U Berlinu je još pamte

CD opera: Lebendige Vergangenheit – Violetta de Strozzi, Preiser Records, 1999.

  • Violetta de StrozziU seriji CD-a Lebendige Vergangenheit, što bismo mogli prevesti kao Živa prošlost, s vrhuncima operne umjetnosti 20. stoljeća pod brojem 89178 izdan je izbor snimaka hrvatske umjetnice Violette de Strozzi, u našoj kulturnoj javnosti potpuno u sjeni Maje de Strozzi, ali u svjetskim relacijama poznate prvakinje berlinske Državne opere Unter den Linden deset godina, koja je između sva svjetska rata, pogotovo do dolaska nacizma, uživala velik ugled. Naravno, riječ je o Ljubici Oblak koja se krajem 1917. vjenčala s velikim dramskim glumcem i redateljem Titom Strozzijem.

    Ljubica Oblak rođena je 28. travnja 1896. u Sarajevu. Odrasla je u Zagrebu i pjevala u dječjem zboru zagrebačke Opere, pa na njezino ima nailazimo već 1911. kad je 12. siječnja nastupila u maloj ulozi Hellwingova sina na praizvedbi opere Oganj Blagoja Berse. Otišla je zatim u Beč i nakon jednogodišnjeg učenja pjevanja i na temelju audicije u Dvorskoj operi u Dresdenu dobila je od njezinog intendanta grofa Seebacha stipendiju za nastavak studija u Berlinu.

    Na nagovor ravnatelja zagrebačke Opere Srećka Albinija stupila je 1916. u angažman i debitirala 18. studenoga kao Djevica Ana Reich na premijeri opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaia. Slijedila je Sevira u Albinijevoj Bosonogoj plesačici, neke manje uloge te nastupi na premijerama Albinijeve Madame Troubadour (Georgetta), Carmen (Frasquita) i Vilin veo Petra Konjovića (Vila Brodarica).

    Zatim je otišla na dvogodišnji studij pjevanja u Beč kod Irene Schlemmer-Ambros, profesorice na bečkom Konzervatoriju, pa se u kolovozu 1921. vratila u Zagreb, ponovno stupila u angažman i počela pjevati velike uloge kao što su Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Prva kraljičina dama u Mozartovoj Čarobnoj fruli, Donna Elvira na premijeri njegova Don Juana, Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Vesna Krasna na premijeri Snjeguročke Nikolaja Rimski-Korsakova, Grofica Rozina u Mozartovu Figarovu piru, Sieglinda na premijeri Wagnerove Walküre, Jenufa, Aida, Mimì u La Bohème i Mignon.

    Violetta de StrozziBila je već prvakinja Opere kad je prema pričanju Elize Gerner-Strozzi (Tito Strozzi, svjetla i sjene jednoga glumačkoga puta, Prometej, Zagreb, 2004) došlo do incidenta između nje i dirigenta Milana Sachsa. Strogi poštovatelj notnoga teksta, Sachs nije dopuštao da ga pomuti ikakav trenutak glume. Prekinula je pokus i obratila se dirigentu s riječima: "Maestro, ja pjevam operu, a ne oratorij. Po vama, ja bih trebala stati na rampu i tuliti note." Nastala je konsternacija, pokus je prekinut, a ona je nezadovoljna poslom u Zagrebu otišla na audicije u Berlin i prihvatila dvogodišnji angažman u Wroclawu. Ravnatelj opere Heinz Tietjen (1881-1967), koji će ubrzo postati generalni direktor berlinskih kazališta, prorekao joj je veliku karijeru.

    Promijenila je ime u Violetta de Strozzi. Počela je gostovati po Njemačkoj, godine 1923. još je nastupila u Zagrebu kao Tosca i Saloma. U svibnju 1923. zagrebački Obzor izvješćuje da je "polučila izvanredan uspjeh u Berlinskoj državnoj operi u naslovnoj ulozi Straussove Salome, te da sve kritike nalaze riječi najvećeg priznanja: za muzikalno sigurnu pjevačicu, za glumicu i plesačicu kao i da ističu elementarnu snagu njezine kreacije te pišu o čulnosti njezine Salome, o njezinoj egzoterično-rasnoj pojavi koja fascinira kao i njezina putenost, strast i mladost". Imala je 27 godina!

    Dana 1. rujna 1924. Violetta de Strozzi stupila je u angažman u berlinsku Državnu operu. Bilo je to doba procvata Opere koju je vodio poznati skladatelj i dirigent Max von Schilings (1868-1933). Brzo se uklopila u ansambl i postala jednom od vodećih članica. Iskoristila je do maksimuma svoj krasan, snažan, ujednačen dramski sopran velika opsega i scensku nadarenost te nizala uspjehe. Svojim je najboljim ulogama smatrala Aidu i Salomu. Bila je slavna i kao Butterfly. Ostvarila je tridesetak velikih uloga u standardnom repertoaru, uz spomenute, Leonoru u Trubaduru i u operi Moć sudbine, Ameliju u Krabuljnom plesu, Toscu, Carmen, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Violettu u Traviati, Arijadnu na Naxosu, Mariju u Wozzeku Albana Berga, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Elizabetu i Veneru u Tannhäuseru, Neddu u Pagliaccima, Martu u operi U dolini Eugena D'Alberta, ali je nastupala i u manje poznatim djelima kao što je velika romantična opera Der Templer und die Jüdin (Templar i Židovka), koja se temelji na motivima iz Ivanhoea Sir Waltera Scotta, njemačkog skladatelja rane romantike Heinricha Marschnera (1795-1861), praizvedena 1829, ili Der ferne Klang (Daleki zvuk) austrijskog skladatelja Franza Schreckera (1878-1934), praizvedena 1912. Pjevala je i naslovnu ulogu u opereti Lijepa Helena Jacquesa Offenbacha i Saffi u Barunu ciganinu Johanna Straussa.

    Violetta de StrozziBila je i sudionica dviju premijera koje su zabilježene u svjetskim opernim priručnicima. Dvije godine poslije dresdenske praizvedbe opere Cardillac (1926) Paula Hindemitha (1895-1963), nastupila je na njezinoj berlinskoj premijeri pod ravnanjem Otta Klemperera (1885-1973). Godine 1933. pjevala je s glasovitim njemačkim vagnerijanskim herojskim tenorom Maxom Lorenzom (1901-1975) pod ravnanjem istaknutog dirigenta Lea Blecha (1871-1958) na prvoj izvedbi Wagnerove rane opere Rienzi u 20. stoljeću. S Josipom Rijavcem nastupala je u Madame Butterfly i Fedori Umberta Giordana. Njezin cjelokupan nastup bio je pun strasti, pa su je nazvali die Feurige (vatrena).

    U Zagrebu je Ljubica Oblak-Strozzi gostovala nekoliko puta, a prigodom gostovanja 1932. kao Amelija u Krabuljnom plesu Boris Papandopulo, tada glazbeni kritičar Novosti, istaknuo je njezin "otmjen nastup, lijep glas pun prodorne snage, kulturu pjevanja, pomno razrađenu ulogu, dramske akcente i uvjerljivu glumu". Gostovala je u Stuttgartu, Dresdenu, Parizu, Pragu, Rimu; 11. svibnja 1927. pjevala je u Bečkoj državnoj operi Salomu. Nastupila je i u jednom UFA-inom filmu. U međuvremenu se razvela od Tita Strozzija i 1928. preudala za liječnika-laringologa Dr. Curta Engelmanna. On je bio Židov i to joj je s rastom nacizma donijelo probleme, pogotovo kad je zanimanje za nju počeo pokazivati moćni Hermann Göring. Obećavao joj je astronomske honorare i novu operu posebno za nju skladanu, ali uz uvjet da se razvede od muža i prema njemu, Göringu, počne iskazivati znakove "posebnog prijateljstva". Dodao je da je liječnikov život u pitanju ako se usprotivi razvodu. Godine 1934. stigao je ultimatum: razvod ili emigriranje. Izabrala je ovo potonje i obitelj je odselila u Sjedinjene Države.

    No, bilo je prekasno za novi početak. Još je, doduše, nastupala u New Yorku. U Zagrebu je gostovala 1936. u Prodanoj nevjesti i Salomi. No, iznenadni prekid blistave karijere i prisilna emigracija utjecali su na njezine živce, doživjela je nervni slom od kojega se do smrti u New Milfordu u Connecticutu 23. ožujka 1981. nikada nije posve oporavila.

    Lebendige Vergangenheit – Violetta de Strozzi, Preiser Records, 1999.Zanimljivo je da je prve snimke Violetta de Strozzi ostvarila dok još nije bila članica berlinske Državne opere, ali s orkestrom Opere – u veljači 1924. – za gramofonsku tvrtku Homocord. Pet ih je na ovome CD-u – arije iz opera Templar i Židovka, Tannhäuser, Arijadna na Naxosu i Aida (nije objavljen prizor s pismom Tatjane u Evgeniju Onjeginu, njezine omiljene uloge) i one pokazuju u punom svjetlu njezin prvorazredan, velik, lijep ujednačen dramski sopran, moćan duboki registar ali i blistav visoki C te lijepa piana.

    Od siječnja 1925. snimala je za tvrtku Odeon, među snimkama su na CD-u arije i dueti iz Aide i U dolini s baritonom Maxom Rothom (1886-1961), koji je mnogo bolji u verističkoj operi U dolini nego u Verdijevom belkantu, a i sama Violetta de Strozzi dojmljivija je u dramatskim prizorima iz opere U dolini, ali dramatika nikada ne ide nauštrb ljepote tona. Na CD-u su i dva dueta iz Prodane nevjeste i dva prizora iz opere Daleki zvuk, oba s tenorom Paulom Stieber-Walterom (1890-1973) alias Paulom Devrientom, kako je bilo njegovo umjetničko ime. Ima više dramatike kao Smetanina Mařenka, a u Schreckerovoj operi djeluje više lirski. Snimke su iz 1926. Iz 1929. su arije iz Carmen, Figarova pira, Krabuljnog plesa, opere Moć sudbine i Aide, vrlo različitih stilskih zahtjeva, koje pokazuju mnogostrukost njezinih zanimanja, ali je jasno da joj bolje leži Verdi, pogotovo Amelija u Krabuljnom plesu, iako piana nisu tako lijepa kao ranije. Zahvaljujući i dirigentskom vodstvu Lea Blecha, bolji je odlomak iz dueta Aide i Radamesa sa žive snimke iz 1927. iz berlinske Državne opere za HMV Electrolu, u kojemu joj se pridružuje tenor Robert Hutt (1878-1942), u kojemu opet pokazuje lijep piano. Šteta, velika šteta da je sve snimljeno na njemačkom kao što je onda bio običaj, jer to ipak umanjuje ljepotu talijanskih odlomaka. No, posve se jasno razabire kakva je to velika pjevačica i vokalna umjetnica bila i neosporno je da je u nizu sjajnih hrvatskih soprana Ljubica Oblak-Strozzi jedna od najvećih. Kod nas je, nažalost, nedovoljno poznata, a u Berlinu je se i danas sjećaju.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 11. srpnja 2009.

Piše:

Marija
Barbieri