Istinska Verdijeva heroina Gabriela Georgieva

55. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Ivan Repušić, red. Georgij Paro

  • Giuseppe Verdi: Nabucco, red. Georgij ParoNakon Carmine Burane, jedine premijerne glazbenoscenske izvedbe na 55. Splitskom ljetu, uslijedile su dvije operne reprize Nabucco i Don Carlos na Peristilu, 22. i 24. srpnja odnosno 30 srpnja i 1. kolovoza 2009. Atmosfera u srcu Dioklecijanova grada, izrazito topla i nabijena emocijama, kao da se dočekuju stari prijatelji, posebno kada je riječ o omiljenom Nabuccu. Brojna uprizorenja prve Verdijeve uspješnice širom svijeta svaki put iznova aktualiziraju povijesnu okosnicu radnje, stradanja židovskog naroda kroz stoljeća, uz asocijacije koje dodiruju misterij ljudske tragike s više ili manje ukusa i umjetničkih kriterija. Ono što se događa s pokušajima prodora prema novom glazbenoscenskom izrazu, novim čitanjima i drugačijoj ekspresiji scene, nerijetko završava u plićacima prozaičnosti i konvencionalnosti.

    Giuseppe Verdi: Nabucco, red. Georgij ParoBrojna uprizorenja Nabucca na Peristilu, od kojih je ovo posljednje postavljeno 2003. u režiji Georgija Para, imala su za cilj na zadanoj kamenoj sceni izgraditi efektan i oku ugodan, kostimiran scenski spektakl koji bi, uz malo sreće, trebao povremeno pokrenuti emocije publike i postići psihološku uvjerljivost koja razotkriva različite planove zbivanja. Parova namjera da se slijedi Verdijeva ideja afirmacije duha pravde i slobode, da se na sceni rekonstruiraju živi i jasni likovi i ideje bez egzotike i površne patetike, funkcioniraju i dalje, ma koliko da bi širi zamah i intenzivniji unutrašnji doživljaj mogao udahnuti novi polet i tempo bliži suvremenim konotacijama. Gotovo sve je o vrlinama i manama predstave ponavljano iz godine u godinu, od jednostavne i dobro uklopljene scene (Dinka Jeričević), do određenih nelogičnosti kostimografije (Irena Sušac i Leo Kulaš) ili neodmjerenog scenskog pokreta (Miljenko Vikić). Ukratko, uvjerljiv i ležerniji stilsko-koncepcijski pristup koji računa i s podignutim emocijama i željom da se cijela slika više dopadne nego li otkrije nešto novo na širokoj freski ljudske patnje i iskušenja.

    Umorni Nabucco

    Giuseppe Verdi: Nabucco, red. Georgij ParoGlazbena strana izvedbe oduvijek je privlačila više pozornosti publike koja je od prvog peristilskog Nabucca daleke 1962. zavoljela Verdijevo djelo zbog njegove jednostavnosti, pjevnosti, kolorističke palete koja je harmonijski i ritmički nepretenciozna, ali dramatski inventivna. Ako se dijelovi opere i kreću maticom Bellinijeve i Donizzetijeve romantične melodrame, oduševljava toplina i vitalnost nepogrešivih melodija patriotskog ozračja. Konačno, novi glazbeni junak postaje zbor koji je nositelj glave ideje, reprezentant nacionalne i religijske zajednice, trijumf kolektiviteta nad individualnom i privatnom sferom. Recitativi, arije, himne, marševi i zbor učinili su da glazba maestra iz Buseta od 1842. postane pronositeljem duha risorgimenta s naglašenom nacionalnom pozadinom. Dirigent Ivan Repušić, koji je zamijenio naglo oboljelog Vjekoslava Šuteja, dobro poznatoj partituri prišao je poletno i razmahana pokreta. Slojeviti Verdijev glazbeni slog nije nimalo jednostavan i zahtijeva pojačanu koncentraciju kod naglih promjena, dramskih naglasaka i dobro odabranih tempa.

    Giuseppe Verdi: Nabucco, red. Georgij ParoPretopla ljetna večer utjecala je na pad koncentracije, gubile su se suptilne nijanse, a dramska se ekspresija često nadoknađivala intenzivnim forte tonovima u gotovo svim orkestralnim sekcijama. Sve je to imalo odraza i na kvalitetu solističkih i zbornih nastupa. Nažalost, glumački uvjerljiv i inače adekvatnog zvučnog tona, danak je platio Kiril Manolov u ulozi Nabucca koji u oba nastupa poslije velike arije Dio di Giuda (6. slika) s krajnjim naporom dolazi do kraja predstave. Ivica Čikeš udomaćio se ulozi Zaccarie, lijepog i plemenitog basa ali i povremene opasnosti od naprezanja i glasovne premorenosti. Saša Jakelić (Ismael), Božo Župić (Balov), Vinko Maroević (Abdalo) i Snježana Katić (Ana) korektni su u okviru predviđenih zadataka, dok se svakako više moglo očekivati od glumački adekvatne ali vokalno donekle nedovoljno ekspresivne Fenene Terezije Kusanović. Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) promjenjive sreće, a tek na repriznoj izvedbi poletan i discipliniran u centralnoj točki Va pensiero.

    Sjajna Gabriela Georgieva

    Namjerno smo za kraj ostavili nastup Gabriele Georgieve, prvakinje Sofijske opere, koja je već poznata publici u Hrvatskoj, napose onoj u Splitu. Ako njezin glas i nema dramsku snagu njezine velike učiteljice i uzora Gene Dimitrove, Georgieva je prava Verdijeva heroina u svim elementima pakleno teške uloge Abigaile. Izjednačena tonska skala, ekspresivna koloratura, psihološko produbljivanje teksta i sjajna karakterizacija lika osobine su umjetnice koja se ne susreće često u domaćim produkcijama. Dodamo li tomu i interpretaciju lika Elizabete u Verdijevom Don Carlosu, koja je još bliža mladodramskom sopranu (lirico spinto) Georgieve, onda je pred nama sopranistica izrazito bogate skale dinamičkih nijansi, kontroliranog i profinjenog ukusa, kakvu već godinama nismo čuli na carskom Peristilu.

    Bez Georgieve, pokazalo se, Verdi bi ove godine u srcu grada ostao u koječemu zakinut, često na nivou fikcije koju već godinama gledamo tragajući za zaboravljenim peristilskim kreacijama.

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 5. kolovoza 2009. 

Piše:

Tonći
Šitin

kritike