Uvijek nadahnjujuća Judita

Hrvatsko narodno kazalište Split: Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar Selem

  • Premijernu obnovu višestruko nagrađivane opere Judita Frane Paraća 30. siječnja 2009. u splitskom HNK prorijeđena je publika, u ozračju rukometnog polufinala i Noći muzeja, dočekala toplim pljeskom kako i priliči prijateljima koji su se nakon izbivanja vratili doma. Naime, nakon splitske praizvedbe u srpnju 2000. Judita je s uspjehom izvođena na 21. zagrebačkom Muzičkom bijenalu 2001. te u riječkom HNK Ivana pl. Zajca gdje je premijerno postavljena 2006, pa je ovom premijernom obnovom u nepunih deset godina postala najizvođenijim domaćim glazbenoscenskim djelom, što se ne pamti još od Gotovčeva doba.
    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar Selem
    Dojmljiv dramturški luk

    Parać je nadahnut Marulovim epom uz pomoć Tonka Maroevića sročio libreto s izvornim čakavskim stihovima kojega je uglazbio i u sedam slika prikazao trajnu borbu dobra i zla, preko fabule metaforički dodirujući opće teme koje se stoljećima provlače hrvatskom poviješću. Već nakon praizvedbe bilo je jasno da smo dobili djelo koje pripada skupini antologijskih ostvarenja pisanih karakterističnim glazbenim govorom koji uspijeva spojiti tradicionalna izražajna sredstava sa suvremenim glazbenim slogom. Širina Paraćeva glazbenog horizonta upravljena je slušateljima koji osjete ne samo poneke reminiscencije (od Stravinskog do Orffa), nego i melodijsku liniju koja se natopila suncem Mediterana i na jasnoj harmonijskoj podlozi razigrala duete, recitative, ekspresivne zborske nastupe koji nerijetko završavaju u repetitivnoj ritmici i snažnim dramskim nabojima.

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemSasvim je izvjesno da se i prilikom novog susreta s Paraćevom glazbom, meni već treća Judita, može čak i uvježbano uho oduševiti izvornošću pristupa, majstorstvom tehničke obrade koja ništa nije prepustila slučaju, ali vjerojatno ponajviše sugestivnim tonovima koji ocrtavaju sasvim jednostavne i gotovo ekstarktirane ideje koje izbjegavaju epsku fabuloznost i brzim koracima ulaze u središte dramske radnje. To je ogoljenost koju skladatelj svjesno rabi, oko glazbenog kostura nižu se likovi sa svojim sudbinama, zbor je glasnik emocija naroda i sve djeluje pregledno u ruhu minimalne glazbe čiji kontrasti evociraju ili potcrtavaju konkretne radnje. S pravom se naglašava i Paraćevo poznavanje podsvjesne strane koja će pored lauda junaštvu i vjeri, dodirnuti i erotsku i nagonsku stranu (Judita je mlada udovica), što posebno dolazi do izražaja u novoj splitskoj izvedbi. Konačno, pitanje na kojemu će se ovo djelo provjeravati kod nove publike jest razina ostvarenog komunikacijskog luka između predloška/libreta, glazbene obrade i njihova čulno-spoznajnog oblikovanja, odnosno usvajanja složenih emotivnih slika ispunjenih unutrašnjom napetošću.
    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar Selem
    Maštovita režijska interpretacija

    Režija Petra Selema i u novoj razradi zadržala je svoje od ranije poznate odrednice reduktivne dramaturgije, ali je došlo i do pomaka i otkrivanja novih vrijednosti likova i događaja, što podiže razinu sugestivne scenske realizacije. Zadržana je podjela na Betuljane i Asirce, dva suprotstavljena svijeta, vidljiva i u činjenicama Grada kao organizirane i uljudbene zajednice koju čuvaju branitelji nasuprot napadima zla i primitivizma. Selem se držao izvornika i činjeničnih vrijednosti kako njegova elaboracija ne bi krenula pravcem proizvoljne iluzije, ali je obilno koristio mogućnosti psihološke interpretacije dinamizirajući latentne dramatične potencijale. Računajući na činjenicu da Paraćeva glazba raste na osjećajima za jednostavnost i redukciju glazbene fakture, Selem je uspio upravo statičnost usmjeriti u pravcu forsiranja ritma pokreta, otvarajući brojne rukavce dinamičnih i gotovo bučnih pasaža.

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemDramski elementi nisu izostali, ali su mnogi bili zatečeni smislom tako smjelog teatarskog poduhvata. Ako su takvi naglasci ponekad djelovali prejako, najviše u sedmoj slici koja je prezasićena scenskim pokretima gubila rafiniranu jednostavnost ranijih prizora, onda valja pohvaliti namjeru kontkapunktnih elemenata koji su podigli ritam i cijelom djelu dali usklađenu i jedinstvenu stilsku patinu (animalni nasrtaji Oloferna i njegove razuzdane vojske sa čudesnim maskama, nasuprot crno-bijelim kostimima koji podcrtavaju topliji i ugodniji ambijent Betulije). Ne treba podcijeniti dragocjeno iskustvo u realizaciji toga koncepta provjerenog Selemovog suradnika Antuna Marinića. Najposlije, novi pristup Juditi ne zastaje na dramskoj varijaciji herojske žrtve i uznesenja, nego se otkrivaju zatrpani duševni slojevi žene koja ne skriva porive i strasti, konačno emotivnu energiju koja intrigira ali ostaje iza neprozirnih velova suptilno tkanih poriva čak i onda kada je pretvaraju u fetiš.

    Univerzalan Trebotićev svijet

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemScenografija Matka Trebotića sjajno se uklopila u redateljsku koncepciju i obogatila je simbolikom Mediterana i dalmatinskog krajolika. Grad od bijelih dasaka, križevi nade i iskupljenja, sve kao gnijezdo u kojemu se živi od rada i vrelog sunca. Polivalentna konstrukcija na kat otvara širok i ritmiziran prostor za mizanscenu koja se lako pretvara u gradski trg, Juditin dom ili simbolom zlatnog trokuta dočaran Olofernov šator. Ako se tom ugođaju i simbolici grada na razmeđu vremena dodaju platneni panoi s akvarelima ispisanim gotovo informelnim svijetom poznate ikonografije kao i instalacija Juditini dvori postavljena ispred zgrade HNK s pripadajućim happeningom ulijevanja ulja u kamenicu tlocrta starohrvatske bazilike uoči same premijere, postaje jasan koncept Trebotićeve scenografije i kontinuiteta njegovih intervencija u prostoru koje povezuju lokani (čitaj mediteransko-zavičajni) znak i ugođaj s univerzalnim slikovnim pismom suvremene umjetnosti.

    Irena Sušac i Ruta Knežević (preminula), s izrazitim smislom za dojmljivu kombinaciju kostima i harmonizaciju boja, crno-bijelim haljinama pronašle su zanimljiv put u Marulićev renesansni grad, šokantno-crvenom bojom i maskama dočarale tabor Asiraca, ali uzlet mašte s ostalim kostimima življeg kolorita više se sukobljavaju sa zadanostima scene. I kada znalački i umješni svjetlosni efekti Zorana Mihanovića obasjaju Juditu u finalu opere, ona je u svečanoj srebrnoj haljini s velikim crvenim plaštom, što bi priličilo postmodernoj miksturi.

    Sjajna Nada Matošević

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemZadivljujućom energijom i slijedeći unutrašnju glazbenu logiku riječka dirigentica Nada Matošević u najboljem se svjetlu predstavila splitskoj publici. Sa smislom za detalje, liske trenutke i napeti dramaturški luk s repetitivnim ritmičkim obrascima, ostvarila je s raspoloženim orkestrom nadahnutu i tonski iscizeliranu izvedbu zahtjevne Paraćeve partiture. Široki spektar osjećajnosti i sugestivna gesta koja u poetski ugođenim dijelovima otkriva romantičarsko nagnuće, potvrđuju Nadu Matošević kao spremnu interpretkinju pročišćena viđenja i suptilnog fraziranja. Napeta premijerna izvedba nije izbjegla ponešto pojačani ton orkestra koji je od pjevača iziskivao maksimalnu koncentraciju i nerijetko forsiranje visokog položaja glasa uz kritičko prilaženje rampi.

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemNova izvedba Judite predstavila je mahom nove soliste, na čelu s mezzospranisticom Terezijom Kusanović koja je u naslovnoj ulozi uskladila muzikalno pjevanje, profinjenu glumu i ugodnu pojavu. Njezina je Judita podjednako odvažna, spremna na žrtvu, zavođenje, ne jadikuje nego je učinkovita, pokretljiva tona i lake emisije uz potrebnu pozornost pri oblikovanju visokih tonova. Agogičko nijansiranje i melodijska fraza bile bi još uspješnije da je na vrijeme došlo do suradnje sa skladateljem i poželjnim prilagodbama glasovnim odlikama nove Judite, koje se razlikuju od one s praizvedbe Nelli Manuilenko. Nasilnog Oloferna tumačio je Ivica Čikeš, sonorno i glumački uvjerljivo, furiozna ritma i dostatne transformacije. Prvi put se u ulozi glavnog svećenika Eliakima javio i mladi bas Božo Župić, s bogatom i gustom skalom dinamičkih nijansi i reljefnim dramskim naglascima, koji će uz dodatna smirenja dobiti na produbljivanju lika. Posebno bismo izdvojili gosta Sergeja Kiseljeva koji je u ulozi Akiora zadivio raspjevanim i punim prodornim tenorskim zvukom. Na solidnoj razini ostala su i dvojica pjevača s praizvedbe – Vinko Maroević (Ozij) i Tonči Banov (Vagov), a njima su se pridružili u ulogama svećenika Sveto Matošić Komnenović i Ante Ivić, odnosno uvjerljiva Snježana Katić (Ruta) i Žana Marendić Bučević (Abra).

    HNK u Splitu Frano Parać, Judita, dir. Nada Matošević, red. Petar SelemZbor HNK (zborovođa Neven Radaković), dojmljiv i motiviran s nizom scenskih detalja i dobro odrađenih zadataka, moćan u volumenu, ponekad sputan u izričaju i neravnomjernih upada. Ipak, solidan i studiozan rad dao je dobre rezultate, napose onih članica zbora koje već dugo u prvom planu iskazuju poseban scenski i glumački talent o kojemu se nedovoljno piše.

    Jamačno i drugo splitsko uprizorenje Paraćeve Judite zaključeno je velikim zanosom, potvrđena je umjetnička relevantnost dramskog predloška, sjajne glazbene partiture, suvremena interpretacija prošlosti aktualizirala je ponovo potresnu ljudsku zbilju, ali i snagu pojedinca da se suprotstavi zlu, s mnoštvom istinski potresnih asocijacija na putu pronalaska nade i smisla.

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 5. veljače 2008.

Piše:

Tonći
Šitin

kritike