Uspješno parodiranje parodije

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir Batinić

  • GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir BatinićU petak, 6. ožujka 2009. zagrebačko gradsko kazalište Komedija konačno je počastilo publiku novom glazbeno-scenskom predstavom (ove sezone, naime, uz idejno zanimljivu ali kontroverznu S ljubavlju, Janis koju uglavnom nije izveo ansambl kazališta nego Zdenka Kovačiček i njezin bend, Komedija nije imala nijednu glazbenu premijeru). Radi se o opereti Lijepa Helena Jacquesa Offenbacha. Lijepa Helena možda nije toliko popularna poput Orfeja u podzemlju ali je, zbog parodiranja starogrčkog mita o Parisu i Heleni te zbog kritiziranja novonastalog građanskog staleža, postala odličnim predloškom za osuvremenjivanje i ismijavanje danas postojećeg društva.

    Poticaj je došao od maštovite redateljice Dore Ruždjak Podolski, koja je u prilično zbrkanu priču Offenbachovih libretista Hernija Meilhaca i Ludovica Halévyja, namjerno unijela još više zbrke. Radnja – koju vjerno prati kostimografija Barbare Bourek – počinje negdje u staroj Grčkoj (prema izvorniku u Sparti), ili se barem tako čini, jer vrlo brzo mjesto i vrijeme postaju neprepoznatljivi.
    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir Batinić
    U prvi čin uvodi Zeusov veliki svećenik Kalhant (ne znam zašto je u programskoj knjižici Kalhant okarakteriziran kao augur: nakon bezuspješne potrage u Anićevom Velikom rječniku hrvatskog jezika, shvatila sam da tragam u pogrešnom rječniku – „l'augure“ je, naime, francuska riječ i označava proroka ili vrača). Kalhant (kojega glumi Adalbert Turner Juci) se, dakle, pojavljuje u tipičnoj svećeničkoj odjeći, ali će je vrlo brzo zamijeniti klasičnim crnim odijelom. Isto tako, Helena (na svečanoj premijeri pjevala ju je i glumila Sandra Bagarić) odjevena je poput Jackie Kennedy, a i njezine pratilje i družbenice slijede taj stil odijevanja. Kada sam, slijedeći izgled kostima, zaključila da je radnja osuvremenjena i da će se odvijati u pedesetim ili šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pojavili su se muški pjevači odjeveni u havajske majice.

    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir BatinićTu sam prestala razmišljati o vremenu (i mjestu) radnje, jer su vremensko-prostorna zbrka, tekst koji se (kvazihomerovski) izgovara u stihovima, te niz likova i radnji koje je zapravo nemoguće suvislo slijediti, dali šaroliku sliku ljudskog društva čijim se kreaturama možemo samo smijati. Redateljica je smjerno povlačila paralele: Ajant I (glumi ga Dario Bošlić) je Naser; Ajant II (Božidar Peričić) je Nehru; Agamemnon (Đani Stipaničev) Hruščov, a Ahilej (Ervin Baučić) Tito (ne znam jesu li asocijacije na Kabiljevu Jaltu, Jaltu bile slučajne ili namjerne). Njima se pridružuju bogati nespretnjakovići poput Menelaja (odjeven u sivo odijelo, Nenad Tudaković je izgledao poput suvremenog biznismena ili menadžera, međutim programska knjižica ga naziva J. F. Kennedyjem), napirlitani plejboji poput Oresta (Vlatka Burić), manekenke poput same Helene (Sandra Bagarić) ili dviju Orestovih pratiteljica, Partenis (Ana Hruškovec) i Lene (Lana Blaće) te glavni lik – Paris (Tvrtko Stipić) koji prolazi transformaciju od pastira odjevenog poput peruanskog Indijanca, preko suvremenog frajera u kožnoj jakni i trapericama do Elvisa Presleya na motoru.
    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir Batinić
    Ovakve situacije, gdje se barata besmislom mjesta i vremena radnje (jedina veza s pravim prostorno-vremenskim odnosima jest prilično jednostavna scenografija Ive Knezovića koja sugerira božanski hram, božansko krvavocrveno nebo i skulpturu Zeusa-Labuda) i gdje se priča gura u drugi plan kako bi se na njezino mjesto epizodično postavili neki od aktulanih događaja, zapravo je vrlo riskantan potez. Malo nesigurnosti i nepromišljenosti moglo je predstavu učiniti besmislenom i nepodnošljivom. Međutim, Dora Ruždjak Podolski čvrsto je držala konce u rukama. Iskoristivši posebnost svakog glumca-pjevača, učinila je Offenbachovu parodiju-besmislicu iznimno zabavnom. Tako je, na primjer, iskoristila zabavljački dar Tvrtka Stipića (Paris) koji prije točnih odgovora na natjecanju odgonetanja zagonetki, na veliko oduševljenje ansambla pjeva Stand By Me; izuzetan glumački talent Vlatke Burić koja izgleda i ponaša se poput muškarca (tek kada počne pjevati, čuje se da je Orest zapravo ženska uloga) te sposobnost karikiranja i parodiranja Tine Vrtar Stipić (Bakis, Helenina družbenica) koja je do suza nasmijala u sceni Helenine arije. Tu je i svojevrsna autoritativnost Đanija Stipaničeva (kao Agamemnona/Hruščova, čije se autoritete također parodira), izniman komični dar Nenada Tudakovića koji je maksimalno obogatio ulogu muža-rogonje Menelaja, te snažni pjevački glas Ervina Baučića koji na samom kraju priče pri masovnom otimanju za mikrofon na tren zamjenjuje Stipića u ulozi Elvisa.

    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir BatinićRedateljske upute vidljivo su se slijedile s velikim žarom: svi su rado sudjelovali u besmislici koja je Offenbachovu parodiju gurnula na sam rub glazbeno-scenskog žanra operete. Solističke izvedbe bile su dobre i potpuno ponesene karakterizacijom i pretjerivanjem što je čak i nezanimljive arije učinilo smiješnima i zanimljivima (svako zapisano pretjerivanje s vokalizacijama ili ukrasima povlačilo je usmjeravanje gledateljske pozornosti na zbivanja u pozadini pozornice, iza pjevača, gdje su ostali likovi ili kretnjama ismijavali ono što se slušalo ili mimikom tražili od pjevača da požuri, jer to je dosadno). Zbog tako dobro postavljene koncepcije, ansambl je djelovao kao tim koji odlično funkcionira. Ni jedan solist nije se posebno izdvajao, a istodobno su se svi izdvajali – što glumom, što pjevanjem, što kostimima – svi su bili odlični.

    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir BatinićU parodiji sporedne uloge postaju zanimljivije od glavnih, pa je tako Stipićevo pjevanje u prvom činu, namjerno karikirano, povlačilo pozornost na Zorana Simikića (sluga Filokom), koji je u maniri montipajtonovaca zabavljao publiku hrvajući se sa smetlarom. Zbog tako postavljenih stvari gotovo da nije zasmetala činjenica da je sama Lijepa Helena – Sandra Bagarić, zapravo najslabija karika u lancu. Njezin način pjevanja, koji uključuje pretjerani vibrato (ovo pretjerivanje nije vezano uz način izvođenja predstave nego je to način na koji Sandra Bagarić inače pjeva – bez ikakvog nastojanja da to promijeni), nije odgovarao lakoći žanra (možda bi takvo pjevanje prošlo u kakvoj operi, no možda niti to). Doduše, Sandra Bagarić je bolja glumica nego pjevačica (premda i to radi iz predstave u predstavu uvijek na isti način), pa je njezin najjači atribut onaj s kojim se stalno pojavljuje u javnosti, a koji je ova predstava itekako znala iskoristiti – tjelesni izgled.

    GK Komedija: Jacques Offenbach, Lijepa Helena, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Krešimir BatinićNiti ovdje u prvom planu nisu bili orkestralni umjetnici iz rupe, koje je sigurno i provokativno vodio mladi dirigent Krešimir Batinić. Unatoč brojnim praktičnim problemima (Batinić se držao originalnih tempa koji su tjerali ansambl da brzo reagira, što je unaprijed tražilo – recimo to zločesto – mrsku potrebu za vježbanjem instrumenata), a neki od problema bili su čisto fizičke prirode (brojni predmeti koji se, dajući im dodatnu dimenziju besmisla, bacaju po pozornici, od umjetnog cvijeća i zlatne jabuke do polomljenih čaša, nerijetko završavaju u prostoru orkestra), orkestar se pokazao pristojno doraslim zadatku. Doduše, bez ikakvih dinamičkih gradacija (jedan pianissimo koji je na početku prvog čina sugerirao Tvrtko Stipić ostao je potpuno neshvaćen od orkestralnih solista koji su ga pratili). Ipak, dirigent je tražio i dobio sigurnost i dobro pročitane note, što je odlika koja nije resila ranije Komedijine izvedbe opereta, konkretno Straussovog Šišmiša.

    Upravo stoga sam s određenom bojazni došla na predstavu: hoće li i ona biti preteška, pa će se ansambl raspadati? Međutim, predstava je zabavnim karakterom upravo ponijela; kada se prati radnja odnosno komični gegovi, ravno sviranje se zaboravlja, a svaka nesavršenost koristi se u prilog potpunom predavanju djelu. Dora Ruždjak-Podolski uspjela je zanijeti ansambl, a to je glavni preduvjet (čak i veći od savršene glazbene izvedbe, pa i od smislenog sadržaja, kako se pokazalo) za zadovoljstvo i uspjeh kod publike.

    © Irena Paulus, KULISA.eu, 8. ožujka 2008.

Piše:

Irena
Paulus

kritike