Skala osjećaja

Hrvatsko narodno kazalište Split: Giacomo Puccini, Sestra Angelica i Gianni Schicchi, dir. Ivan Repušić, red. Fabio Sparvoli

  • HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Sestra Angelica, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliMožda i nije teško uočiti kako se današnja kazališna publika ne uzbuđuje zbog banalnosti, osrednjosti, odsustva kriterija ili neukusa; tek manji dio traga za istinom, umjetničkim duhom i stilom. Štoviše, spiritualno, bizarno, egzotično, više nisu određenja koja uzbuđuju duh informirane publike koja i ne traga za kazalištem uzbuđenja, senzacije i lažne emocije, površne patetike, romantike ili lakrdije. Rijetki su trenuci teatarske katarze, istraživanja, rasta, onoga što je Brook nazivao stalnom revolucijom. To su, dakako, stara pitanja koja nisu nepoznata ni Giacomu Pucciniju koji će nakon odlaska Giulia Ricordia (1912) i Arriga Boita (1918) osjetiti da je vrijeme ottocenta talijanske lirike zauvijek iščezlo i da se valja suočiti s novim glazbenim teatrom koji hita prema simbolu i amblemu radije negoli glazbenoj evokaciji realiteta. Brzo je stizalo vrijeme odbacivanja, alijenacije, djela umjetnosti i emocije njegovih stvaraoca. Puccinijeva potraga za novim libretom, nakon zadovoljavajućeg okončanja Plašta 1916, bila je intenzivna i rezultirala je pronalaskom ambicioznog Giovacchina Forzana i njegovih dviju jednočinki Sestra Angelica i Gianni Schicchi koje će, zajedno s Plaštom, kao jedinstveni Triptih biti praizvedene u New Yorku u prosincu 1918.

    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliBrojni muzikolozi upravo u Triptihu analiziraju Puccinijev stav prema glazbi 20. stoljeća, napose utjecaje koje su u njegovu skladanju ostavili skladatelji poput Debussya, Straussa, Dukasa, spornog Schönberga ili Stravinskog. Konačno, ono što povezuje i ujedinjuje Triptih jest upravo karakter suvremene glazbe, vještina orkestracije i široka tonska paleta, dok je nadahnuće polako gubilo maštovitost unatoč Puccinijevom dobrom ukusu i vještim efektima. Atmosfera u svim trima jednočinkama svojstvena je senzibilitetu slušatelja s početka prošlog stoljeća, ali nosi i glavne odlike skladateljeva stila – kombinaciju suosjećanja i sažaljenja s heroinama koja se miješa s udarcima sadizma, a što je još važnije, glavna osobina Puccinijeva glazbeno-dramskoga stila ostaje i dalje sposobnost poistovjećivanja sa protagonistima njegovih opera i uspostava sjajne ravnoteže dramske strukture djela. Sve to nije bilo dovoljno nekim uglednim muzikolozima koji su cjelokupno Puccinijevo djelo ocijenili slabašnim, a ugledni Joseph Kerman naglašava da talent, vještina i pretencioznost nisu zamjena za duh. Glazbeni analitičar prednost daje Straussovim operama, a kod Puccinija vidi stanovitu naivnost u nedostatku ukusa i pravih vrijednosti. Kod većine teoretičara (Budden, Girardi, Phillips-Matz, Wilson i dr,) ipak prevladava mišljenje da je i Triptih djelo glazbenoga genija, mozaik talijanskog života podijeljenog u dvije zatvorene drame i jednu komediju.

    Tradicionalna faktura

    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Sestra Angelica, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliNa splitskoj opernoj sceni premijerno izvođenje opera Sestra Angelica i Gianni Schicchia 18. travnja 2009. ponovo je upozorilo da unatoč ograničavajućoj formi, Triptih (bez Plašta) ima dovoljno melodioznosti, emocionalne raznolikosti i melodramatske teatralnosti koja uvijek privlači publiku. Talijanski redatelj Fabio Sparvoli došao je s reputacijom provjerenog opernog znalca koji ništa ne prepušta slučaju, koji s pjevačima i zborom razrađuje svaki detalj i dovodi ga do naglašene funkcionalnosti, bez pretenzija za posebnom stvaralačkom fantazijom i imaginacijom. Stječe se dojam da je rutinirani gost sve podredio akademskoj i tradicionalnoj fakturi, pa je ostalo malo prostora suvremenoj kazališnoj poetici koja se tako izdašno koristi i kod uprizorenja tih jednočinki. Posebno se to odnosi na Sestru Angelicu, inače toliko osporavano djelo, koje se kreće između retorike i sadizma, s nizom sitnih detalja koji približavaju samostanski život opatica. Kada se na visoko podignutoj platformi stilizirana križa (scenografkinja Vesna Režić) pokrenu opatice, simetrično razvrstane i razrađenog kretanja, to nije dovoljno da se stvori uvjerljiva i autentična slika njihovih malih aktivnosti u atmosferi punoj prijetnji. U tom dijelu očigledan je raskorak između namjere i ostvarenja na inače gotovo mračnoj pozornici. U gustom labirintu međusobnih susretanja i lik Angelice djelovao je često okamenjeno i zamagljeno, da bi mu pravo psihološko središte bilo rijetko dohvatljivo. Čulna i bolna psihoanatomija nesretne majke i kneginje ostala je bez jakih emotivnih tenzija (posebno kod potpisa o predaji imovine), dok je završna scena donijela transcendentno uznesenje rijetke čistoće i oproštajnog mira (bez toliko zlatnih listića!).
    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Sestra Angelica, dir. Ivan Repušić, red. Fabio Sparvoli
    Sparvoli se bolje snašao sa Schicchiem koji je djelovao kao suvisla i prostudirana opera ispunjena efektnom (na mahove isforsiranom) komikom i nepresušnom životnom autentičnošću svojih junaka. Ukratko, dobar ritam, organizirani prostor (osim poznate gužve na rampi), visoka emotivna temperatura. Scenografkinja Vesna Režić ovaj put s diskretnim nagovještajem stila, funkcionalnim dekorom i toplim kolorističkim odnosima (manje je dojmljivo otvaranje stijenki prema fasadi Donatijeve palače na kraju). Kostimi Dženise Pecotić u Angelici svedeni su na čistu opatičku jednostavnost, često lošeg kroja i izgleda, uz raskošan crni kostim Kneginje, da bi u Schicchiu dobrodošla živopisnost i šarenilo boja ponekad prelazili u kič (kostim Laurette, a donekle i Schicchia). Srđan Barbarić kao oblikovatelj svjetla jači je u blještavilu i reflektorskim mlazovima negoli u sfumatu i dramskim naglascima tamne pozornice Angelice.

    Suosjećanje i radost

    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliDirigent Ivan Repušić dobro je upoznao Puccinijeve jednočinke, svijet još jedne piccole done, intenzivnu skalu dramskih doživljaja i plamen koji uznosi i guši raspete likove. Opsežne pripreme dale su promjenjive rezultate – od vrlo dobre kvalitete zvučne slike do potrebe da se dopre do unutrašnje glazbene logike a ne efekta. Posebno se to odnosi na intimu Angelice – jedne od najljepših Puccinijevih opera, koja pretpostavlja cijelu skalu osjećaja – od drame do poezije, od ljubavi do gnjeva, često brzih izmjena tempa. Unatoč zanosu i elokventnosti često prebučnog orkestra, već je druga izvedba pokazala mnogo bolje rezultate.

    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Sestra Angelica, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliDvoje pjevača obilježilo je splitsku premijeru: Valentina Fijačko, u svojoj dosad najsloženijoj ulozi Angelice i Giorgio Surian realizacijom svog prvog Schicchia. Valentina Fijačko Angelicu je ispunila toplinom i psihološkom depresijom, punoćom svog prodornog soprana, pogotovo lijepim legatima. Puccinijev ekspresivni glazbeni slog možda i nije idealan za njezin glas, ali je zanimljivo s koliko je zanosa otkrivala tragičnost jednog krhkog života koji postaje talac vremena. Opravdano je nadati se da će u izvedbama koje slijede sopranistica postizati bolje rezultate, posebno u istinskoj komunikaciji s tekstom i kod visokih držanih tonova. Žana Marendić Bučević dobila je također veoma složen zadatak i Kneginji je podarila zanimljivu vizuru ulazeći u sve detalje tog složenog lika. Vokalno zahtjevan kontraalt punog i zvučnog obujma, ostao je malo nedorečen, ali s vremenom i tu će biti bolji rezultati. I od Davorke Horvat (Predstojnice samostana), Antonije Teskere (Zamjenice), Barbare Sumić (Učiteljice) može se više očekivati, dok je ugodan dojam ostavila Ana Lice, koja je s Davorkom Horvat s uspjehom nastupila i u drugom djelu. U izvedbi su s promjenjivim uspjehom sudjelovale i mlade pjevačke nade Jelena Brnadić, Maja Spaija Tomas, Irena Parlov, Sonja Runje, Tea Slavica, Lea Ančić, Jelena Čilaš i Diana Kurobasa, uz iskusnu Snježanu Katić. Ženski zbor (zborovođa Neven Radaković) bio je solidan.

    HNK u Splitu: Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, dir. Ivan Repušić, red. Fabio SparvoliGiorgio Surian na tragu svojeg velikog iskustva donio je visoko sofisticiran portret Giannija Schicchia. Toliko rijetko primjetnih detalja, uz ponekad malo zašećerenu ružičastu fikciju, mogao je interpretirati samo pjevač koji nema vokalnih (premda je kao bas pjevao baritonsku ulogu) ni glumačkih problema. Eto splitskog Schicchia na tragu najvećih od Taddeia, Gobbia do Nuccia. Tomislav Mužek bio je raspjevani i pasionirani Rinuccio, Tamara Franetović Felbinger suzdržana i u ariji suha Lauretta. Rođaci – mahom dobr,i na čelu s Terezijom Kusanović, pa Dinkom Lupijem, Svetom Matošićem-Komnenovićem, Božom Župićem, Vinkom Maroevićem, Anom Lice, Davorkom Horvat i malim Stipom Bakićem. U manjim ulogama sjajan u gegu bio je Tonći Banov, ali i Mate Akrap, Marijo Krnić, Jadran Barišković i Darijo Tvrdić.

    Ukratko, velika i složena zadaća u dobroj je mjeri izvršena. Nezaustavljivi ritam i duh commedie dell'arte juri prema nama da nas obodri, ali i upozori!

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 27. travnja 2009.

Piše:

Tonći
Šitin

kritike