Nasukani kazališni hibrid

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Wolfgang Amadeus Mozart, Teaterdirektor iliti Hrvatsko kazališno čudo, dir. Peter Oschanitzky, red. Ivan Ivica Krajač

  • Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Wolfgang Amadeus Mozart, Teaterdirektor iliti Hrvatsko kazališno čudo, dir. Peter Oschanitzky, red. Ivan Ivica KrajačHrvatsko narodno kazalište u Osijeku satiričnom trač-komedijom Teaterdirektor uključilo se u program obilježavanja dvjestote obljetnice slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka. Riječ je zapravo o hibridnoj predstavi koja za podlogu uzima Mozartovu jednočinku Kazališni ravnatelj (Der Schauspieldirektor, 1786) odnosno njezinih pet glazbenih brojeva (uvertira, dvije arije, tercet i finale) na koje su pridodani, rukom redatelja Ivana Ivice Krajača, autorski libreto i stihovi te glazba u kojoj se našlo i Mozartovih arija iz Don Giovannija, Figarovog pira, Čarobne frule… Pojačavajući žanrovsku odrednicu satirične trač-komedije, Krajač u predstavu inkorporira i najsnažnije dijelove Shakespeareova, ali i kontrastnog Brešanova Hamleta (iz Mrduše Donje), pojačavajući ludistički ton predstave. Libreto Gottlieba Stephania mlađeg u kojem se u nazočnosti direktora kazališta i pjevača dvije nadobudne pjevačice natječu za ulogu u budućoj predstavi, Ivan Ivica Krajač nadograđuje pričom o zatvaranju institucije Teatra u našoj Metropoli. Teaterdirektor Oto Kunšt uz pomoć desne ruke, mladog glumca Bufa 1, planira osnivanje privatnog teatra u kojem interes pronalazi snažni investitor, banka Pčelica Croata. Glumački i pjevački kadar novoutemeljenog kazališta Teaterdirektor upotpunjuje stihijski nadolazećim glumcima i opernim prvacima koji izvode po jedan pripremljeni ulomak kako bi se svidjeli ravnatelju i zaslužili što bolji status u novoj, privatnoj kulturnoj instituciji koja će imati i mnoge neumjetničke prohtjeve, a novi kadar će ih lakoćom ispunjavati sve dok se poštuju financijske odrednice ugovora.

    Sama nepretenciozna ideja zaslužuje prolaznu ocjenu jer stremi razonodi, veselju i smijehu, upotpunjujući i prateći Mozartov umjetnički credo, uviđanje i podsmjehivanje ljudskim slabostima, lascivnostima, egocentričnosti i narcisoidnosti, probijanju svim sredstvima na skali društvene vrijednosti… No, zapelo je pri izvedbi. I to ne onoj glazbenoj koja je još jednom potvrdila visoki umjetnički doseg pri bezgrešnoj, čistoj, perfekcionističkoj izvedbi (ponajviše zaslugom sjajnog dirigenta Petera Oschanitzkog) doduše ne odveć zahtjevnih glazbenih brojeva. Drugo mjesto na skali uspješnosti pripada pjevačkom ansamblu kojem to mediokritetsko mjesto, a da ne skonča u ponoru debakla, osiguravaju ponajviše tri imena. Vrlo ugodno iznenadila je sopranistica Jasna Komendanović koja, znakovitom ulogom jedne od pretendentica na primarni pjevački status u privatnom kazalištu, konačno raskida okove zborskog pjevača u stvarnosti. Nadalje, sigurnošću i samospoznajom isijavao je baritonski glas Berislava Puškarića kojem je uloga promiskuitetnoga glasnogovornika investitora savršeno pristajala i uz fizionomiju. Puškarić je bio jedan od rijetkih vjerodostojnih interpreta na sceni. Uzaludnim nije bilo niti povjerenje u gošću Sandru Bagarić, koja još jednom ovjerava da se i uz malu količinu utrošene energije u pripremu predstave, a zahvaljujući bogomdanim raznovrsnim talentima (primarno glasovnim sposobnostima), pa još uz to brušenim, uistinu može zvjezdano isijavati sa scene. Sandra Bagarić svoj je posao odradila vrlo precizno profesionalno, bez pretjerane emocije, na trenutke usiljeno vrckavo, ali sigurno i pamtljivo.

    Nažalost, uspješne dionice spomenuta trojca neprestano su prekidali, razlamajući zabavljački ritam, neuvjerljive, nepripremljene, loše i neslušljive eskapade Claudia Continija, Roberta Adamčeka i Damira Bakovića. Upravo su oni, uz gotovo sve dramske glumce uključene u predstavu, zaslužni što su se Krajačeve ludističke intencije nasukale na sprud osrednjosti, uzrokovan isključivo neangažiranošću, lijenošću, olakim shvaćanjem (ne)bavljenja umjetnošću, pa čak i ako se o umjetnosti ne radi, uljuljanošću u trenutni status. Tako se jedino može objasniti zaboravljivost Milenka Ognjenovića u naslovnoj ulozi, koji je zasigurno šaptačici Emi Bell skratio život za koju godinu zbog stresa. Nenad Tudaković i Nela Kocsis kao da nisu bili na sceni, nijednom zamjetljivom gestom, bilo kakvim pokretom, nisu pridonosili zabavljačkom karakteru predstave. Posebno to nismo očekivali od Nele Kocsis koju smo navikli gledati mnogo angažiraniju i uspješniju u komičnim komadima.

    Prolaznu ocjenu, no vrlo nisku, zaslužuju jedino Radoslava Mrkšić i Miroslav Čabraja koji, doduše vrlo rijetko, osvježavaju zaudarajuću letargiju improvizatorskim sposobnostima. Na sličan način djeluje i potentna, mlada i razigrana plesna skupina osječkog teatra. Samo još da konačno izbace označnicu improvizacija iz rečenice u kojoj se nalaze. Sve u svemu, još jednom, nažalost, težimo zaboravu.

    © Ivan Trojan, KULISA.eu, 29. travnja 2009.

Piše:

Ivan
Trojan

kritike