Otrgnuti zaboravu

U povodu Koncerta Tria Chordes s djelima Ivane Lang u Galeriji Prica u Samoboru

  • U Galeriji Prica u Samoboru 21. studenog 2008. nastupio je trio Chordes, kojega čine mezzosopranistica Kristina Beck Kukavčić, violinist Krešimir Marmilić te harfistica Biserka Krčelić. Na malom komornom koncertu, održanom povodom tridesete obljetnice umjetničkog djelovanja Kristine Beck Kukavčić, izvedena su djela Antonia Caldarea, Antonia Vive, Maura Giulianija, Gaetana Donizettija, Julesa Masseneta, Aleksandra Glazunova i Jacquesa Offenbacha. Kristina Beck Kukavčić u program je uvrstila i skladbe svoje majke Ivane Lang (Toccata za harfu i Maslinov gaj za mezzospran i harfu) pokušavši njezinu glazbu otrgnuti zaboravu te je učiniti vidljivom i čujnom.
    Trio Chordes
    Rijetke su prilike u kojima se čuje glazba Ivane Lang; zadnji put na ovogodišnjoj Glazbenoj tribini u Puli (Suita op.13, Četiri kompozicije op.50), a prije toga prošle jeseni na tribini koju je skladateljici u čast organiziralo Hrvatsko društvo skladatelja. Na prošlogodišnjem MBZ-u, zbog stjecaja okolnosti, nije izvedena njezina Toccata za orgulje op. 78.

    Za razliku od Dore Pejačević, upisane u povijest hrvatske glazbe, čiji je kanonski stup, i čija se glazba neprestano izvodi, snima i tiska te o kojoj je snimljen film i televizijska serija odnosno svojevrsni je izvozni hrvatski kulturni proizvod, Ivana Lang nije nacionalna glazbena princeza nego samozatajna glazbenica, samohrana majka i kao takva nedovoljno egzotična te dominantnim estetičkim ideologijama nedovoljno zanimljiva, dakle zaobiđena, utišana i nevidljiva.

    Ivana LangZato podsjetimo: Ivana Lang (Zagreb, 1912 – Zagreb, 1982) prva je hrvatska skladateljica nakon Dore Pejačević. Diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a pohađala je satove kompozicije kod Mila Cipre te kasnije kod J. Marxa u Salzburgu. Autorica je zadivljujućeg opusa od preko stotinu djela. Premda se okušala u većim formama (Koncert za klavir i orkestar op. 22, opera Kastavski kapetan, dva baleta, Groteska op. 11, Melodrama op. 21, Šest pjesama za glas i orkestar, Simfonijski ples…), pravo mjesto njezinog umjetničkog senzibiliteta zauzima intimistički svijet klavirskih i vokalnih minijatura (često na stihove Dragutina Domjanića, Antuna Gustava Matoša i Vladimira Vidrića).

    Društvena stvarnost u kojoj je Ivana Lang živjela – politički i kulturno ideološki turbulentno razdoblje, bitno je različita od one Dore Pejačević. Skladati je započela 1940-ih, u vremenu dominantne ideologije nacionalnog smjera, sretno stopljene sa socrealističkim koncepcijama poslijeratnog razdoblja, a od 1960. u kulturnom smislu avangarda postaje novi mainstream. Kakvi su joj odgovori na previranja njezina vremena, ostaje za istražiti. Istina jest da svojim stvaranjem nije slijepo pristajala na dominantne estetičke ideologije, kako na radikalno novo tako ni na nacionalno. Možda je Ivani Lang glazba bila medij za bijeg iz ružne svakodnevice u ljepši, bolji i sigurniji svijet, svojevrstan egzil ili metaforički dom u kojem se sniva o boljem i humanijem.

    Ako glazba Ivane Lang možda i nije presudna u dokazivanju sudobnosti hrvatske glazbe u odnosu na Europu i nema za cilj propitkivanje granica glazbenosti kao što je slučaj s glazbom Dore Pejačević, te ukoliko je njezina glazba (samo)intimistička refleksija na stvarnost – na privatnoj i osobnoj razini (a ne zaboravimo da je osobno zapravo i političko), a pođemo li od ovako postavljene romantičke ideje glazbe, znači li to da njezinu glazbu treba ignorirati? Možda joj samo treba više odškrinuti vrata i dati priliku da bude vidljiva i čujna, a u kolikoj mjeri, pokazat će ona sama.

    © Vesna Rožić, KULISA.eu, 26. studeni 2008.

kritike