antonio di Cristofani diplomirao je klavir 1986. na Kozervatoriju Luigi Cherubini u Firenci u razredu Antonia Bacchellija. Usavršavao se u razredu Massimiliana Damerinija. Nastupao je s orkestrom Sveučilišta u Milanu, Gudačkim orkestrom Cantelli u Milanu, Komornim orkestrom u Firenci, Simfonijskim orkestrom grada Lecce, Orkestrom Magna Grecia, Sicilijanskim simfonijskim orkestrom, ansamblom Solisti Aquilani, Milanskim klasičnim orkestrom, Sinfonicom Abbruzzese, Sanremo orkestrom, FVG Srednjoeuropskim orkestrom, Radijskim orkestrom Bukurešta, Simfonijskim orkestrom Meksika, Sveučilišnim orkestrom u Houstonu, RTV orkestrom u Albaniji, te orkestrima u Češkoj, na Islandu, Turskoj, Austriji, Kanadi, Izraelu, Slovačkoj, Njemačkoj, nizom orkestara u SAD-u, Moraviji, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, te najnovije orkestrom La Scale u Milanu. Solist pod ravnanjem brojnih uglednih dirigenata i gost velikog broja svjetskih festivala, snimio je Antonio di Cristofani nosače zvuka za diskografske kuće Velut Luna i Millenium label.

    Hrvatski komorni orkestar i pijanist Antonio di Cristofani

    Od važnih nastupa svakako valja izdvojiti koncerte u Carnegie Halllu te u bečkim dvoranama Konzerthaus i Musikverein. Pozivan često kao član žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja, uz brojna svjetska bio je i u Osijeku, a kao gost-profesor održava majstorske tečajeve u Moskvi, Valenciji, Ljetnoj akademiji u Dubrovniku, u Kini u Xiamenu i Ningbou, na Akademiji u Seulu, Konzervatoriju u Sofiji, te u Thesaloniki i Orpheus Akademiji u Beču i brojnim američkim sveučilištima. Riječ je dakle o nadasve uglednom, traženom i vrsnom pijanistu u čije smo se pijanističke sposobnosti mogli doista i uvjeriti.

    A kako je Mozart i sam bio briljantni, virtuozni, bravurozni pijanist, klaviru je posvetio veliki broj djela, među kojima i 21 koncert za klavir i orkestar. Klavirski koncert u C-duru, br. 21, K 467 (ili KV, što označuje  (Köchel-Verzeichnis, Köchelovu oznaku, prema popisu koji je 1862. sačinio Ludwig van Köchel kao kronološko-tematski popis većine Mozartovih djela), skladao je 29-godišnji genije 1785.  samo 4 tjedna nakon što je dovršio prijašnji Klavirski koncert u d-molu, K 466. Koncert je prema standardima Prve bečke škole uobičajeno trostavačan, s prvim stavkom koji počinje mirno s figurom marša, ali se ubrzo pokreće u lirskoj melodiji koju prekidaju fanfare puhača. Glazba polagano raste u volumenu zvuka s glavnom melodijom i temom marša sve do nastupa solista koji svira neku vrstu kraće cadenze prije prijelaza na triler na dominirajućem G dok gudači nastavljaju marš u C-duru. Iznenadni prijelaz u g-mol podsjeća na Simfoniju br. 40. Još jedan kromatski pomak i druga tema u G-duru, potom uobičajena rekapitulacija koja potvrđuje sonatni oblik i na kraju solistička kadenca.

    Mojca Ramušćak, violinaKako je Mozartova originalna kadenca izgubljena, pijanisti biraju neke kasnije ili pak ponekad izvode i vlastita rješenja. Drugi stavak Andante u F-duru, ima ABA oblik i započinje sordiniranim violinama. Melodija u prvim violinama sanjarska je iznad drugih violina i viola s ponovljenim triolama te violončelima i kontrabasima koji izvode arpeggio. To je uglavnom cijeli melodijski materijal stavka, bilo u f-molu ili u F-duru. Tek klavir nastupom razvija bogatije modulacije i donosi novi glazbeni sadržaj, ali i obnavlja već poznati koji se kao A završni dio ponovno vraća prvo u f-molu da bi stavak kratko codom u F-duru došao svome kraju. Treći je stavak za klasični stil tipično rondo koji započinje orkestar radosnom, skačućom temom, a nakon kraće kadence pridružuje se solist i u stilu pitanja i odgovora izmjenjuje se s orkestrom svirajući ljestvice i arpeggio figuracije, kao i kadencu koja vodi povratku glavne teme. Stavak završava u virtuoznom trijumfalnom ugođaju. Kako je 1967. godine u švedskom filmu Elvira Madigan bio korišten drugi stavak ovog koncerta, djelo je postalo poznato kao Elvira Madigan koncert, a Neil Diamond iskoristio je u pjesmi Song Sung Blue temu drugog stavka, što sve potvrđuje životnost Mozartove glazbe kao inspiracije i više od dva stoljeća nakon nastanka.

    Stoga i ne čudi dugi pljesak upućen gostu iz Italije i HKO jer je izvedba bila na razini kakvu tako majstorska glazba i zavrjeđuje.

    I na kraju večeri HKO je izveo Serenadu za gudače u F-duru, op. 12 Victora Herberta (1859-1924), istinski raznježenu glazbu koja miluje uši.

    Manje nam poznati skladatelj Victor  Herbert rođen je u Dubinu 1895. a preminuo je u New Yorku 1924. godine. Prvenstveno poznat po operetama, proslavio se i svojim Drugim koncertom za violončelo, op. 30 iz 1894. u kojemu je varirao Lisztove teme. Sa suprugom je emigrirao u SAD 1886. tražeći angažman u Metropolitan operi prvenstveno kao čelist, budući da je već bio afirmiran kao čelist/skladatelj i to dakako prvenstveno zahvaljujući djelima za violončelo. Živeći u New Yorku djelovao je i kao član New York String Quarteta, a u skladateljskom se svojstvu afirmirao Serenadom za gudače praizvedenom u Seinway dvorani Metropolitana 1. prosinca 1888. Na programu su bila i djela Vincenta d'Indya i Petera Corneliusa ali pravo je oduševljenje i ovacije izazvala Herbertova Serenada.

    Hrvatski komorni orkestar i pijanist Antonio di Cristofani

    Kritičar je u New York Timesu djelo ocijenio kao osobito nadareno i uslijedile su izvedbe diljem SAD-a, pobuđujući veliki entuzijazam glazbenika i publike. Osobito je istican „znalački skladateljski rukopis, tople teme i snažna izražajnost koja pokazuje pažljivi studij Wagnerova pažljivog načina tretiranja gudača.“ S odjecima impresionističke senzibilnosti i melodijskim bogatstvom skladba je doživjela uspjehe; od Herberta je čak traženo da Serenadu instrumentira za simfonijski orkestar, jer da ta glazba traži veći orkestralni aparat. Autor je pak najviše volio četvrti stavak, Canzonettu, i 1928. ju je obradio za violinu i klavir.

    Doista, djelo čijih pet stavaka odiše romantičnim kontrastima u dinamici, bogatom teksturom, bojama i harmonijama koje su ponekad staccato ili pak pizzicato odjelci, a uz ritmove marša i poljskog plesa u finalu podijeljeni gudači (divisi) nude suptilne promjene i široki dinamički raspon u izvedbi, HKO ostavilo je nadasve ugodne dojmove jednako glazbeno kao i izvođački. Nadajmo se da će HKO imati mogućnosti za daljnje nastupe, ali tada i pred brojnijom publikom.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 5. svibnja 2021.

    Hrvatski komorni orkestar
    Antonio di Cristofano, klavir

    Program:

    J. Sibelius: Romanca u C-duru
    W.A. Mozart: Klavirski koncert br. 21, KV 467
    Victor Herbert: Serenadu za gudače u F-duru, op. 12

Piše:

Zdenka
Weber

kritike