Finski virtuoz

Plava oktava Zagrebačke filharmonije, dirigent Pavle Dešpalj, solist Juho Pohjonen, KD Lisinski, 23. listopada 2009.

• Prvim ovosezonskim koncertom Zagrebačke filharmonije u Dvorani Lisinski ravnao je maestro Pavle Dešpalj. Vrhunac večeri bio je nastup izvrsnog finskog pijanista Juha Pohjonena u briljantnom 2. koncertu za klavir i orkestar u F-duru, op. 102 Dmitrija Šostakoviča, kojem je prethodila još jedna sjajna domaća partitura, predigra operi Amfitrion Borisa Papandopula, a na kraju 4. simfonija u e-molu, op. 98 Johannesa Brahmsa.
  
  Papandopulova opera Amfitrion, pisana u neoklasičnom stilu, praizvedena je 1940. u zagrebačkom HNK pod ravnanjem autora, no veći dio djela je nažalost zagubljen. Sačuvana je međutim Suita iz opere (op. 65a), uključujući i efektnu Predigru, koja je prilično često na repertoaru Zagrebačke filharmonije, ali manje od skladateljevih popularnijih djela Simfoniette ili Hommage à Bach. Stoga je bilo zadovoljstvo čuti još jednu solidnu izvedbu toga vrijednog djela nastalog za vrijeme autorova plodnog splitskoga stvaralačkog razdoblja (1934–1938).
  
  Drugi koncert za glasovir i orkestar iz 1957. Šostakovič je posvetio sinu Maksimu, darovitom pijanistu koji ga je i praizveo na svoj rođendan u Velikoj dvorani Moskovskoga konzervatorija uz Državni simfonijski orkestar Sovjetskog Saveza pod ravnanjem Nikolaja Anosova. Svirao ga je kasnije i sam autor, koji je kao prvoklasni pijanist izgradio vrlo zahtjevno, ali i zahvalno repertoarno djelo, koje u tri kontrastna stavka pruža obilje briljantnih situacija dostupnih samo najboljima.
  
  Juho Pahjonen, pijanist s mnogo osvojenih nagrada i nastupa u domovini i diljem svijeta (između ostalog, uvršten je na prestižnu listu četrnaest iznimno talentiranih mladih glazbenika koji će od 2009. do 2012. sudjelovati u rezidentnom programu Društva za komornu glazbu Lincoln Centra), u potpunosti se dokazao kao vrhunski pijanist koji bez imalo poteškoća ili napora virtuozno, tonski profinjeno, pametno i muzikalno vlada situacijom te ujedno potiče orkestar i dirigenta na maksimalno učinkovitu i sveobuhvatnu suradnju. S pravom je ispraćen ovacijama i izazvan na dodatak.
  
  Četvrta simfonija u e-molu, op.98 Johannesa Brahmsa, zamišljena kao vrhunac večeri, unatoč ljepoti glazbe koja osvaja srca, nije međutim bila na izvedbenoj razini prethodnih djela. Rutinska interpretacija bez dovoljno homogenosti, sjaja i tonske ljepote, unatoč pojedinačnim reprezentativnim solističkim nastupaima (primjerice flauta), nije mogla u cjelini utažiti gurmanske glazbene apetite. Možda su nas razmazili prethodni koncerti vrhunskih stranih gostujućih orkestara, čiji su kriteriji postavljeni znatno više. A tome treba težiti i naš orkestar.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 28. listopada 2009.

Piše: